Dragi moji! Nisam se nikad bavila politikom. Smatrala sam oduvijek kako je to nešto za neke učenjake koji uvijek nešto muljaju i kojih se svi boje. Bila sam u pravu. Odlučila sam živjeti onako bezbrižno, ne gledajući vijesti, ne slušajući radio, ne čitajući novine. Bavila sam se mislima kako sačuvati planet Zemlju, kako voljeti ljude na pravi način...kako odgajati djecu ispravno. Sve osim te politike, je dolazilo u obzir. Tamo su mi se činili svi isti i pričali su jezikom kojeg ne razumijem. Sabor?! Što reći? Nije mi bilo jasno kako netko zna svima njima imena i po čemu ih razlikuje??!! Fizički ih se samo može razlikovat po licima,jer su in tijela i trbušine svima istih oblika i dimenzija! Vrlo pregojeno! Po čemu ih drugo razlikuju? Svi brljave jednako, svi serkaju nešto samo njima razumljivo i svi pišaju niz vjetar- nama u facu! U čemu je razlika??
Kao takva, politički nepismena, redovito sam obavljala svoje dužnosti poput glasovanja i tih stvari. No možete me zamisliti kako zaokružujem nekoga na onim papirićima?!
Koga ću? Ajmeee!! ...A koji je ovo??!! Koji su u ovoj stranci? Je li njihov igrač onaj sa šeširon i pijanskin noson?? Nije?? E, jebiga.....
Dakle,izbori su po meni šteta za posječena stabla od kojih se napravilo toliko papira, a sve za cirkus od kojeg se neće desiti ništa! …... ama baš ništa dobrog za nas “male” ljude, koji nosimo džavu na našem radu! Zaista, bilo mi je žao šuma...
Sada u 30 i nekoj god. života sam se malo raspizdila. Već sam nekoliko mjeseci aktivna u politici. Točnije, u nekakvom političkom prostoru za koji ni sama ne znam kako bih ga nazvala, a nisam sigurna niti da to nešto ima ime. Politika to svakako nije,a opet je veća oporbena politika od one koju bljuvotine koju gledam već mjesecima na jutarnjim sjednicama sabora.
Pitanja koja sam postavljala kao početnik u politici su sigurno bezvezna za mnoge koji su bili upućeniji od mene. Izazivala sam smijeh,ali najčešće od strane “sveznajućih filozofa sistema” koji uza sve svoje političko znanje nisu napravili ništa osim pisanja dugometražnih komentara na facebooku.
Postavljala sam pitanja koja su mi se činila logična i jednostavna ,jer jednostavno i jest.
* Ako su i lijevi i desni dosadašnji političari plaćeni od strane ljudi u RH, nisu li oni naši zaposlenici kojima mi određujemo plaću i kojima možemo dati otkaz nakon što smo se uvjerili u njihovu nesposobnost za odrađivanje svog posla?
Odg: Jer serkimo u rijetko ispred odjela i kravata, titula dr.mr.scr.
* Ako smo im mi šefovi, kako oni rade sa NAŠOM imovinom što je njih volja?
Odg: Zato jer smo letargični.
* Ako smo im mi šefovi onda kako im ne uskratimo plaću za ne odrađen posao ili kako im mi nemamo pravo odbiti od plaće za štetu koju nanesu kroz posao?
Odg: Jer smo mlakasti i plačipizdasti i oni to znaju!
* Ako smo im mi šefovi kako nemamo pravo odluke hoće li naš novac koji ide kao porez u proračun ići napuštenoj djeci u domovima? Nego smo osuđeni gledati kako ga poklanjaju u nenormalnim iznosima, za nogometne klubove, čiji se nogometaši potežu kao trakavice po terenu, jer su večerima prije šmrkali i opijali se s tim istim novcem?!!
Odg: Jer smo prihvatili nametanje poremećenih vrijednosti!
Nizala su se pitanja koja bih im trebali postaviti kao roditelji..
* Gdje ste to vi odlučili odvesti našu djecu?
* Odakle vam pravo da odlučujete o sudbini naše djece sa projektom EU u kojem niste sigurni za ishod?
Odg: Imaju pravo,jer mi šutimo!
Vi, šugava,kontenjeraška i lažna politička elito. Maslom premazani lažni dobročinitelji ministri! Vi- Politički Eu uguzični uvlakači -pokazali ste kroz vođenje dosada, da nemate znanja o ekonomiji, o vođenju, o ama baš ničemu?....Pa sa čime ste zaslužili naše povjerenje?
* Ma s kojim pravom određujete kako naša dijeca trebaju raditi kao mravi do 80 godine života ,za vaše jahte, vile...snove....????!!!!!!
Moja početnička pitanja, kretala su jednostavnosti i iz običnog poriva koji imaju životinje. Želje za opstankom i za slobodom!
Ljuta sam kao ris.
Čula sam jednom priču o skakavcima. Ako uhvatite desetke skakavaca i zatvorite ih u terarij visine 50-ak cm i stavite odozgora pokrov kako ne bi iskočili van, te male životinjice će skačući mlatiti tijelima o taj pokriv danima. Pokušavat će izaći van na slobodu! Živjeti kako ih pripada! No nakon nekih mjesec i po dana, ako maknete pokrov i ostavite otvoreno događa se užas koji ne možemo pojmiti ...I dalje skaču - samo ne mogu skočiti više od visine na kojoj je pokrov stajao!!! Životinjica kojoj je u prirodi skočiti mnogo više, postaje naučena skakati na malo...
Pitam vas, narode moj opet jednostavna pitanja: nije li to strašno??!! Nije li tužno??!
Ne pričam o skakavcima više, jasno vam je? Pričam o nama!
Nije li strašno što mislimo kako smo nemoćni, a samo zato jer nam godinama govore da jesmo??
Mislimo da nam je samo toliko dozvoljeno, jer nas kažnjavaju ako poželimo više??
PITAM VAS!!!... Nije li tužno što imam svoju parcelu, svoj komad Planete Zemlje koji se vodi na moje ime a nemam pravo odluke o tome pod čijom će zastavom prkositi buri, jedna trešnja mog pokojnog oca na toj parceli??
Kako god ispadne, moja će se parcela Hrvatskom zvati i na njoj nikad neće bit poštovano kolo žutih zvijezdica! Imam pravo odlučivati o svom životu! Nisam taj mali skakavac nego biće koje razmišlja i zna koliko može i koliko zaslužuje. Odbijam sve one koji od naše djece koja se ne mogu braniti pokušavaju stvoriti "skakavce"
Krajnje je vrijeme! Prestanimo se ponašati kao oni i prestanimo biti uvlakači! Našim nosevima nije tamo mjesto!
Raširimo krila! Kažimo sebi kako nam je samo nebo granica. Pokažimo kako se nismo spremni odreći slobode...
A svim političkim uguzičnim uvlakačima krkanima koji našu djecu želite tamo odvesti na silu...
DAJEMO VAM OTKAZ !
Anita Barišić Muslija
| < « | » > |
|---|