Prije tisuću godina
Na vijestima spominju uhićenja. Kakva pravda, nitko nije uhićen zato što je ubio starca u Škabrnji na koljenima, nitko nije uhićen zato što je tenkom prošao preko tijela starice u Škabrnji, nitko nije uhićen zato što je jedan Ive morao na podu Kninskog zatvora klečati četveronoške kao pas i lajati, dok su se oni cerekati i vikali: „Aj sad pokušaj odlajati onu vašu himnu“, nitko nije uhićen zato što je jedan čovjek pretvoren u psa, ne…
Netko je odlučio brzo i efikasno riješiti „zločin“ nad civilima, ali gle čuda nad civilima srpske nacionalnosti. I ne bi to bilo čudno, ne bi to bilo neobično da netko nije zaboravio pronaći one druge, one koji su Ivu natjerali da laje, a kasnije su se čudili kada je Ive krvavih očiju šetao okolo i nešto sebi pričao u bradu.
I tako prije jedno tisuću godina ljudi su ginuli u svojim kućama, ljudi su ginuli pred svojim kućama, a onda nakon tisuću godina netko se sjetio pa je generala Gotovinu odlučio ostaviti par godina u zatvoru, da mu dokaže da je u pravu, i rekli su mu dokaži svoju nevinost, nitko ti ne brani, a godine idu. Djeca rastu, sve su veća, vide sliku generala Gotovine i misle to je neki lik iz daleke povijesti, oni ne znaju da on i sada leži u ćeliji bez dnevnog svjetla.
Onda se netko sjetio da bi mogli generalu Ademija, kada je eto već došao kući, svako malo pretresati dom, onako kako kome padne na pamet, dizati posteljinu, prevrtati ormare, pretresati obiteljske slike, samo onako da mu daju do znanja što misle o njemu i njegovom činu. A bože moj, netko se sjetio da bi možda mogli generala Norca pomilovati, ali to će razmisliti nakon nekog od domjenaka, na kojem će piti vino svojih koalicijskih partnera.
Najgora stvar u cijeloj ovoj priči je ta što se ni ja sama više ne mogu sjetiti svih imena, svih uhićenih hrvatskih branitelja, zamislite ironije, ne mogu ih se sjetili, jer ih toliko u zatvorima. Imena Zorane Banić, mogu se sjetiti jer je jedina….a mogu i Momčila Drače, to je onaj koji je ubijao po Ravnim kotarima, ali je oslobođen temeljem Zakona o aboliciji, pa tvrdi da sada ima noćne more jer mu je netko rekao da je četnik.
Jedan mladić mi je rekao: „Ma to s Gotovinom, to ti je politički, on će biti slobodan“. Pitala sam ga znaš li ti koliko je on već godina tamo, sada je to već pune četiri godine, to ti je dovoljno vremena da završiš srednju školu, da završiš fakultet možda ti treba samo još jedan dodatna. Možda bi ti mogao onako „politički“ biti zatvoren u malenoj prostoriji par godina.
Pume su uhićene, nitko ne zna nikakve novosti, to je stara vijest. Svaka vijest traje više-manje jedan dan. Hrastovu sude i suditi će mu dok ga ne osude.
Danas na dnevniku „vesela vijest“ uhićuju se pripadnici specijalne postrojbe MUP-a, a voditelj to govori nekako ponosno, suditi će im se pred hrvatskim sudovima, kao da smo dobili na lutriji.
Ujutro ćemo opet piti kavu, mahati glavom, onako više za sebe, brinuti se o božićnici, o prometu, a negdje će netko ležati u ćeliji, a zašto, zato što kada su svi drugi pobjegli on je ostao uz svoj narod. I ako spomenemo uhićenja, netko će odmahnuti glavom i reći „ma daj, nisam to uopće čuo, i dodati „to je stara vijest, rat je bio, ono, prije tisuću godina….a negdje će neka žena užurbano, grizući nokte, provjeravati popis odvjetnika….
Danas bjesnim zatvorena iza svoja četiri zida, a na vijestima spominju uhićenja…
Jadra