MOLITVA MORU

O žal tvoj tvrdi

i stijena duboka,

vala tvoga moć,

vjetru poruku pošalji

klanja ti se usamljeni brod.

Smežurane ruke

ribara u luci,

pogledom u nebo,

molitvom za tebe

utirući svoj

svakodnevni kruh

moli se i nada...

Podari put ka cilju

lomeći od mire

tvoj zloćudni bijes

a čovjeku na brodu

da zagrli svoje

kad oluje se smire

kad sunce obasja

plavi sjaj.

Pusti ih u zagrljaj,

napuni mreže

utaži žeđ,

sretan u luku da dođe

putnik što dom mu bješe

upravo...brod taj

SAMO DA ZNA...

Draga majko i ženo

što nad sobom plačeš,

što u duši važeš,

želim ti nesto kazati,

ako želiš shvatiti,

i istinu prihvatiti...

On je izabrao mene,

a birat je mogo,

ja sam izabrala njega

jer sudbina je takva,

ljubav ljuta, mila,

gorka, slana, slatka.

Nikoga ne pita

tko što žarko želi,

što realnost veli,

nego daje pravce

kao što su tvoji,

njegovi i moji.

Draga ženo, majko,

i ja sam nečije voljeno dijete,

rođeno u muci,

iz čije sam duše izniknula sva,

a na svijet sam dala

tvoga sina Ja.

I tebe je netko

sudio i kleo,

jer ste , ipak, sebe izabrali sami,

pa kad želiš kudit

u prošlost se vrati, razmisli i

stani...

Mržnja nije ono

što sudbinu kroji,

nego jadan izbor

koju Bog ne broji.

MOJA ZAGREBAČKA ZORA

S juga sam sjetna došla

tugujuć za žalom,

nisam znala,

nisam htjela,

gdje ću ići,

gdje bi sjela.

Gornjim gradom,

na Zrinjevac,

il' na trg Jelačića bana,

lutajuć' bez nekog cilja,

mislila sam da sam sama.

Pa pozdravi, onda, netko,

u Ilici, mislim, tada,

pa u mojo tužnoj misli

probudi se nova nada.

Zazvonila , snažno, zvona

zagrebačke Katerdale

da su duši tako drage,

moje pjesme nisu znale.

Sada šetam i Jarunom,

pa se divim Cvijetnom trgu,

vraćam hridi, pjevam moru

dočekujuć ushićeno...

zagrebačku moju zoru.

TKO KOME, AKO NEĆE SVOJ SVOME...

Sa stigmama na tijelu,

halji bijelog, ranjenoga čela,

u njega sumnjaše mnogi,

a s time i u Isusova djela.

A ljubav i ponos prema domovini,

jedan drugi čovjek

ponosito pjeva,

da volimo svoje,

da kročimo dalje,

pa odbaciše ga oni

što usta su im ralje,

kojima je trebao

i utabao put,

pa cilj kad ispuniše svoj,

čovjek i pjesnik taj,

postade im neprijatelj ljut.

I junaka zatvoriše

kao što su naše dušmanine!

Tko ikada je čuo da za slobodu

se ne gine,

da se od nje srami,

da je lako gubi

onaj što je brani!?

Jednoga će dana

naša povijest pričat,

naša zemlja znati,

tko je za nju kles'o slova,

tko su ti Hrvati,

tko je o njoj srcem pjev'o,

stihom uzdignuo čelo,

Isusovom riječju obrać'o se rodu,

a tko borcu ruši ideale,

ne cijeneći teško

stečenu slobodu!

SIJEDE KOSE

Dvije ruke

prepletene, drhtave,

sa smiješkom na licu

pokazati mogu

i ljudima

i Bogu

da su sijede kose

vrata ufanja i boli,

dokazat da se može starjet

s bićem što se

cijeli život...voli.

JESENJINOVA DUŠA

Pjesniče tragična lika,

stihove ti volim i štujem,

te, ponekad, pomislim

da snovima tvojim

snujem,

da razmišljam tako sjetno

i krvlju da ću

zapisati kraj,

al' priznajuć' pobjedu i poraz

trnovitu krojimo sreću,

a život je, iz nad svega,

svima nama...pakao i raj.

UNUTAR DUŠE

Teško je u ljudsku dušu

ponirati,

ljuske zatvorene

otvarati

kad jedna istinu ljubi,

a drugoj je cilj...lagati.

Poneka se životu bezdušno smije,

a neka tajnu i bol krije,

zbog straha od podsmijeha

il' vlastitoga grijeha,

dok usne samo stvaraju riječi,

oblikuju slova...

Al' oči su čovjeka ogledalo svega,

one teško lažu,

otkrij njihov sjaj i mrak

i pogledom u tvoje,

sve ti jasno kažu.

(dr. Bernandi Hajdić)

U SPLITU SAM

Ruke snažne oko moga struka,

Marjan u daljini,

Poljud,

splitska luka.

Bližim se i...divim

što je samo moja

snijegom opisana

Hajdukova boja.

On me, tu na rivi,

nestrpljivo čeka,

mom se Gradu divi,

ali iz...daleka.

Znam da tu će umrijet,

živjet život cili,

ostat pisma, balun, Bačvice

i Torcide bili.

K'o što svatko, iznad svega,

svoju grudu voli,

poštujuć' tuđu pjeva...

zovi, samo zovi...

(mladoj, budućoj slikarici Marini i Olesiji Duplančić-Ozretić)

AKO NIŠTA, POŠTOVANJA

Ljubav je realnost

i vremenom, možda, blijedi,

ili samo pratilica

onoga što slijedi...

Majci, ocu,

životnome suputniku,

bratu, sestri,

pa i ljubavniku,

onom tko te uči,

njeguje i pazi,

bez obzira tko to bio,

a života naš je dio,

prijatelju,

poznaniku,

onom što s anđelima sanja,

ako ništa dat ne možeš,

sreću, radost,

materijalno,

osjećaja putovanja,

barem, onda, zagrli ih,

na putu pozdravi ih,

da osjete trunku tvoga

ljudskog poštovanja.

RODITELJU...

U životu svi griješimo puno

Shvaćajuć' il' ne,

na svom putu dajemo malo

zaboravljajući sve,

možda nekad nesvjesno i

trajno

ostavljajuć' tragove u duši

onom što nam mladost svoju pruži,

ispunjene strahom noći,

zibajući kolijevku u tihoj samoći,

davajući dio roditeljskog daha.

Pa onda ih, tako, ostavimo same

kao da su oni

neki usput bili,

kao da nam nisu njegovali tijelo,

poklanjali, možda,

što se nije smjelo,

sadašnjost i sebe,

kao da i sada

srce im ne zebe

za onome što smo,

i što ćemo biti...

Kao da nam duša ne želi da shvati

samo su nam jedni..

otac i mati.

Zagrljaj je, lagan, dovoljan za sve,

poljubac i hvala,

nije teško to,

samo ljubav vraća

sva što su nam, trajno,

ta dva bića dala.

SLIKA, GLAS I PERO DUBROVNIKA

Hajmo u kolo,

pa Gradom okolo,

jer,

Tere će nam zapjevati,

Trubaduri zasvirati,

Jug prvenstvo osvojiti,

a Linđo zabalati.

Pa će nošnja Konavala,

pelješkoga vala žala

rujnim vinom zadiviti,

kamenicom vodu piti,

Omblu s morem opasati,

slikarima ruku blagoslovit,

a piscima pero slovit.

Opjevat će tebe,

ispod Srđa, grade,

uza zvuke gitare

i tužne balade.

Pamtit će te oni

što trenom te vide,

oni što se stide,

i što ti se dive...

Iz poznatih nota,

ispjevanog stiha,

Držićeva lika,

nek' i dalje stoji...

slika, glas i pero

moga Dubrovnika

Franka Dedović, Dubrovnik

 

< «		» >