Hrvatska je izabrala

Mislila sam da neću ništa pisati o ovim izborima. Vjerovala sam da ću se suzdržati, ali zahvaljujući tekstovima članova našeg Portala, kao i onim tekstovima koji su preneseni na naš portal odlučila sam ipak napisati makar dvije do tri rečenice o ovim zadnjim događajima. Kako započeti i napisati nešto novo, kada je opet s druge strane, već sve rečeno. Hrvatska je opet izabrala, izabrala je ateizam, izdaju, pljačku, nepismenost…To je izabrao narod koji sebe voli naglašeno obilježavati kao katolički. Narod koji stoljećima nije mogao doći do svoje država. Država za koju se ginulo i to ne govorimo samo o događajima od prije 15-20-ak godina, govorimo o ljudima koji su umirali stoljećima, koji su samo u zadnjih 60 godina umirali na križnom putu, koji su umirali na Golom otoku, koji su umirali od ruke udbaških atentatora.

I isti taj narod je izabrao ateizam i izdaju. Narod koji ne može živjeti od svoga rada. Naroda čija djeca se ne mogu zaposliti jer nemaju kumove na visokim položajima, izabrao je pljačku, korupciju, nepismenost. Postoje i oni koji su izabrali da neće birati. Oni su izabrali najgore, odlučili su da se sve to njih ne tiče, da ih nije briga tko će u njihovo ime govoriti, tko će u njihovo ime predstavljati Hrvatsku. Tom svojom odlukom oni su pljunuli na sve one koji su umrli da bi mi danas mogli slobodno odlučivati.  Netko je umro za to naše pravo, a njima je bilo teško otići i zaokružiti.

I ponovno smo na raskrižju, kao toliko puta do sada. Zapitamo se da li nas to Bog testira, da li iskušava dokle seže naše strpljenje, naša  vjera, naša ljubav i naša snaga.
U tekstu koji se nalazi na portalu je napisano „Hvala! Ja silazim na ovoj stanici. A vi nastavite s onima koje ste izbrali.“ (Trepetljika http://kitolomci.bloger.hr/).
Shvaćam što je autorica htjela reći, shvaćam ali ne prihvaćam. Ne možemo sići, ne možemo odustati. Nismo odustali ni 1991. godine kada su svi govorili da nemamo šanse, a uspjeli smo. Ne možemo otići, jer gdje god otišli, što god učinili mi jesmo i uvijek ćemo biti Hrvati.

Naše prokletstvo, a ujedno i naša snaga je u tome što vidimo ono što drugi ne vide. Ne vide jer ne žele vidjeti. Naše prokletstvo je u tome što govorimo istinu, a ne čuju nas. Kao da gledamo automobil koji juri prema provaliji, mašemo rukama, vičemo pokušavajući ga zaustaviti, ali ne uspijevamo, a on jure sve brže i brže.

Mnogima od nas je došlo da pokleknemo, da odustanemo, da postupimo kao većina odmahnemo rukom i kažemo da nas se to ne tiče. Je priznajemo pred svima, došlo nam je da to učinimo, ali nismo i nećemo.

Preživjeti ćemo i ovo kao što smo i puno teže stvari do sada. A naša prokletstvo kojim smo obilježeni da vidimo ono što drugi ne vide, nastavlja se i dalje, mi ćemo govoriti u nadi da će nas jednom netko čuti. Govoriti ćemo i dalje jer mi ne znamo kako odustati. I živimo u nadi da će jednom i drugi shvatiti da će i njima dosaditi bezboštvo, pljačka i izdaja i da će kriknuti i to toliko snažno da će se ova nesretna zemlja zatresti i probuditi sve one uspavane koji ne shvaćaju da je narod bez svoje zemlje ništa.

Jadra