Odluka
Jedan događaj me bacio u vremensku rupu, kako se to već događa, posebno u vrijeme punog mjeseca, južine i sličnih sitnica, koje nas natjeraju da zastanemo, da zanemarimo one dnevne brige s kojima se svaki dan borimo, da pustimo televiziju, da pustimo račune, da pustimo susjede i tračeve , i da se makar na jedno večer sjetimo…
I danima već razmišljam o tome kako objasniti nekome drugome ono što ni nama samima nije jasno. Kako nekome objasniti tu hrabrost, tu ludost, taj zanos, to skakanje u smrt bez razmišljanja. Da smo stvarno razmislili da li bismo sve to mogli učiniti, sve to preživjeti, da li bi bili odustali odmah na početku da smo znali kako ćemo teško i krvavo sve to platiti.
Svi ostali su mislili da s nama nešto nije u redu, svi ostali su govorili ne možete uspjeti, oni su jači, oni su naoružaniji.
Ni oni nisu mislili da smo normalni i oni su tražili opravdanja za našu „ludost“, zvali su nas „Tuđmanovi nadrogirani vojnici“, „lude ustaše“ i slično, zvali su nas tako od straha i nemoći. Govorili su drugima, ali time su tješili sebe.
Kako bi oni, oni koji su na tuđemu ratovali, oni koji su tuđe uništavali, oni koji su nas iz dubine mrzili, kako su mogli shvatiti da se umire iz ljubavi.
Nisu mogli shvatiti, a još manje prihvatiti da netko svjesno umire, to u njihovom poimaju svijeta ne postoji, da se netko može boriti danima i danima, znajući da će na kraju poginuti. Nisu znali da naši dečki ne mogu odustati. Gdje natrag, kamo natrag? iza njih su bile njihove žene, njihove mame, njihova djeca. Na kraju krajeva, gdje otići? Ostaviti svoju kuću, svoju ulicu, svoj kvarti i otići se sakriti u tuđu zemlju, u tuđoj kući živjeti, govoriti strani jezik i biti čovjek bez domovine. Nismo mogli i nismo znali odustati.
Kako nekome objasniti da nas je njihova mržnja natjerala da pobijedimo.
Oni među nama koji su pognuli glavu i pobjegli na sigurno, vratili su se u punoj snazi kao miševi kada osjete da je prošla opasnost od potopa. Oni danas kritiziraju, govoreći trebali ste učiniti ovako ili onako, oni nam danas pronalaze mane. Pitaju nas da li je istina da ste nosili zabranjena obilježja, da li je istina da ste pjevali zabranjene pjesme, a ne pitaju nas da li je istina da je prijatelj umirao za prijatelja, ne pitaju nas da li je istina da ste ranjenika vukli satima, i niste ga ostavljali, već ste umirali s njim. Ne pitaju nas koliko boli kad ležiš na podu a netko te satima udara nogama u onim teškim čizmama po glavi, a ti ionako ništa više ne osjećaš. Zaboravili ste nas pitati da li je istina da su ljudi umirali u trapericama koje im je majka kupila jer nije bilo uniformi. Danas im sve smeta, htjeli bi vidjeti slike uređenih vojnika kao iz nekog američkog priručnika, htjeli bi čuti priče, ali samo one dobre, a one druge to ne žele slušati to im smeta, ta vremena su prošla.
Dok sve to govore zaboravili su najvažniju stvari, a to je ona da su mogli ostati, mogli su učiniti bolje, ali nisu i samim time su izgubili pravo govoriti o svima onima koji su ostali i koji su umrli negdje u trapericama u snijegu, dok su se oni grijali negdje u nekoj metropoli.
Nakon svih ovih godina i jedni i drugi imaju samo jedno pravo a to je pognuti glavu kada pored njih prođe Hrvatski branitelj, jer pored njih prolazi čovjek koji je donio odluku i izabrao pravu stvari kada je sve govorilo protiv njega.
Jadra