Previše ih je
i već imam bolesne slike u glavi...
Ne mogu usnut od tjeskobe, jer
zamišljam te kao u hororu.
Kako te guše,muče polako...
sve do izdisaja i pri tom
šapuću sablasno: pssssst...
što budeš mirnija prije će proć...
Previše ih je...mila moja...
Jedini tvoj živi element
tvoji ljudi, tvoje stanice života
prihvatili su to i miruju...
Pssssssst,
jer brže će proći bol umiranja...
Previše ih je..
svih tih vragova i sotonskih sila!
Čuješ li me lijepa,prelijepa
i jedina zemljo moja?!
Čuješ li me, Ti tijelo našeg postojanja?!
Ja sam jedna od stanica tvojih,
koja živo želi život!
Spadam u tvoju grud,u tvoje srce,
koje kao da kuca sve sporije..
Previše ih je premila,ljubljena dušo,
a premalo nas budnih koji nismo jedno!
Previše ih je...vragova i uspavanih!
Ma, ne plaši se veličanstvena moja..
Živjet ćeš u nama, kroz nas i naše
i živjet ćemo u tebi, kroz tebe i s tobom!
Umrijet tek zajedno možemo..
Anita Barišić Muslija
| < « |
|---|