Žena koja nije na naslovnici
Odlučila sam napisati nešto o ženama, ne znam ni sama zašto, možda zato jer smo manjina na ovom Portalu, možda zato jer smo manjina u medijima, osim Simonica, Vlatkica i sličnih likova, koje su sve osim žena u pravom smislu riječi.
Ona Žena o kojoj ja želim pisati je negdje sa strane, nju nitko ne primjećuje, ona „ne strši“ u gomili. Ona ne može zaspati jer pokušava smisliti kako platiti račune. Ona ga je čekala i čekala danima sve dok joj oči nisu prestala treptati, i perući njegovu blatnu uniformu sa sleđenim osmjehom govorila ma sve je ok, nema nikakvih problema.
Prava žena, ona koja nikad neće izaći na naslovnici 24 sata , je ona stara susjeda u crnini, koja ide tri puta tjedno na groblje i tamo satima priča sa slikom svoga sina jedinca, a ljudi misle, pusti stara ne može spavati zbog godina, pa zato stalno visi po groblju i crkvi. Ona žena, čiji se lik nikad neće pojaviti u sapunici, dolazi kući s posla, kuha ručak, šeta psa, reže pršut na stol zato jer su stigli njegovi gosti, pegla rublje nakon 22,00 sata jer je tada struja jeftinija. Ona se moli u tišini za Antu Gotovinu, a svi misle, ona je apolitična, ona o ničemu nema svoj mišljenje, jer nju nikad nisi vidio na nekom predizbornom skupu. Ona je morala odgajati djecu sama, jer je tata poginuo nekad davno, negdje daleko, ona je postala mama i tata, dok su pakosni susjedi razmišljati o tome da li je možda prevesela za udovicu.
Ona viri kroz prozor dok njen suprug pije u nekom kafiću raspravljajući o nepravdi i o tome tko se više okoristio u ovom ratu Ive ili Jure, i strese se svaki put kad vidi policiju kako ide prema njenom kvartu. Dok je on bio negdje daleko ona je vukla kante vode na peti kat zgrade, a kada bi zasvirala sirene, ona je djecu zabavljala u podrumu praveći prstima likove od sjena svijeća. Odlazila na posao, vodila djecu kod bake, govoreći sad će tata, on je na putu, čekajući da se dogodi razmjena logoraša. Iznova je gradila svoju kuću na temeljima od pepela, i jedino što nije mogla shvatiti, zašto su joj spalili obiteljske slike, sad nema ni onu od maloga s pričesti i krizme. Ona je rađala u podrumu Zadarske bolnice, u sobi u kojoj su dvije žene ležale na krevetu za jednu osobu, a na susjednom je plakala neka mala crna žena jer su joj javili da joj je muž nestao.
Ona je ponovno zasadila cvijeće ispred kuće, ona opet peče kolače nedjeljom, ona šeta unučad, ona je sve, samo nije žena s naslovnice. Rekla je mama sve će biti dobro, jer su došli ljudi u vojnim čizmama podragali je po glavi, a onda nešto tiho rekli mami, koja je samo u tišini nastavila jecati. Gura ponosno invalidska kolica, i ne obazire se na komentare ispod glasa, vidi jadnica mu je od žene postala dadilja. Ona je radila po tri smjene u bolnici i govorila dečkima sve će biti dobro, znajući da neće, držeći njihova crijeva u rukama. Čekala je po hladnoći ispred zatvorskih vrata da počnu posjete i nosila mu slike od maloga, i nabrajala ocjene, jer je mali bio ljut na tatu, a tata je nekog ubio jer mu je ovaj rekao da nije zaslužio mirovinu. Ona večeras započinje ručak za sutra tako da mala ima nešto toplo za pojesti prije ritmike…
U ovu nedjelju će žena zapaliti prvu svijeću na advenskom vijencu, pomoliti se bogu za njega, djecu, za Hrvatsku i sve branitelje, i uzeti novine i maknutih ih sa stola, nasmijati se i narezati kolače.
Jadra