5. listopad godine Gospodnje 1991.

Od tamo gore u grob nose one koji radovahu se Hrvatskoj. Nikakva vatra  gorijela nije poput čovjeka tada. Zbog ljubavi prema Gradu. Nikakava ruža procvjetala nije, ni karanfil tako ne može  crveno cvasti kao kad  duša gardijska zemlji stade šaputati. Bog se tada činio nemoćan. Vrag je bio – svoj. Strašan. Samo Anđeli bijahu s gradom tada. Samo Anđeli u patikama starim, trapericama, s lovačkim puškama što pretrčavali su onim žarkozlatnim kamenjarom Bokanjca, Dračevca, Musapstana, Ćubrijana.  Jeseni one davne. Od Stepinčeva do Svetog Šime dana, od Čuda do Čuda, od trećeg do sedmog dana listopada, gorio je i plamtio od neobuzdane vatre čovjek . Gorio je Zadar u žarkoj još od suza žena što su im navirale stalno, a rijetko izvirale... koje su u zemlju ponirale, u samoću ronile..Pamtim riječi onog ranjenog radija Zadar: “Zadar se brani u crvenoj bujici krvi”.

Jedan je momak Ričina pao na livadi Dračevca. Odjednom spazi kako pred njim stoji drugi , treći , kako četvrti šatorsko krilo nosi. U zlatni su krug stali, “Ne boj se” - rekoše , “Ne boj se, izvući ćemo te”. Onako puzeći četveronoške, čak pušku ne odloživši. Kad najednom šum. Tako vjetar ne šumi. Gardist je podigao oči a ljudi iznad livade u plamenu lebde! Mili Bože! Lebde ljudi. Na cesti dolje ,na magistrali isto, i auti i ljudi u bljesku vatre lebde.Na Bokanjcu u pjacoli željezna bunkera – starog  gore ljudi. Njih sedmero lebde. Branite se , branite se, viče grad. Branite me, viče zemlja. Komadi njihove odore vise po bajamama starim, još i više, na žicama dalekovoda vise, stopala izviruju iz neizuvenih čizama,na žici dalekovoda.. .stopala. Više ih ni najviši čempresi dohvatiti ne mogu. Gardist pada licem na zlosretnu zemlju i plače a grad plače s njim. Godina je Gospodinova devedeset prva,prošlo je otada mnogo vremena. Gardist je hrvatski  mnoge livade pregazio, žarkozelene ledene ledine, ali ni jednu da iznad vrha stare bajame vidio nije onaj komad odore a da ga ne stegne oko srca. Čak je i riječ Grob za njega postao Anđeoski. U večerima beskrajno dugo crvnim, zatim beskrajno dugo crnim,tako pozno crvenim! Zadar je molio na glas u crkvama, u podrumima svojim, nad kirurškim stolovima.. u rovovima .. na grobljima.. molio se grad na glas. Jako zavijale su sirene, muklo zvonili kampaneli u jesen, na prilazima Gradu, kampaneli i sirene slagali su svoju pjesmu. Te dvije neprijateljske prirode slagale su svoju Zadra pjesmu. Slagali su se njihovi glasovi, kontrast sirena,pratila je Garda  bojeći se da ih ne nadjača mukli tenor mrtvog zvona nadilazeći svoju snagu, nadilazeći život svoj. Nikakva vatra ni plamen topova, nikakav ugalj čovjeka u plamenu ne može gorijeti tako žarko, kao što gorjela je ljubav  djece grada tada. Ni ruža ni karanfil crveni nisu procvali tako ko čovjek onaj u boji jarko crvenoj, onako,na zlatno žutoj livadi, jer grud je ta viteška stavila srce u ogledalo... i Grad je fizički osjećao kako mu grudi probijaju kristali krvi njegove dice.

Koga je mati, koga je Hrvatska onda držala u svom ogledalu!? Koga? Gardu  jedinu.I nikakva jabuka makar bila zlatna, ni ona sa zmijom nije Gardu predodredilia  za Dobro.Kao onaj momak, kao oni ljudi što lebdjeli su nad Dračevcem onda poput Slobode. Janko, Miro, Damir, Jole... Aga..Ivkovići, Neno.. Imoćani.. svi ti tići.... čovjek mali u vatri zla anđeo nadzemaljski postao je. Kao sve zaljubljene duše, svi ti sokoli sivi onih dana,ti koji po Svetom su pismu naučili  nas istini suštine i iskrenosti stava svoga. Ti Anđeli prve crte Zadra,  njegove nesalomljivosti što živi u svakoj kičmi Garde hrvatske.

Ti ljudi obogatili su Grad svakolikim iskušenjem vjernosti. I više, jer bez njih ne bismo znali da Zadar postoji. Njima taj tvrdoglavac duguje svoju nepokolebljivu narav koja ga uznosi iznad života,iznad vremena...Božanska snaga. Njihova je riječ i djelo.

Tamo s brda onog što Dračevac, Bokanjac, Čubrijan, Bili brig, Musapstan se zove

u grob nose One

Što Hrvatskoj radovali se jesu.

Ratnike hrvatske nekad

Što sve do smrtnog praga

Čuvahu Zadar.

Nikakva vatra   ne može gorjeti tako

Ko što gorila je ljubav tada...

Crvena ruža il karanfil

Što procvjetao je na braniku

Zadra Grada...

Ivica Matešić - Jeremija