Zona sumraka

Voljela sam gledati Zonu sumraka, Zvjezdane staze i slične fantastične serije. Uvijek me je najviše interesirala ideja paralelnih života, više plašila nego oduševljavala. I onda sam se jednog dana probudila u svojoj Zoni sumraka. Najlakše je to opisati preko jednog dnevnika, te središnje informativne emisije koja u jedno 30-ak minuta pokušava sažeti taj dan. Jedan dan u kojem se ljudi na cijelom svijetu rađaju, umiru, a neki sjede u zatvoru. I tako sam se ja jednog dana našla pred TV ekranom i shvatila da živim u svom najvećem strahu, a to je strah od ne znam kako bi to točno opisala, možda paralelni život nije pravi termin, ali ajmo reći moja Zona sumraka. Otprilike to vam je ono kada vi vidite i živite jednu stvarnost, a onda shvatite da svi ostali oko vas vide sasvim izokrenutu sliku i pokušavaju vas uvjeriti da je vaša slika pogrešna, a ona obrnuta, poput začaranog zrcala da je istinita. I tako da se vratimo na temu TV i Zone sumraka.

Sude generalu Gotovini i čovjek bi rekao da je svima jasno o čemu je riječ. Ali onda shvatite da su ljudi kratka pamćenja, kao i uvijek, i da ih treba podsjećati, na to kako su živjeli u podrumima, kako su klani, ubijani i mučeni. I pomislite kako bi dobro bilo imati vremeplov pa makar na trenutak vratiti 1991. godinu i onako samomalo, ništa previše, samo pustiti onaj strašni zvuk sirene za početak napada, pa ih samo na trenutak podsjetiti kako je to bilo živjeti tada. U jedno 30-ak minuta ta čarobna kutija je uspjela ubaciti i npr. naše vrle saborske zastupnike, koji jedni drugima isključuju mikrofone i jako se zabavljaju, ups… da ne zaboravim napomenuti raspravljali su o državnom proračunu, a svi obični ljudi koji skupljaju plastične boce da bi kupili djeci knjige, znaju kako je novac jedna jako smiješna stvar. Na sreću dok sam sve to gledala pokraj mene je bilo jedno dijete. A svi znaju da djeca vide čišće i jasnije od nas, pa sjetimo se samo onoga Kralj je gol. I kaže to dijete, koje još ne zna čitati i pisati, pa zašto ti ne bi radila taj posao, vidiš kako se tamo svi smiju, to ti je kao vrtić. Bože hvala ti na dječjim riječima, jer oni u dvije tri riječi sažmu svu glupost naših političara.  Usput su uspjeli u tih čarobnih 30-ak minuta ubaciti vijest o sjećanju na Kornatsku tragediju, za koju, gle čuda još nitko nije odgovarao. Usput rečeno, danas je i dan kojim se obilježava dan nestalih u ratnim stradanjima, mi ih još uvijek tražimo. Da se ispravim traže ih njihove obitelji, političar, vrli saborski zastupnici, možda bi ih tražili, ali trenutno su zabavljeni gašenjem mikrofona jedni drugima.

I vratimo se na početka ove priče. Sude Gotovini, ali ne samo njemu. Njemu sude jer je postao simbol, a zna se da Hrvati ne smiju imati ništa pozitivno. Zna se čemu to suđenje služi. Nas se ponovno mora proglasiti genocidnim narodom, narodom koji živi u državi nastaloj na zločinu. Čak i onaj tko površno prati tijek suđenja zna da se sudi predsjedniku Tuđmanu, da se sudi samoj ideji obrane i pravednosti. Sude Gotovi, a zapravo sude Hrvatskoj, sude Hrvatima. I nigdje nikoga da digle glas za nas, nigdje nikoga da vikne Lažu,,, sve Lažu… Nigdje nikoga, jer bivši premijer Sanader putuje između Amerike i Europe, sadašnja premijerka priča o krumpir salati, oporba ljetuje na Brijunima, zajedno sa Radom Šerbeđijom, da ne zaboravim tamo ih besplatno prevozi brod hrvatske vojske. I eto kako bi oni mogli kriknuti, kako bi oni mogli riječ reći za nas. Pa nemaju oni vremena za to. Nemaju oni vremena za Gotovinu, a kamoli za one druge hrvatske branitelje kojima se u tišini već mjesecima sudu po hrvatskim sudovima. I ako još nekom nije jasno kako sam se našla u svojoj Zoni sumraka, neka pročita još jednom. Otišla sam spavati u zemlji ponosnoj i hrabroj. Otišla sam spavati u zemlji slobodnoj. Ponosna na to što sloboda nije dobivena na poklon, nego krvavo zarađena. Ponosna na to što smo je sami izborili. Ponosna na to što su mrtvi i ranjeni u mojoj obitelji to učinili za pravednu stvari, a gdje sam se probudila… u nekoj zemlji izgrađenoj na zločini, u nekoj zemlji gdje je jedan general, kojeg bi svugdje u svijetu njegov narod slavio do neba, zatočen godinama u ćeliji bez dnevnog svjetla. U nekoj zemlji čiji se političari klanjaju pred strancima nudeći im zemlju na poklon…. Nadam se da ću sutra shvatiti da je ova Zona sumraka samo noćna mora, a možda i neću….

Jadra