SUDBINO

Sada šetam
rascijepanim nebom
i kao munja
sada sam lud.

Grom mi tada
s druge strane
naveliko prijeti.
a sijena me slijedi
duga i vitka.
To grmljavina  
sada treba me.
Ali daj,
daj pokaži se
već jednom.
Ti suluda sudbino.





DALI ZNAŠ ?

Sad` kad trljam pijesak
u mutnoj vodi
na dah.
Dali sad znaš
Domovino,
gdje sam?

Sad` kad proćelav,
te napola bijesan
frčem noge po dnu vode.
Dali sad znaš
Domovino,
gdje sam?

Sad` kad sve kosti me bole
i u snu sav ti se tresem.
Domovino!?
Znaj da
srce sam poklonio ti svoje
i sve dao sam od sebe.

Domovino!?
Sve sam dao ja za tebe.

 

 

 

 

PUTUJ SAMA         

Kao trava si,
kao proziran dim
u budnome
snu.

Vječit je smiješak
na usnama tvojim.                                
Ne mijenjaj ga,
jer dobro ti stoji.

Udahni sad sreću
dublje u sebe.
Neka se rasplamsa
da nikad ne uvene.

Poželi `onako kao dijete,  
što najviše želiš
i putuj sama.                                        

 

 

GRADE MOJ

Na vama
ceste moje Zagrebačke
sam se rodil.
Po vama sam se tukel,
a bogme nekad
i glavom asfalt bi vukel.

Iznad plavog grada letil,
skakal sam i padal.
A ne!
Nebu nitko tim ulicama
Zagrebačkim
samo tak mi vladal.

 

 

ZVIJEZDO MOJA

Kratki su trenuci
koje provodim s tobom.
S tobom zvijezdo,
zvijezdo sjajna.
Kraljica si bila
ove noći!

Pozlaćeno je gnijezdo
i bijelo perje, što lebdi,
te pada
samo po nama.

Sad svijetlo se pali
u sobi ogorčenih.
Nema više gnijezda,
niti perja više nema,
a i pobjegla je
moja zvijezda.

 

 

LEPTIR U NOĆI               

Gromovi se osluhnuli
a munje zasijevale
i znam da nije bilo ptica
u nekoj drugoj šumi
su pjevale.
Sve je jače padalo,
sve se rušilo.

Odmaknuh sa sebe
jedno nesretno tijelo.  
Ja sam zbog tebe
prijatelju preživio.

Još sam s tobom
prijatelju moj
i s puškom prijateljicom.

Osvrčući se uokolo
nekako teturam s vama,
kroz zoru umornu i šumu ranjivu.
Sad dočekujem sreću
u nekom novom podneblju.

Jedna je duša bez jauka
u noći odletjela.
Al` to tijelo
poput leptira
još uvijek sa sobom nosim.

 

PROMUKLA TIŠINA          

Sad već ravnodušan
klečim u moru
savjesti čiste,
al ruke,
ruke ostadoše krvave.

Promukla je tišina,
bez zvonika
i djece u zboru.
Sreći pripada radost,
a tuzi uvijek žalost.

Moju prošlost
znojni snovi omčom vežu.
Noći` kao noći
u većini su lude,
a meni sve jače steže se uže.

 

 

 

VOLIM DA TE VOLIM

Volim da te volim,
a ne da gubim
dok htio bih da ljubim.
I kad Bogu se molim.
Volim da te volim!

Čini mi se
da ničeg se ne bojim,
jer imam tebe
koju jako, jako volim.
Volim da te volim!

Misli su stidljive u sebi
sad dugo, dugo razmišljam o tebi,
a tu gdje jesam
je jako puno vremena;
Pa kako i nebih.

O` srce moje!
Kada ću konačno
svratiti do te slobode?
Mislim da ću biti vezan
samo uz tebe.

100%

Budi mi lijepa
i divno ošišana.
Budi kišom
sva usrana i popišana.

Velika si sirovina
od ljubavi.
Al` što to od sebe uradi?
luda glavo.

Ni sama ne slutiš,
već samo osjećaš
gdje vratina moja
sada ti stoji.

U tvome grlu skušo
je pastir i stado ovaca.
Ne podšišanih` onako,
al od čiste drumske vune

TRAMVAJSKA STANICA       

Na tramvajskoj stanici
zanesen cijeli.   
Debelo unesen u misli
u toj gužvi svakodnevnih ljudi.
Naravno` ništa nepoznato,
već čudan osjećaj
mi mozak luči.
A sad trgaj se i vuci,
pa gdje konac bliže pukne.
Tko zna!
Možda pala je, jedna od svih
stonoga od zvjerke iz zraka.
Snažne trupe zauzele su svoja mjesta,
tu na stanici.
Al` sada, kao da više nikog
osim mene nema
i ove gluhe tišine.
A tramvaji, ko tramvaji.
Jedan po jedan zastajkuje
i gurajući se,kao da odmahuju mi.
Neprestano prolaze, odlaze i dolaze
zauvijek za sobom ostavljajući
svoje neizbrisive tragove
nekom nagibnom, bliskom si srodniku
kojem bliže se dani.
Ja stojim ukopan, pored kipa nam Bana,
te nekako, molim se u sebi
da ostane mi onaj isti
Zagrebački tramvaj  
stari.

SREĆA U NESREĆI         

U životu mome
je neka preorana zemlja.
Sad ne znam
gdje sam se ono probudio?
Nisam valjda,
samo tako i odjednom
toliki gubitnik postao
neke puke sreće
poderanoj nesreći.
Ne znam.
A možda zasja zvijezda
iz nekog seoskog
dubokog bunara
koji prazan je,
već odavna.
Možda!




PREDAJA ZRNOM     

Predaja u meni
sada lakša je
od pera neke ptice,
svog neznanca.
Pera` što ga vjetar nosi
sve kroz olupine kuća,
te gusto duboku
seosku maglu.
A duša mi puzi
po umornoj rosi,
dok ruke u zraku
poželješe da lete.

 

 

VJETAR      

Dodirni, dotakni
i pomiluj ovaj vjetar,
što zapuhao je
negdje iz daleka.
I tko zna gdje sve` lebdjela je,
njegova uvijek ne predvidiva ruta.
Preko dalekog mora
i nekog ne poznatog ti puta.
On došao je do tebe,
zastavši na tren.
Pomilovala te divno
jedna jako nježna
i draga ti ruka.
Upravo tako djevojko.
Zahvali mu;
Ma koliko ti bio jak,
jer on šalje ti poruku mislima
od jedne,
jako drage ti duše.
A sada ga pusti  
nek nastavlja
da puše.



BORBA SA SOBOM

Borim se i dalje,
al ovoga puta
neprijatelj sam
samome sebi.

Bijele golubice
ponovo lete.
Nema oružja
i nema mete.

Ja gledam,
blago je rečeno` čujem,
kako uokolo mene
još uvijek padaju rakete...

Gledam duboko u noć,
kad isti je svaki san,
a sad svrstavam tablete,
jer sutra je novi dan.




SUZO SNENA

Suzo snena!
Progledaj
i pogledaj,
što ponovo,
kao` ispočetka,
kao da
prvi je puta
da me ovakvoga gledaš.
Što mi to radiš?
Izlazi iz mene
valovita
ti suzo snena.




MUTNA BJELINA       

Znam da` spremala se magla
kad gledao sam kroz prozor.
Kroz prozor bez stakala
s nekim tužnim vidikom
na prodani okoliš.
A zašto sve zagustilo je!
I magla, što spustila se
i dani,
koji kreću
u nekom drugom smjeru.
Neću da gledam
sreći u leđa,
već pognut ću glavu
i okrenut je
na neku drugu stranu,
jer nesreća me prati.
A ona,
jako duga je i vitka.
Ja ostao sam
samo neka čudna sredina
u mutnoj bjelini.




DOĆI ĆE DAN     

Zašto tugujemo,
a istoj se radujemo
u istoj zabiti
nekog odbačenog
dijela grada.
Zbog čega
crne misli
stvoriše u nama?
Znam da zora je.
A noć,
noć već širom otvara
svoja istrunula vrata.
Dan i sunce kojeg nema
u tišini
okrenuli nam leđa.
Ne brini prijatelju moj
zbog komadića ovog neba
i zvijezda, što gase se,
kojih nema.
Noć je stigla
ti legni i spavaj,
a ja ću još malo.
Gase svijetla
i točni su sati.
Doći će dan
i istrunut će i ova vrata.
Progledat ćemo jednom,
kako svijet izgleda
tamo izvana.




SAN       

Sinoć sam bio
pored tebe mila,
pored tebe
i sina.

Uplakane oči
i suza crnog vina.
Al` jutro, kao jutro!
Lijepi snovi
samo su slijepi.
Sve je ostalo po starom.
Nebo u kvadratu
oblačno i trulo.

SRUŠENA CRKVA             

Gdje si sada
brdo Gradino?
Moja crkvo srušena.
Jesu li sva zvona
nam odzvonila,
kad velika stijena
po nama je proplakala?

Nit ulaza,
ni izlaza nema!
Opkoljen na kamenjaru
danonoćnom paljbom.
Ostali smo ja
i moja glasna molitva.

Nepoznat mi prolaz
svih tih brckih puteva.
A znojni mi kapci,
već odavno
na pola koplja spušteni.

Samo kamen
jedne crkve i ja.
Crkvi kojoj,
kao da je i vjera
tim dimom ugušena.
Crkvi koja je srušena.




SLUTNJA

Gdje god stanem,
već sam prošao.
Gdje god krenem,
već sam došao.
A sad koračam
korak po korak
da ne pokleknem
il` da ne bih
predaleko otišao.




PRIJATELJI MOJI

Gdje ste sada
prijatelji moji?
Pokažite mi svijetlost
u ovoj vedroj noći,
jer ne vidim
tko je koji.
Dali gledate još uvijek
našu prošaranu zemlju,
kao i ja sada
ovu trepereću zvijezdu?
Ona`, kao da mi govori
o istoj našoj
maskirnoj boji.
Znam!
Izašli smo iz onog
trulog zelenila.
A i vi ste mi,
baš svi,
toliko daleko,
toliko visoko
samo svoji.




ONA JE SA SELA

Ona je sa sela
ne skriva lice.
Studira u gradu
i ne puši priče.

Uvijek sam za travu
i ne biram cugu.
Igram na sreću
izbjegavam tugu.

A ja sjetih se samo
kada je rekla?

Ja jesam sa sela
i ne skrivam lice; reče?
Al` tri su sreće
zlatne ribice!?

Zavoli proljeće,
miris cvijeća
i pjesmu
ptice selice.




SAMA U MISLIMA

Gdje si sada?
Da ostadoh ja
bez usnulog sna
u noći punog mjeseca.
Kišne su oči !
A ti si sama
šetala po mislima
i uzalud sam tražio
tvoje tragove,
zametene    
daleko u pijesku.




ULICO

Prođoh pakao života!
Bijedna ulico!?
Ti sada šetaš
cipelama mojim poderanim,
blatom potopljenim.
Stvarno si bijedna!
Sva otrcana,
poput paučine
popucana.
A gdje smo sada?
Između stvarnosti
i istine,
il` prohujale laži.
Znam!
Tvoji su putovi
oduvijek bili vijugavi.
A ja` ko ja!
Samo ciljam svojeglavo.
Uvijek u neku
svoju ravninu;
jer ne mogu da pronađem
u ovom životu
neku zlatnu sredinu.

 

 

 

ZAKON  ZnG

Zakon istine
najveća je laž.
Zakon sreće je
kad ti na veliko prijete.
Al` zakon druka je?
Kad te stavim u željezni kalup,
napunim betonom,
te bućnem u Savu,
il`možda Dunav,
ako idem prema Vukovaru.
Lijepo se provedi
govno jedno usrano.
Fino se useri,
ali nikad više
nema šanse da isprdiš.
Više` niti smetaš,
a niti smrdiš.   




GLAVO LUDA

Moja glava,
ma` kao da ne misli
o sebi,
o meni.
Poput naše stare
polu asfaltirane glavne ceste.
Gdje vladala je
sve sama rupa do rupe.
Nekim slijepim morem
ona pluta,
il` to noćnim putem
ona vječno luta.
Ne brinem se zbog nje,
nit za tebe, ni za sebe;
jer vidim
u malom popucanom špiglu
da još uvijek si čvrsta
i držiš se za mene.




TAJNE NEBA

U sjeni bogova, careva i robova;
gdje pijesak muti oči.
Pustinje su daleke.
Prepune su
zbrinutih, zamotanih pokojnika
i čudnih pokajnika.

Tamo gdje su zvijezde najbrojnije.
Samo one su zacrtale
tajne neba,
već davnog objašnjenja.
U sjeni
vječna vedra  neba.

Tamo se negdje
nalazim ja
i moja dvogrba sudbina.
Polako koračamo,
a vodič nam bila pustinja.
Al` konačišta nigdje nema!
Bar u ovoj noći
kišna neba.





MAJKO ULICO

Niti širokom,
a ni dugom,
često mračnom i mokrom
ulicom nade za životom
sada šetam.
Od kada sam rođen
ja bezbolno gazim
tebe ulico.
Dala si mi majko,
što mogla si mi dati.
Majko ulico!
Ove riječi znam da pamtiš?
Nikada do sada zavoja na oku
ni mreže na glavi,
ali ni konca na dubokoj rani.
Sve to draga majko,
čak i mnogo više.
Al` mnogi mi kažu:
`Dečko dragi, loše ti se piše.`
Ljudi dragi !
Bog vas blagoslovio,
ali ja sam od onih
koji žele nešto drugo
i traže nešto više.
A sada šetam polako dalje,
tamo negdje skrećem lijevo
pa na prvom raskrižju
valjda desno.




UĐI U MOJE SNOVE

Potpuna zbrka u mojoj je glavi.
Dali je lipanj ili srpanj
uopće mi sada nije važno.
Dim se rasplamsao u meni;
kao i hladna piva,
jer umirem od žeđi.
Moja je glava sada daleko odavde.
Promatram svoj šareni svijet
i ljubim grlo pivske boce,
koja mi, bar sada
pomaže u stihovima.
Dođi djevojko!
Pisat ćemo ih zajedno
i podijeliti mišljenja o ljepoti i miru.
Ti si možda baš ona
koja uljepšava moje snove.
Moje najljepše pjesme.
A trava gori u mojoj ruci;
ja samo udišem njezin dim.
I dalje razmišljam o istoj onoj.
O njoj!
Koja voli smijeh drugačiji od drugih,
i muziku najljepšu od svih.
Ona nas nosi
u najveće dubine.
Podalje od svakodnevice
i surove stvarnosti nove.
Priđi srce u prigušena svjetla
ove sobe.
Uđi u moje snove!






STARA LJUBAV

Nisi predivna svila
nit si sjajna vila,
al` kad sjetim se
to si nekad bila.

Ti si sada samo prošlost
prohujale godine
pored Save,
kojoj došao je kraj.

Sada novi je dan.
Sunčan
i pomalo radostan.
Nova ljubav,
novi sjaj.

To princeza mi u duši
staru ljubav guši.





SANJA

Sanjam je noćima,
a gledam preko cijelog dana.
Ja ovisan sam postao
o njenim blistavim očima.
Baš sjetih se riječi,
kako tužni pogled vara.
Pa i da vara!
Ja odleđen sam
od sante leda.
Odledile me
te suzne,
zauvijek sjajne
Sanjine oči.







NEOTKRIVEN SAM TI JA

Neotkriven sam ti ja
mili Bože moj!
Kao da ostao zamotan,
teškom vojnom dekom                                                                                                                                     
iz preostalih ratnih dana
s jakom i bolnom
groznicom u duši.
Znam da srce
ostalo je staro,
žilavo i čvrsto.
Sam sebe ne mogu da pronađem.
Šetam mjestima,
gdje sretan, bio sam nekad
i noću i danju.
Ali uzalud, po svuda se tražim!
Nesretna zvijezda
je postala moja;
a sudbina
besmrtnu dušu prati.
Anđele čuvaru moj!
Otkrij me i pronađi.
Skini groznicu
s tijela mog
umornog.






NE ZNAM GDJE SAM

Gdje izlazi sunce?
Gdje je mjesec sada?
Recite mi ako znate.
Mi ne znamo ništa,
zaključani smo
i svuda nas prate.

Vidio sam dan.
Sunce sam gledao u zraku,
a mjesec jednom il` dvaput.
Naravno po mraku.

Ovo sunce nema sjaja,
niti je mjesec
pun ljubavi i žara.

Ne!
Nisam ja u lijesu,
niti sam ispod zemlje.
Nemojte me krivo shvatit.
Ja sam ovdje gdje jesam,
ali jako, jako
živčan sam i bijesan.

Kada će sunce imati sjaja,
a mjesec pun ljubavi i žara.
Kada će ta sloboda,
pitaj dragoga Boga?






ČEKAM TAJ DAN

Slijepac sam u koraku
i čekam svoju sudbinu.
Gubitnik u vremenu,
a pobjednik u tmini
pred savijenim ogledalom.

Ja tražim samo utjehu
koju nemam ovdije
i tražim dopuštenje
da se klanjam
za oslobođenje.

Čekam taj dan
da svane sunce.
Ja čekam taj dan,
ali za sada
broj mi je nesretan.







JUTRO

Sunce tek izlazi.
Budim se,
a netko mi prilazi.
To ljubav je!
Ljubav jutarnja
većinom je najdraža,
ona teško s mene silazi.
Oh Bože!
Volim to jutro
poput nje.
I baš mi je fino.
Nekima je lijepo,
nekima ružno.
Nekom je divno,
a nekom tužno.
Al` meni je ovo jutro
posebno,
drugačije od mnogih drugih.







GDJE SAM STAO

Gdje sam to` dakle stao?
Dali u pseće govno;
ovako preko trave,
il` u mislima dalekim i dubokim.
Skulirano hodam,
baš slatko nažižan.
Svako malo zastajkujem
i igram se riječima ove pjesme
hodajućim notesom za svaku primjenu.
Na kraju sam kvartovskoga puta
s prijateljicom cestom,
koja je od limenih namršteno ljuta.
Ugledam svoj potočić,
a tu mi se i vidi kuća.
Vrapčak glatko žubori.
Mostić ko mostić ostao je isti !
Baca mi sjetu iz djetinjstva;
kad igrao sam rata kao mali
s ostalom dječurlijom iz susjedstva.
Kao da slutio!?
A ponešto
od djede i naučio.

 

 

 

TI SI JEDINA

Ti si jedina
svjetlost mojim očima.
Ti si jedina
s kojom živim noćima.
A kada dođe novi dan
neispavan sam i mamuran.
Ti si jedina,
što imam i hoću.
Milovat ću ti tijelo
danju i noću.
Utjeha si moja ti.
Ljubavi!
Znaj da,
uvijek ću te voljeti.







VOLIM TE

Volim te;
po kiši, snijegu, vjetru i suncu.
Volim te;
u svakom godišnjem dobu.
Nasmijanu, veselu, uplakanu ili tužnu.
Za mene si najljepša
i još te uvijek volim.
Volim te;
potpuno golu,
a i obučenu te volim.
Volim te;
od sjevera do juga,
a i od istoka prema zapadu
te volim.
Pa kad toliko te volim!
Bar zbog toga mi se,
molim te i vrati.






SANJAMO ISTE SNOVE

Poslije teških terena,
mračnih dana
i krvavih rana.
Sanjamo iste snove.

Spavamo u rupi
ove barake.
Nikada ne znamo kada se budimo,
a kao da sebi sudimo.

Vjerujemo u slobodu,
mir i Boga,
jer među starim ratnicima
je najveća sloga.

Svi se znamo od malena.
Sjetimo se ponekad
starih uličnih tuča
i puno vedrijih zgrada i kuća.

Daj nam Bože
još više sreće nego što imamo.
Neka svima bude bolje,                              
jer mi sanjamo iste snove.







POSLJEDICA RATA

Usne su ispucane,
kao da cijelog rata
sam bio poklonjen
nekom zimskome vjetru.
Sad muči me prehlada
i grlo me boli.
Kaži mi Bože,
da li se još itko za mene moli!?
Pluća su mi tamnosiva,
a to je posljedica
crnog barutnoga dima.
Znam da rekao sam !?
Izdržati moram
do kraja rata,
pa makar na kraju
posto psihopata.
Sve ću ovo progurati,
jer mi smo garda spasa.
Prva brigada
i prva klasa.






ŽENO PRIRODO

Proljeće.
Moja vjerna ljubavi.

Priroda počinje ritualom
šarenila, zelenila
i ljepotom svoje mašte.
Sve ono što potonulo je
ponovo cvjeta i raste.
I ono
što ptice selice
u jatu izbace.
Sve je živo,
a ti diviš se cijelom tom
klimatskom okolišu,
kako sve uspijeva i cvate.
Ritual proljeća počinje
i njen život ponovo se rađa.

Ženo moja i Božja!

Ti cvateš
i opojno najljepši svoj miris širiš.
Bujaš u duši, a rasteš u srcu.
I tebi crvena je krv,
a žila ti rasplamsana srž.
Sretan!
Svakim danom
ljepša si od ljepše.
Ljubavi moja, srećo i radosti.
Volim te`
ženo prirodo.







OPSJEDNUTOST

Opsjednut nekom istinom,
što zbila se
rekoh
i ne tako davno.
Al` ipak,
što najgore je
dogodila se.

Rat je prošao
još malo pa davno.
Poput jakog vjetra
širio se,
a isto tako
samo nestao je.

Sad nosim
duboku bol u sebi
kad vraćaju se misli
ništa tu ne mogu.

Opsjednuta sad duša
ostala je s njim.
Ta istina u mojoj duši vri.
Zauvijek!





NOĆNA POLUTKA

Ne mogu to
ni na lokalnoj karti pronaći,
kad je originalna ko` za peh izgorjela.
Ne može se to mjesto ni naći,
jer nitko me nije pratio.
A ne mogu više ni reći,
jer nitko za to
niti pitao nije tada,
a zašto bi sada odgovorio na ista.

Ne, nisam bio ni na čemu.
U biti, lažem.
Imao sam dozu straha u sebi
i neku rezervu.
Shvatih poslije puno jaču,
koju sam kao i svi moji prijatelji,
poslije prve, jako drske noći,
sačuvao u sebi.

Al` kakav je to bio led,
još zatrpan bjelinom snijega.
A ja sam samo tonuo,
pomalo propadao i propao.
Al` kakav je to bio san.
Pomalo neizravan, nestvaran.

Koje buđenje u znoju.
Buđenje u budnome snu.

Drhtavica s već izgorjelom cigaretom
prati misli po bljuvotini,
tek očišćenog sela.
U kojoj strateškoj važnosti,
više ne znam,
ali znam da je rezervi padalo
i to po tko zna koliko puta.
A ja kao da sam stajao po strani
i sve to     budno burno promatrao,
da bih u život svrstao,već svrstano
preko nekog pečata,
koji je izblijedio.
A jutro ko` jutro.
Baš svako svane
i pita ni za koga.
A zašto bi se
zauzimalo baš za mene.
Izvini jutro!
Ja ne biram terene.






SEREŠ

Precizna budi
kad stvarno sereš
iz usranog vlastitog obraza.
Kad si govno
ti postaješ proljev.

Znam da
Previše kenjaš,
ali prestani bar jednom srati,
već digni se
i pusti tu vodu za sobom.

Drek ti je ogroman,
al` i on ima
svoj jebeni kraj.
Sad idi od mene
i meni se pomalo sere.

Bježim
da ne slušam kako prdiš.
To nije bio samo trenutak,
već to su bile
sinkronizirane scene.

Ja hoću da imam
svoj vlastiti raj,
jer svemu dođe
neki slomljeni sjaj.
Kraj.







ISTINA

Istina.
Istina je Božja zapovijed.
Izgovori je
makar te zaboljelo.
Pa makar
u tom trenutku
bilo ti toliko teško.
Spusti se.
Budi iskren.
Bog nas
sluša i gleda.
A, ako si nedorečen
u svom životu
nećeš biti smrznut
niti ćeš biti pečen.







HVALA TI BOŽE

Svijetleći padobrani
označili su ciljeve,
a par sekundi kasnije
čuli smo i Migove.
Izbacili su grozdove.
Ta čuda koja sjaje
iznad nas na nebu,
kao Gospa naša
u Međugorju.
O Bože!
Blago siromahu,
što ne vidi sunce po mraku.
Dragi Bože
zahvaljujem ti, što sam živ.
Na našu molitvu,
il` sreću
za koji metar
promašili su cilj.






BRZO, BRŽE, NAJBRŽE

Još živim u starome paklu
od kad vrag me uzeo k sebi.
Svim snagama se borim.
Sad mogao bi pobjeći
da tako nastavio ne bi.

Brzo, brže, najbrže,
jer život teče još brže.
Uhvati ga
da ne pobjegne
tamo gdje ti ne paše.

Sad bježim s kopitom u duši.

Uistinu,
ne stoji taj
utoćkani pogled,
ama baš nikome.
Ne paše niti život
brzinom munje,
a htio bih malo sporiji biti;
tu nema sumnje.

Pitat ću samo dame
za neke bolje dane,
te kada će taj znoj
izaći iz mene.
Želim da budem, kao nekad
s osmijehom na licu.
Onako zaista sretan,
jer ovakav
samom sebi smetam.







MEĐU VAMA

Slatko gorči
okus himena,
tek zrelih djevojčica-
registrirala mi moja penisčina.
Među vama sam ostao sam.
Od sada sam nemoćan.
U okruženju dima raznobojna
ja ne znam
da li duga vatra,
il` to samo
jutarnji je mraz.

Al` kiša nije padala
niti sunce nije sjalo.
A vi neiskusne,
postale ste
konačno iskusne.

 

 

 

NOĆ

Sviđam li ti se
ili ću te samo
sanjati svojim,
sada već
polukrvavim očima
narednim noćima.
A noći su kameno vlažne
pjenušcem mora
i čekaju
čistu priliku,
čekaju kao i ja   
svoju namjenu.
Dođi.
Iskren ću te primiti.
Snovi su uvijek snovi,
a ti priđi il` dođi,
jer možda
sam još uvijek budan.






UŽIVAMO OTOK

Srce, dušo, djevojko.
Zvjezdice sjajne
prosute uokolo nas
odavno otjeraše
još jedan divan dan.
A mi uživamo,
već dotaknut
nam osjećaj.
Lijepo je znat
da ovdje nisi sam.
To smo ti i ja
sa zvijezdama
i ovaj predivan otok,
otok Hvar.






ZBOGOM HVAR

Odlazim ti more.
Vi vali gledate me
kako odlazim
u svoje rodne krajeve.
U svoje odaje.
A sunce se diže
iznad predivnog otoka.
Zbogom sunce s ove strane,
zbogom more moje,
zbogom brodice tvoje.
Lijepim tvojim slikama praćen
u samom rastanku našem.
A ja sad skačem
s drevno starog kamena
na sami beton.






RATNO KRŠTENJE

Prošlo mi ratno krštenje
zbog oduzete nam
lijepe zemlje.
Puška s dva slijepljena okvira;
jesen je 91.,
a nađoh se točno među njima.
Na prsluku zakačena
zelenbača bomba,
a na borbenom rancu
vise više od četiri tromblona.
Kroz fijukanje zrna oko glave
trčim krivudavo lijevo,desno.
Strah u strahu,
a u meni prava bjesnoća.
Prosvirala mi puška
kao Fenderica;
po starom neprijatelju
u novome ratu.
O Bože; dal to čujem vrisak.
Ubio sam jednog,
a kao da nisam osjetio
svoga prsta stisak.
Paklena vrata otvoriše se
kao i vatra naših čuvarica
crno-crvenog kalibra.
Znam da skočio sam u dubinu
ove već odavna pokisle zemlje.
Sad konačno te imam   
zemljo moja ranjena.
Tvrda grudo Hrvatska.    






KIŠNO JUTRO

Hropćem nogama
uz nit kolnika
hvatajući kišu u stopu
s cestovnog hodnika.
Jutro nad kvartom
već je punim plućima svanulo,
a ja se penjem na most
mog Vrapčaka.
Punog divljih pataka
u boji sjenila
nedaleko od kuće
svog zelenila.






PORED TEBE

Pred tobom srce
ja sam samo
utrnuti palac.
Kao nekoć bio
jako sretan malac.
Neki poluprofesionalac.
Pred tobom srce
izgubljeni talac.

Pred pučinom
beskrajnoga mora.
Pored broda
njezina motora.
Ko` neki drevni,
drveni čamac
od jake bure
kad od stijenu lupi.

Ja sam ti malko mekani,
al istodobno kruti.





BORBA SA SOBOM

Borim se i dalje,
al` ovoga puta
neprijatelj sam
samome sebi.

Bijele golubice
dalje lete,
nema oružja
i nema mete.

A ja gledam,
blago rečeno čujem,
kako uokolo mene
padaju rakete...

Gledam duboko u noć
kad isti je svaki san.
A sada svrstavam tablete,
jer sutra je novi dan.






PRIRODO MOJA

Što mogu
da zauzvrat ti dam?
Prirodo moja.
Kao da bez tebe
nekako sam sam,
kao da bez tebe
nemam više sna.
Prirodo moja!
Čašu crnog vina
u tvoje ime dižem
i udišem
još jedan dim.
A sad da provirim
i odjurim
u ovo prekrasno
predvečerje.
Tek da vidim
kako rastu
moje stabljike.






MOJA RIBICA

Ljubav je moja
rođena iz snova.
Milijunima milja
uskoro do cilja.
Od ljubavi stvorena
s ljubavlju voljena.
Moja slatkovodna ribica;
s dna vode i ode.
Zamuti pijesak,
a izroni smiješak.
Utone
kroz neke ljepše joj vode
da izroni
u moje gotovo nove
predivne snove.






USNUO SAM

Utonuo sam u san
možda malo nespreman.
Ti onako divno
tiho si uzdisala.
Usnuo sam
tvoj miris na sebi.
Sanjao sam
tebe na meni.
Ti
bila si lijepa,
bila si slatka.
Bila si
strastveno veoma šarmantna.
San mi se
još nešto malo odužio.
A kad sam se uopće probudio?
Ovo jutro vjeruj mi
nisam ni skužio.
Znam samo
da prekrasno sam se razbudio.







VRIJEME SUTRA

Još jučer zrake;
proljetno sunce sja,
a već danas
padaju s neba
velike pahulje snijega.
Sad iz lokalnog birca
misli taknute dušom
spremaju akciju bijega.






USIJANA RIJEKO

Iz podzemnih voda
došla je jedna
usijana rijeka.
Rijeka života.
Dugo je tekla
i krivudala
u nepoznatom smjeru.

Sudbina je ta
koja postavi branu,
ali brana se ne otvori
sve dok rijeka
se ne smiri.
Sve dok duša rijeke
ne ispari
duboko u visine.

Bog`
isplače kišu
zbog jedne djevojke,
al` stvori i anđela.
Anđela
ta čuvara njenog.

 

 

 

VREMENSKI LABIRINT

Što sam samo
jabuko moja neubrana
u prošlom životu bio.
Ispred kojeg
tvoga reda stabla
sam se skrio.
Da me nitko nije pronašao,
da me nitko nije vidio.
Reci, samo reci.
Barem šapni
moja jabuko,
moj živote truli.
Moja zvijezdo previsoka.
Reci mi na uho
da nitko nas ne čuje.
Zašto sada.
Ovako izgubljen
vučem se
u tuđim čizmama
između noći i dana,
kroz labirint
nepoznatog mi vremena;
Božjeg li` stabla.






VJERUJ U MENE

Vjeruj u mene
dok hodaš
po onom šodrenom putu,
kad žuriš kući
i cijeniš svaku minutu.

Vjeruj mi ljubavi,
kad legneš u krevet
tad ne spavam,
već mislim samo na tebe.

Vjeruj mi Sanja,
vjeruj u mene.
Sad ne volim nikog,
volim ljubavi samo tebe.






MOJ SE BIJELI GRAD

Tako reći u srcu samog.
Iznad Trga bana
na mom gradu Gornjem.
Prije nekoliko dana.
Oči u nevjerici gledaju
prema vjeverici
kako se vere na grane šumarka.
I tako ponosan
na svoj grad
slijećem dolje na Ilicu,
te pronalazim kutak
za neku pljugu i pivicu.
Smiješkom hvatam tramvaj
ja odoh` na svoju njivicu.
Uvijek sam ponosan
na tebe Zagrebe.






TINTA

Tinta se otvorila
i zaronom
perom prozborila.
Umalo da se nije
cijela prolila,
te dobro djelo stvorila.
Sad ušla je
kroz vrata
u društvo
samih;
Mrtvih pjesnika.






PRO i LOM

Jesen je,
već na daljinu
ušla u 07.
godinu.
Dan za danom puše i kiši.
Oblaci se pjene
tamnim,
al` veselim bojama.
Iz kvartovskog bircuza
škiljim svjetinu,
kako trči i bori se
kišobranima s etiketom China.
A meni još
ne izlazi iz glave
prolom sinoćnjeg olujnog vjetra.
Pa zašto vjetre polomi grane
s plantaže
moje trave.    





KAKO

Kako sljepoći
pogledati oči
po kmici
u ponoći.
Kako u svemir
poslati nemir,
kad vrije
dolje
među ljudima.
Al` riješit ću
jednu sliku
i pobjeći
ravno u orbitu.




KAO SAMCI

Po tračnicama iskrim
prema gradu svom;
tom vijugavo dugom
dvostrukom prugom.
Krećem s pljugom
kroz dim
sjetom i nostalgijom ludom.
A ljudi, kao samci.
Paze gdje gaze,
ko` pramci lupaju o more
ostavljajući za sobom
kratke obrise i staze.
Rečenicu izuste
svojim umornim pogledima.
Al`neki to ne kuže.
Jebiga.
Nažalost tako je to  
današnja dječurlijo.





SUNCE, SVEMIR I NEMIR                                      

Tu su Svemirac
i šogorica Sandra.
Vrti se moja
sazrela ganđa.
Zapaljena frula
smotana suha.
Bila je bujna
i prelijepa
usred rujna.                              
Berba je pala
i sedma godina
je sjajna.






KUĆNI LOKAL

Miriše Pelin
i odlična trava,
ispija se prva
jutarnja kava.
Miomiris zbori
u velikoj sobi
mog kućnog lokala.





POPUT SNA

Nekim šeprtljavim hodom
stenjući šepam noge.
Pognutom glavom
možda razmišljam
gdje one
sad me vode.
Po nekom
jako poznatom mi
okrutnom tišinom.
Skoro pa po onom
istom
mutnom bjelinom.





SVE JE U ZRAKU

Poput latice si
kasnoproljetnog
li cvijeta.
Onako bijela
latica maka.
Opijena cijela,
kao da lebdiš
u nečijem zaboravu
životnog osiguranja.





SAN U PROPASTI

Sinoć sam pucao
kroz duboku,
al` jako poznatu
mi maglu.
Jurišao kroz san
i suviše sam.
Sad od noćnih mora,
znoja i suza
previše umoran.

 

 

 

POTOK

Ravan pa krivudavi,
od djetinjstva
prolazi tu potok.
Sad napljugani
stojimo i osluhujemo
taj tihi Vrapčak.
Eto kompa
od kud mi ganđa takva,
kad se voda
još nije
ni pomakla.





OGENJ

Poslušajte me,
kak je to točno bilo?
Kak bil sem na polju,
baš pričam, kroz dim
ujaku svome:
`Jako rodna godina`.         
Berem,
bogme masne čičke.
`E da te pitam
jel` bacaš lišče`.        
`Ne bacam lišče.
Istrljam svaki dobro
o ruke svoje.
Povučem nožem
bake Bare svoje
i eto smole.
Vužgi ga Blaž.`
A joj, koji ogenj:
`Požar dečki, požar.
Daj brže dojdite,
dok još gori,
dok se još nije zgasil.. .`  





TRAVA USRED GRADA

Preko poljane
i potoka
gledam Shpaolin.
Kvart ispred sebe
u kojem sam se rodil
i ostavio
sve dosadašnje godine.
Moja trava
je fakat usred grada.
Gledam u sredinu
svog vidika.
Ispred mene
draga beskrajna vodičina.
Taj potok je fakat dobričina
pored kojeg se i ona
već mokra rodila.





PJESMO

Pjesmo moja.
Toliko si tužna
da duša,
te ruka mi
napisati te
ne može.
Pjesmo.
Al` ipak
upravo te čitam.





OD SREĆE SKAČI

Ponovo sudba
se s nekim igra
mačke i miša.

Kao
sami u ringu
emigranti i UDBA.

Sad na šahovskoj tabli
neka pobjedi
tko je jači.

Pijuni il` špijuni.

Na sklopljene ruke
zaustavih pogled.
Istovremeno plači
i od sreće skači.





SJENA VEDRA NEBA

Gledao sam
kroz šupljinu,
u dubinu
samo jednog željeza.
Sjenu vedra neba.
Vidio sam i suviše toga,
al` možda
previše je bilo kocaka,
što gledaju pretrpani krug.
Zaključio bi
sve mi dano,
kao` nešto prerano.
Tad ispočetka.
Ponovo.
Jako brzo se izgubio
i od grada nizvodno  
čudnim putevima vračao,
k`onoj istoj
sjeni vedra neba.




ČETRI KVADRATA

Još jedna noć
sama od sebe pada
u neki veliki zaborav.
A sada.
Samo čuju se ključevi
i lupanje željeznih vrata.
Kroz ovih sitnih
četiri kvadrata.





KOLJE VRIJEME

Sada mene
kolje ovo vrijeme.
Kome sam li kratio,
a kome sam ga krao.
Tebi sam ga otimao,
a sebi bi dao.
Nekoć sam ga vračao,
a sad ga ne bi znao.
Prije sam ga pratio
ravno u stopu,
a sada sam izgubljen ostao
u nekom
foto idiotu.





ZNOJ DO BOLA

Sinoć
ubio me san,
a sad težak sam
i previše umoran.
Kao da još uvijek
stojim uspravno
na toj tvrdoj stijeni
tužnog žamora.
Sad znojan sav
cijedim lice
mokrog pogleda.
Pored mene
proplakale su stijene.
Prevelika je padina.
To dozivam kišu
prema brdu Gradina.





ČITAVA NOĆ

Čitavoj noći
krpam rane.
Ja čitavoj noći
objašnjavam dane.
Nepredvidljivo čista
sama u nebu
i uvijek je bila
prva u svemu.
Takva je opstala
ta čitava noć.  




SAMO STRAH, NIŠTA VIŠE

Ostavio sam muda po pašnjacima,
neobranoj kukuruzi, kamenjaru, pijesku i blatu.
Po Slavonskoj ravnici, raznolikim brdima
i koje kakvim šumama.
Al` da skratim;
Jebiga.
Baš po svuda.

Da se nisam usro, usro sam se.
A tko nije !?

To je samo strah,ništa više.

Zavezao sam ratnu sjekiru
i nekim teško prohodnim putem
krenuo u potjeru za strahom.
Sad sa sramom
neke tada neumorne duše
tiho prema njemu sam krenuo.

To je samo strah, ništa više.

 

Darko Zulfić Zuja