Povijesni posjet
Jučer se dogodio povijesni posjet, barem tako mediji javljaju, jer je predsjednik Josipović posjetio Srbiju. TV prilog je započeo malo s jednom himnom, pa malo s drugom. Onda su ekran zabljesnuli osmjesi dvojice predsjednika. Čovjek bi pomislio da su u posjetu vrtiću, tako je blažen bio izraz njihova lica. Da je došao netko iz svemira, pomislio bi bože moj kako su sretni ovi ljudi na zemlji, tako prijateljski raspoloženi. Onda su dvojica nasmiješenih muškaraca jedan drugome čestitali i iskazivali potporu u ulasku u razno razne europske organizacije i sl. Mislim da je već u tom trenutku onaj vanzemaljac spremio kofere i rekao našao sam svoj novi dom, ovo je sve puno pozitivnih emocija.
Novinar je upitao srbijanskog predsjednika o posjeti Ovčari, na što je ovaj odgovorio nešto u stilu nema žurbe. Netko bi rekao vjerojatno se radi o posjetu nekom nacionalnom parku u kojem se nalazi neki egzotični grm. Nitko ga nije pitao za Oluju, jer zna se da taj naš prijateljski susjedni narod tu proslavu jako teško doživljava, a zna se da nije pristojno podsjećati susjede na neke „nezgodne“ teme.
Netko je spomenuo pitanja tužbi, pa je hrvatski predsjednik odmah u duhu proeuropske politike, jer poznato je da su hrvati najdemokratskiji narodi od svih, naglasio da bi to najbolje bilo mirno riješiti.
Tek negdje sa strane, onako u pola glasa moglo se čuti da je jedan čovjek drugome dao neku dokumentaciju vezanu za Stajićevo, Begajce i Vukovarsku bolnicu. Ta informacija je zauzela najmanje prostora kao da se radi o nekoj donaciji nekog malenog aparata za Vukovarsku bolnicu.
2010. godina je, a neki roditelji, neke supruge, neka djeca još uvijek ne znaju gdje su njihovi, jer ih je tamo negdje prije 10-20 godine netko isčupao iz bolničkog kreveta, vezao ruke žicom, dovukao ih kraj velikog rova i pucao im u potiljak, barem su tako njihove obitelji čule, jer im onaj koji je pucao ne želi reći, gdje je tijelo. Oni godinama odlaze spavati, odlaze na posao, odlaze na tržnicu i kad ostanu sami sa svojim mislima sjete se da nemaju groba na koji bi odnijeli svijeću, nemaju groba na kojem bi se pomolili, ali očigledno je netko mislio da će im olakšati bol to što mi jedni drugima čestitima na ulasku u EU, NATO i sl. organizacije manje ili veće.
Ostatak dokumentacije Hrvatska će vjerojatno dobiti nekom drugom prilikom, pri nekom drugom povijesnom susretu. Onim ljudima što se mogu moliti samo pred slikom svoga sina jedinca ostaje čekati još jedno 20-ak godina da vide da li je on na onom slijedećem popisu….
Jadra