Zašto pisati o Domovinskom ratu?

Kontaktirajući s ljudima koji pišu o Domovinskom ratu, a to im nije profesija, već slobodan izbor shvatila sam da, izuzev očigledne tematske povezanosti, imamo nekoliko zajedničkih faza koje smo prošli. Svi smo manje-više bili u fazi kada smo u potpunosti potisnuli svoja sjećanje i svjesno natjerali sami sebe da se maknemo od Domovinskog rata. Na ovaj ili onaj način morali smo olakšati život sebe i drugima oko nas. Kaže se da na sreću naš mozak nema mogućnosti zapamtiti sve događaje iz našeg života, jer se ne bi sa svim svojim sjećanjima mogli nositi. Međutim bez obzira na sve to kada nešto toliko snažno obilježi svoj život, kada proživiš i preživiš rat koliko god se odmicao od toga jednom se moraš vratiti. Ne možeš negirati nešto što te je učinilo osobom kakva si postao danas.

Možda je to odmicanje potrebno, možda to tako treba biti, vjerojatno će netko negdje na svijetu potrošili milijarde dolara na neko takvo istraživanje. A dok oni to ne učine ja ću dopustiti sebi da napišem ono što ja mislim o tome.
Ljudi počinju pisati iz razno raznih razloga za neke je to možda svojevrsna terapije, za druge jednostavno njihova priroda, nešto u njihovoj unutrašnjosti što ih tjera na pisanje, a za neke druge pak želja da zabilježe, da ostave traga.
Veoma cijenim ciklus knjiga Žene u Domovinskom ratu, za one koji još nisu pročitala neku od knjiga iz tog ciklusa savjetujem da to učine. Te knjige volim zato jer pokazuju svakome od nas da je svaki naš život jedna priča za sebe. Volim je zato jer su jedan do drugoga tekstovi od intelektualki i od starica koje ne znaju pisati, već su njihove riječi zabilježili drugi. U tim knjigama mogu se pronaći najrazličitije priče od žene koja su bile na prvoj crti obrane, do majki koje su dane provodile u podrumu s malom djecom.
Postoje ljudi koji ne žele pisati misleći da nisu dovoljno „važni“, misleći da drugi imaju reći nešto više i bolje. Postoje i oni koji se ne vole isticati. Neki misle da ne znaju dovoljno dobro pisati. Svi oni griješe jer svaka priča je važna, svaki život je bitan. Moramo zabilježiti svoja sjećanje jer bez obzira što se možda nama čini da nemamo što reći. Imao i to jako puno. Jer istina treba ostati zabilježena, ako ne ispričamo mi naše priče, drugi će ih pričati umjesto nas. Ako dopustimo drugima da pišu umjesto nas, promijeniti će se povijest kao toliko puta do sada. Ovo informatičko doba čini privid da su sve informacije dostupne da se sve može doznati. Kažem privid jer možda na internetu možete naći točan podatak kada je sklopljen neki mirovni sporazum ili kada je započela neka akcija. Međutim samo onaj koji je stajao pred tenkom sa zoljom zna kakav je to osjećaj. Ona žena koja se danas na pragu svojih 40-ih boji zatvorenih podrumskih prostora, može ispričati da joj je to osjećaj koji je guši jer je provela tri dana bez prestanka u podrumu dok se cijela zgrada tresla nad njoj od udaraca granata. Samo dijete koje je odraslo bez oca može pokušati prenijeti svoj osjećaj kako je to kada se jednog dana igraš skrivača sa prijateljima, a drugi dana ostaješ s vrećicom u ruci na ulici.  Trebamo zapisati kako smo napadnuti na svome.
Možda kada zapišemo  svoje sjećanje, možda nam se neće događati da nas ljudi pitaju kakav je to rat bio.

Nije važno zašto ćemo o tome pisati, da li zbog sebe ili drugih, važno je da ćemo pokušati sačuvati djelić sebe i svoga sjećanja da jednom netko naleti na taj tekst i možda na trenutak zastane i pomisli gledajući vijesti iz neke daleke zemlje u kojoj traje rat, da rat nisu postotci preživjelih, da rat nisu samo podaci o sporazumima, već da pate ljudi, ljudi koji imaju svoju priču.

Jadra