Čekaonica

Izbjegavajući pogled liječnika, spustila je pogled prema njegovim rukama. Uvijek se pitala da li su njihove ruke tako bijele zbog stalnog pranja ili su možda genetski predodređeni za svoj posao.
- Gospođo, poslušajte me, ja ne znam koliko ćemo ga još puta uspjeti izvući. Vi znate, o tome smo već razgovarali, ako bolesnik ne sudjeluje u liječenju, mi mu ne možemo pomoći, mislim da on odbija terapiju -. Osjetila je trunku prijekora u njegovom glasu, kao da od nje očekuje da ona sve riješi. - Sada ga možete posjetiti, trenutno je još uvijek zbunjen, znate već kako to ide, vjerojatno ćemo ga otpustiti za dva dana - pružio je svoju nevjerojatno bijelu ruku prema njenoj kao znak da je ovaj razgovor završen.

Krenula je sigurnim korakom prema prvoj sobi na lijevoj strani, to je već postala „njihova soba“. Soba je bila prekrcana, kao i uvijek, ali ona je izbjegavala pogledati prema drugima krevetima. Jedva se provukla između dva kreveta i nehotice okrznula plavičastu ruku koja je mrtvački visjela sa susjednog kreveta.

Ležao je na krevetu, a kožni remeni su mu bili stisnuti oko zglobova. Sjela je na rub kreveta koji je starački zaškripao i zazvala ga po imenu. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da pomakne pogled i usmjeri ga prema njoj. Znala je da mu treba vremena za taj pokret na koji se nikad nije uspjela naviknuti, jer ju je taj pokret podsjećao na robota. U njegovim praznim pepeljastim očima oslikavao se napor koji ulaže da bi se skoncentrirao na nju. Pokušavao je nešto izgovoriti i činilo se da to vječno traje. Nakon nekog vremena preko njegovih suhih usana izašlo je tiho i hrapavo – oprosti -

Spustila je ruku na njegovo vlažno i hladno čelo – ne brini se, ja ću sve srediti, ti si samo odmori – prinijela je čašu njegovim usnama i pomogla mu da pridigne glavu, čulo se samo halapljivo gutanje i pucketanje plastične čaše. Pomaknula je bijelu plahu sa vrištećim plavim bolničkim pečatom pokušavajući mu prikriti ruke.

Bolnički miris nagrizao joj je nosnice. Učinilo joj se da će se ugušiti, zidovi su se počeli primicati, osjećala je kako joj hladan znoj izbija na čelo. Polako se pridigla s kreveta i lagano ga poljubila u čelu, on je ionako ponovno utonuo u svoj blaženi san bez snova. Prošaptala je, više za sebe – ne ljutim se, volim te -

Krenula je prema sobi za sestre i plašljivo pokucala, čula je kako prestaje hihotanje. Zakoračila je unutra, miris svježe skuhane kave joj je pomogao da se barem na trenutak skoncentrira. Izvukla je iz vrećice bijeli zamotuljak i pružila najstarijoj sestri.

- Gospođo A, stvarno niste trebali – rekla je ona uzimajući zamotuljak s kavom i stavljajući ga u škripavu ladicu - ništa se ne brinite, vidjela sam da je gosp. A. opet kod nas, stvarno mi je žao zbog vas – ali nakon što se on malo odmori kod nas sve će biti bolje -

Otvorila je usta pokušavajući izustiti – nije on uvijek bio takav – ali bila je tako umorna i samo je izgovorila – njegove stvari sam ostavila u ormariću -

- vidjela sam malog u čekaonici, dosta je narastao od prošlog puta – nespretno je izjavila sestra i lagano zagrizla usnu -

Jednostavno je sve to prečula, promrmljala pozdrav i okrenula leđa mirisu kave.

Kada je čula da se iza nje zaključavaju vrata osjetila je olakšanje, uvijek je mrzio zaključane prostorije, a sada je to postalo jedino sigurno mjesto za njega. Zakoračivši u čekaonicu osjetila je oštru bol u glavi. U čekaonici su sva neonska svjetla bila upaljena i svjetlost joj se zarila ravno u glavu, trebalo joj je nekoliko trenutaka da otvori oči. Na tvrdoj drvenoj klupici s koje se već ljuštila boja sjedila je Marta, a Luka je spavao u njenom naručju, dok su mu malene mršave nožice visjele s klupice, a s jedne mu je ispala plava patika.

U Martinim očima vidjela je prijekor –  a jadna moja, do kada ti misliš ovako, pa što ga više ne ostaviš, pogledaj se na što ličiš -. Ona je bez riječi uzela Luku u naručje i krenula prema izlazu.

- nije meni teško priskočiti, ako te nije briga za sebe misli na malog, jel misliš da je normalno da spava u čekaonici -

Zahvalila se Marti i krenula prema kući. Jedino što je osjećala bio je neizmjeran umor, htjela je spavati i spavati. Kada je Luku spustila u krevet i poljubila u čelo, isto kao je što je nešto prije i njega, shvatila je da od umora ne može više micati rukama. Stavila je vodu za kavu na štednjak i pogledala na sat. Nije nikakvo čudo da osjeća kao da joj je netko odvojio sve zglobove, bila je budna gotovo dva dana.

Pila je kavu gledajući kroz prozor, gledajući grad koji se budi. Na ulici se pojačavao promet. Sada se točno mogla sjetiti početka kraja. Sada je sve bilo očigledno, a tada, tada je mislila da ona sve može ispraviti, nije znala da se kamen zakotrljao i da se muškarac koje je poznavala, bolje nego samu sebe, zapravo više nikad neće vratiti. Sjećala se njegovih leđa za koju je bila njegovim znojem zalijepljena maskirna uniforma, a bila je zima. Sjećala se njegovog izraza lica, i da se tada prvi put u životu uplašila njegovog pogleda. Tada se zasramila te pomisli, jer je on bio jedini čovjek kojemu je bezgranično vjerovala. Sjetila se njegove zgrčene vilice i sjetila se da ga je tada prvi put vidjela da plače. Sjetila se da nije zapravo plakao, već je ridao i ridao satima u njenom naručju cijelu noć i sjetila se da nikad više o tome nije htio razgovarati.

Sjetila se kako je sve to nekako, sada se čini brzo, zaboravila, i sve je krenulo nekako dobro i on i Luka i njihove šetnje. Najednom, više se nije mogla točno sjetiti kada, najednom je bilo sve više loših dana, a sve manje onih dobrih. Znao se probuditi i vratio bi mu se onaj čudan pogled u očima, izgledao je kao zvijer u kavezu, ona bi ga pokušala dotaknuti, on bi se izmaknuo. Najednom je bilo jako malo dobrih dana, a one druge dane on je bio sam sa svojim sjećanjima, sakrivenim od njih, smetala mu je televizija, smetale su mu novine, smetali su mu prolaznici, smetala mu je buka, smetala mu je tišina, a jednog dana počeli su mu smetati čak i oni.  

Pogledala je na sat, tuširala se hladnom vodom, skuhala još jednu kavu, nazvala na posao i javila da ima virozu, nazvala vrtić i javila da mali ima virozu, nazvala njegovu majku i rekla da je on eto, onako slučajno, ponovno popio previše tableta, nazvala svoju mamu da uzme malog, uzela njegovu najdražu majicu, pozdravila susjedu koja se u prolazu interesirala zašto je kod njih bila hitna i povjerljivo joj pojasnila da muž ima nekih problema sa srcem, kupila kruške one žute, kupila kavu za medicinske sestre i duboko udahnula i pozvonila na vrata psihijatrije.

Jadra