Već pri prvom susretu i razgovoru s Damirom Radnićem znala sam da novu godinu valja započeti s njegovim mislima. Priznajem, pomogla je u toj odluci i preporuka Branka Borkovića, prijatelja i istomišljenika. U trenutku se sjetih misli Meše Selimovića koji je rekao ovako nekako: Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem misliti.

Ova je godina na URBANIMA posvećena ljudima koji su borci, koji se ne predaju, malim-velikim ljudima. Jer upravo ti mali-veliki ljudi mijenjaju našu učmalu svakodnevicu svojim entuzijazmom i nepresušnom energijom. Samo naoko se bore s vjetrenjačama. Samo glupan može pomisliti da se trači vrijeme. Jer u našim životima ništa nije uzalud: ni vjera, ni ponos, ni ideja, ni borba. Ništa nije uzalud što obilježi životni vijek čovjeka i potakne druge da razmisle i djeluju. Bili mi mali ili veliki ljudi, ipak smo ljudi kojima je rođenjem dano u zadatak da ostave traga. Na nama je kakav ćemo trag ostaviti.

- Život ste posvetili borbi za društvo i sa društvom, od čega ni pod kojim uvjetima ne želite odustati?

Mene doista raduje da vi moje aktivnosti prepoznajete kao takve. Stoga vam u povjerenju mogu reći kako nikada neću odustati od borbe protiv lažnih vrijednosti, od borbe protiv korupcije na svim razinama, od borbe protiv droga u društvu, a posebno u politici kao i od borbe protiv nepravde, osobito one koja se svakodnevno nanosi tzv. malim ljudima u kakve spadam i sam.

- Bruno Langer i Vi ste aktivisti koji se ne predaju, kakav je položaj društvenih aktivista u Istri?

Vrlo zanimljiv i dosta živopisan! Kod nas je uistinu prepuno događanja koja zaslužuju osvrt i djelovanje društvenih aktivista, no upravo je zbog toga naš položaj prilično loš. Jer smo prisljeni dirati i prozivati brojne i isprepletene interesne skupine. Uostalom sličan je položaju društvenih aktivista i u drugim dijelovima naše države. Samo je naš još malo gori. Naime u našoj državi, a osobito u Istri, vrlo je prisutna pojava koja tzv. društvene aktiviste dijeli na podobne i na nepodobne. Kolega Langer i ja svakako spadamo u skupinu onih nepodobnih. Radi se o slijedećem, ti tzv. podobni društveni aktivisti uredno su na proračunima raznih fondacija, kojih su vrlo često osnivači upravo oni o čijem bi nepoštivanju zakona, korupciji i svim drugim negativnostima ti aktivisti trebali govoriti. Pa onda oni zbog „vlastite zainteresiranosti“ o nekim negativcima i negativnostima nikada niti ne govore!! Nadalje ti tzv. podobni aktivisti bez imalo problema uzimaju si prostor u medijima, koliko god da im ga treba, dok se nama događa upravo suprotno. Ili uopće nemamo prostor u medijima ili nam se dogodi da kad ga i dobijemo on jednostavno nestane. Skida se čak i s rotacija, npr. kao u slučaju naših aktivnosti oko Hypo mafije, pa u slučaju oko Rockwoola, pa oko afere „Barbariga i Dragonera“ ili pak oko fantomskog projekta „Brijuni rivijera“!

- Smatrate li da hrvatska javnost o problemima u Istri zna premalo?

Odlično pitanje. Čak što više, to je pitanje koje mnoge vaše kolege namjerno izbjegavaju postaviti iako se iz mojih javnih nastupa iz aviona vidi veliko nezadovoljstvo upravo time. Još je veći problem to što često stičem dojam da niti institucije hrvatske države nemaju pojma ili ispravnije rečeno ne žele imati pojma o problemima u Istri. A problemi kod nas vrlo su brojni. U Istri su npr. u zadnjih desetak godina izvršene neke od najvećih pljački u cijeloj RH pa čak i puno šire od toga našeg malog prostora. Te pljačke koje su izvršene pod dirigentskom palicom lokalnih političara (svakako uz punu suradnju i uz znanje političara sa razine države te uz suradnju s regionalnim mafijašima) mjere se u desecima milijardi kuna. A još niti jedna nije sankcionirana!? Čak se i ne vidi vrijeme kada bi se to moglo dogoditi. Neke od najpoznatijih lokalnih pljački su slijedeće; pljačka na području Brijunske rivijere poznata pod nazivom „Barbariga i Dragonera“ – procjena vrijednosti pljačke cca 2 milijarde kuna, zatim pljačka prilikom tzv. privatizacije hotelske kuće „Arenaturist“ – procjena vrijednosti pljačke cca 1 milijarda kuna i još čitav niz sličnih makinacija o kojima institucije uglavnom šute. Za spomenuti je i aferu „istarskih vatrogasnih Iveco kamiona“ koja je financijski bila najmanje 5 puta teža od sankcioniranih „MORH-ovih Iveco kamiona“ ili pak istarsku „FIMI-mediji“ aferu koja se u našem slučaju zove „Manjgura mediji“, koja iako je policijsko-uskočki riješene prije nekoliko mjeseci još uvijek čuči negdje u dubokim ladicama državnog odvjetnika Mladena Bajića i čeka neke sretnije dane (možda neki podobni timing!!!). Ili možda čeka na nekog poštenijeg šefa DORH-a!?
Jasno je dakle da su hrvatski mediji puni i prepuni istarskog dobrog vina (i malvazije i terana), našeg dobrog pršuta i maslinovog ulja ili pak naših skupih tartufa pa tada ljudi „priko Učke“ misle kako kod nas u Istri svima teku samo „med i mlijeko“, a uopće niti ne znaju da je kod nas postotak nezaposlenih puno veći nego u nekim drugim dijelovima države. Ljudi van Istre ne znaju da tisuće i tisuće naših sugrađanki i sugrađana iz tjedna u tjedan odlaze preko granice, kako bi za mizerne svote, najčešće neprijavljeni, morali trpjeti uvrede i maltretiranja od svojih poslodavaca, kako bi si tamo zaradili kakvu takvu plaćicu da bi im obitelji uopće mogle spojiti kraj s krajem.
Naravno da bahati hrvatski političari koji se u Istru dolaze pokazivati ništa od toga ne vide. Oni vide samo prvoklasne restorane (u koje domaći ljudi najčešće niti ne zalaze jer se za to nema novaca), pa su čašćavani na otočju Brijuni ili pak na filmskom festivalu u Motovunu ili na teniskom turniru ATP Umag i sve to isključivo o našem trošku, dok istovremeno naš župan glumi uglađenog domaćina široke ruke!!!

-Vaš put u borbi za bolje društvo počinje još u Domovinskom ratu. S obzirom na aktualnost vukavarske istine, on se nije završio. Kako komentirate najnoviji slučaj Šprajc- HTV?

Čini mi se da se, meni osobno simpatični urednik i voditelj središnjeg dnevnika HTV-a, Šprajc ovaj put ipak malo zaletio. Vjerojatno je čovjek ponesen svojim vlastitim uspjehom u virtualnom svijetu (internet portali, forumi, blog....) zaboravio ono osnovno što je učio kada se je počeo uspinjati na novinarskoj ljestvici. Zaboravio je na profesionalnost. Jer da nije onda mu (im) se sigurno nebi dogodilo da za vrijeme prikazivanja HTV-ove istine o Vukovaru zaboravi(e) naglasiti najmanje jedan važan detalj, a to je da se oni famozni telefonski razgovori nikada nisu vodili na relaciji VUKOVAR-ZAGREB, već na relaciji VINKOVCI-ZAGREB!! Što je tada bila ogromna razlika. Mi koji smo tada doista bili u Vukovaru s tim razgovorima uopće  nismo imali veze! Stoga je moje mišljenje da nam se je Šprajc poslije tih priloga samo trebao ispričati. I ništa više. A njegove bitke s vijećem HRT-a neka vodi na neki drugi način, nikako preko naših leđa! O vjerodostojnosti tih priloga ne bih se niti želio izjašnjavati jer mi je dobro poznato kako su naše službe u to vrijeme djelovale. Prema unutra jako loše, a prema van još puno, puno lošije!!! Stoga je za mene ovaj najnoviji „slučaj Šprajc-HTV“ samo logičan nastavak tih 20-godišnjih sustavnih laži o Vukovaru, o vukovarskoj bitci i o vukovarskim braniteljima! Naime još u studenom 1991. tzv. „Manolićeva komisija“ sudila je i presudila svim vukovarskim braniteljima. Izvješćem te komisije, koje je kasnije prihvaćeno i od strane Sabora, nama, vukovarskim braniteljima, presuđeno je da smo rušitelji ustavnog poretka RH i time smo zapravo proglašeni teroristima. Istovremeno kada se je to događalo u Zagrebu, na Markovu trgu, to se je događalo i u Beogradu! Naime i tamo smo proglašeni teroristima i rušiteljima ustavnog poretka, ovoga puta SFRJ!         Pa stoga nije niti čudno da se danas u tako velikom broju aktiviraju optužnice tzv. JNA, neosuđenog agresora na RH i Vukovar, sačinjene još 1991. u koncentracijskim logorima po Srbiji, pod prislnim svjedočenjima tisuća zatočenih Vukovaraca i stotina zatočenih  vukovarskih branitelja. Dakle istina je samo jedna, a ona je ta da usprkos svim vrlo brojnim pokušajima mi, vukovarski branitelji, skupa s našim ratnim zapovjednicima i civilnim strukturama vlasti nikada nismo imali priliku odgovornim institucijama naše države reći istinu o Vukovaru. Tu istinu uvijek su krojili neki drugi. Najprije Manolić i njegovi, a kasnije neki njegovi drugi zainteresirani drugovi. Svakako uz svesrdnu pomoć njihovih medijskih glasnogovornika.
Zato je tragedija da se i danas ponavljaju laži koje su prvi puta izmišljene 1991.
Zato je tragedija i to što se danas vukovarskim braniteljima naziva najmanje 5, 6 ili čak 7 puta više ljudi nego što je uistinu branilo Vukovar.
I biti će tako stalno sve dok napokon mi ne zatvorimo tu knjigu.
A tu priliku još nismo niti dočekali!

-Svih ovih godina vukovarska se priča potencira pa jenjava, za obljetnice ponovno aktivira, no ne nalazi željeni ishod. Tko po Vama stoji iza toga da Vukovar nikako ne doživljava svoju konačnu i jedinu istinu?

To ste zaista dobro primijetili i pitanje je apsolutno na mjestu. Jer kada dođu „ti dani ponosa i tuge“ onda je mnogima na pameti samo Vukovar. Gotovo pa isključivo iz osobnih ili pak finanacijskih razloga. Političari se naprosto natječu koji će se bolje i više prikazati kao zaštitnik Vukovara i Vukovaraca kako bi si na taj način podignuli ili učvrstili politički reiting, gotovo jednako kao i urednici medija koji se pak natječu u tome tko će kod sebe imati jače aktere „Bitke za Vukovar“, kako bi na taj način prodali što više svoga proizvoda. I to traje tih pet do sedam dana tolikom žestinom da je čak i meni kao vukovarskom branitelju koji put neugodno. A samo si mogu zamišljati kako je tada nekim drugim braniteljima sa nekih drugih ratišta!No onda slijede muk, tišina i tuga slijedećih 362 dana. Kada se ne događa baš ništa. Sve do slijedeće obljetnice. Uz časne izuzetke. Meni je vrlo dobro poznato kome smo mi smetali 91., kao i tko nam je tada spakirao. Prije svega to su bili naši neprijatelji. Kojih je osim onih poznatih na suprotnoj strani bojišnice bilo i na „našoj“ strani. To su bili čelnici ondašnjih vojnih (ZNG) struktura, a još i više čelnici mnogobrojnih obavještajnih službi RH. Koji su mahom došli iz vojske i službi bivše države! Ali ja naprosto ne mogu vjerovati da i danas, 20 godina kasnije, ti pojedinci mogu imati toliku moć i da cijele naše političke „elite“ još uvijek imaju toliko straha od njih, te se jednostavno ne žele (boje se) ozbiljnije baviti s nama.
Za javnost bi mogle biti vrlo zanimljive slijedeće činjenice; da smo mi, 204. Vukovarska brigada, jedina ratna postrojba HV-a (ZNG-a) koja se nikada nije službeno postrojila pred svojim ratnim zapovjednikom, kao ni pred svojim vrhovnim zapovjednikom! Mi smo također jedina ratna postrojba čiji pripadnici nikada nisu službeno odlikovani za svoje ratne učinke (u obrani Vukovara)! Mi smo i jedina ratna postrojba čiji zapovjednici, časnici, dočasnici i vojnici ne poznaju 90% drugih pripadnika vlastite postrojbe. Iako se družimo već 20 godina!!! Mi smo i jedina postrojba čiji pripadnici nakon 20 godina od pogibije ostaju bez statusa hrvatskog branitelja (nedavni slučaj Jean Michela Nicolliera).

- Uvijek ste stajali na strani Mladog Jastreba, i kad su ga diskreditirali i kad su ga slavili. Možete li objasniti hrvatskoj javnosti što se događalo u Vukovaru, a želi se pošto-poto prikriti?

Hrvatske institucije nikada nisu pošteno odradile svoj posao na temu vukovarske bitke i branitelja Vukovara. Izvan Vukovara, dakle od Vinkovaca do Zagreba (ili obrnuto) napravljen je čitav niz pogrešaka. Od krivih procjena pa do još lošijih odluka koje su nastajale upravo na tim krivim procjenama. Na temu Vukovara neki su hrvatski časnici postajali generali dok su neki hrvatski povjesničari postajali doktori znanosti. Iako se niti jedni niti drugi čitavih 20 godina nisu potrudili uistinu saznati što se je zapravo kod nas zbivalo tih teških ratnih dana ponosa i tuge. Problem „Vukovara“ nikad nije bio kod nas „u Vukovaru“, mi smo ratovali dok smo mogli. Kad više nismo mogli i kad više nismo imali s čime ta je bitka za nas završila. No tada je počeo naš rat s institucijama RH, koji traje još i danas. Široj javnosti  vjerovatno ni danas nije poznato kako se naše procjene stanja na bojišnici Vukovara niti jednog trenutka u stožeru ZNG-a ili u sjedištima ondašnjih brojnih obavještajnih službi RH nisu uzimale ozbiljno! Nikada oni nisu shvatili u kakvom su stanju bile neprijateljske snage u drugoj polovici listopada ili početkom studenog 91. Ili možda nisu niti željeli znati!? A bile su u stanju rasula. Nama u Vukovaru bilo je tada užasno teško ali naš moral bio je na n-tu potenciju viši nego njihov. Ali na našu žalost te su institucije i te su službe na osnovu svojih uvjerenja i tko zna kakvih i čijih podataka radile neke svoje procjene koje nikada nisu išle nama u prilog. Upravo iz tog vremena je i ona „poznata vojna procjena“ kako bi naše snage, probojem prema Vukovaru, izgubile više od 5.000 boraca. Ili ona još jača „obavještajna“ priča o kamionu s kolačima koji je iz Zagreba stigao u Vukovar (i kasnije se vratio u Zagreb!!) baš početkom studenog 91.!!

Za one kojima to još uvijek nije poznato, od 01. 10.91. u Vukovar su mogle stizati isključivo neprijateljske granate i neprijateljski metci. I ništa više. Niti „Manolićevi kolači“, a niti oni, navodno potopljeni brodovi sa žitom jednog danas velikog hrvatskog tajkuna Vukovara nikada vidjeli nisu!  Za Vukovar od 01. listopada 1991. više nisu letjele niti ptice!
Dakle odgovor se nameće sam od sebe. Punih 20 godina od hrvatske javnosti prikrivaju se nered i nerad, vjerovatno i loša namjera najodgovornijih osoba hrvatske vojske i hrvatskih obavještajnih službi u suradnji s dijelom tadašnjih hrvatskih političara. Branko Borković- Mladi Jastreb zapovjednik obrane Vukovara svih ovih 20 godina tražio je samo tu istinu. No kako su te snage bile jake tada, izgleda da su jake i danas, pa se do istine ne smije doći. Barem ne u dogledno vrijeme. Moj ratni zapovjednik častan je i pošten čovjek koji je samo zbog te istine platio dosta veliku cijenu i to je jedini razlog zašto sam bio i zašto ću uvijek biti na njegovoj strani.

- U podjeli nove vlasti ministarstva obrane i branitelja uvijek su kamen spoticanja.

O tome odlučuje isključivo izborni pobjednik. Kako bi neki naši političari rekli, ja želim vjerovati da oni neće raditi protiv sebe. Kada se okrenem unazad ne mogu se sjetiti baš niti jedne posebne kvalitete koju je imao bivši ministar obrane Davor Božinović, a osobito bivši ministar branitelja Tomislav Ivić. Kod ovog drugog mogao bih naći čak i puno propusta i poneku laž. Stoga vjerujem da će dvojica aktualnih, Predrag Matić Fred i Ante Kotromanović, obojica i moji suborci, svakako biti pozitivni pomak u odnosu na svoje prethodnike. Što se tiče reformi, bojim se da bi nekoliko ovakvih razgovora bilo premalo kako bih rekao samo dio svojih razmišljanja o tome. No u njihovim dosadašnjim izjavama vezanim za branitelje i HV, kod obojice sam našao dobar dio stavova koje i sam zastupam.

- U posljednje se vrijeme spominje termin“ Junak Domovinskog rata“ , smatrate li to odličje u takvoj formi opravdanim i kome biste ga Vi dodijelili?

Dosadašnji sistem dodjele odličja totalno je degradiran (da ne kažem kako mi vukovarski branitelji nikada nismo niti dobili odličja za učinjeno u Vukovaru). Bojim se da je sada barem 20 godina prekasno za nešto takvoga jer bi to moglo izazvati samo neke nove podjele među braniteljskom populacijom. Ukoliko bi se jednog dana popis branitelja (tzv. registar) doista uredio „kako Bog zapovijeda“, onda bi se možda stvorile pretpostavke i za nešto takvoga. Tek tada!

- Smatrate li da Branka Borkovića- Mladog Jastreba treba poduprijeti u nastojanjima da ono što zastupa godinama doživi konačnu realizaciju?

Branko Borković-Mladi Jastreb je prije svega moj ratni zapovjednik, odnosno zapovjednik obrane Vukovara, pa je prema tome jasno da ću ga kao takvoga uvijek podupirati. No on je u međuvremenu, kroz ovih 20 godina postao i moj prijatelj, a ja sam u međuvremenu postao njegov suborac u traženju istine o Vukovaru, kako bi ona napokon izašla na svjetlost dana. Dakle ja ne da ga podržavam, već zajedno s njime i mnogim drugim našim suborcima godinama prolazim istu ružnu priču.

- Što su po Vama njegove najveće zasluge i najaktualniji koraci u vremenu koje prethodi?

Brankove najveće zasluge po pitanju Domovinskog rata, osim naravno zapovijedanja obranom Vukovara, su u tome što se on nikada i nikome nije dao niti ucijeniti, a niti kupiti, već je uvijek ostao svoj (i naš), te nas je tako i uspio održati zajedno. Uspkos desetinama i stotinama raznih pokušaja sa strane, kako bi nas se rasturilo. Poznavajući ga prilično dobro, mogu s uvjerenjem reći kako je on i „punokrvni turopoljski seljak“, te da je istinski sljedbenik nauka osnivača povijesnog HSS-a, braće Radić. Za razliku od mnogih „uglednih“ HSS-ovaca koji vjerovatno niti ne znaju tko su im povijesni osnivači stranke. Najaktualniji koraci mogli bi mu biti slijedeći; po vojnom dijelu, još jedan, n-ti po redu, pokušaj dokazivanja vukovarske istine i konačnog ustroja naše ratne postrojbe, naravno ako i kod nove vladajuće političke garniture ne bude straha i srama, a što se tiče političkog dijela ja bih volio kada bi si članstvo HSS-a priznalo koje su sve njegove vrijednosti te bi ga u novom ustroju HSS-a delegiralo za najviše dužnosti. Ukoliko se to ne dogodi volio bih kada bi se on odlučio za jednu sasvim novu hrvatsku političku priču jer sam i osobno, nakon vlastite javne potpore njemu za vrijeme prošlih izbora, dobio najmanje stotinjak poziva iz raznih dijelova Hrvatske, od raznih poznatih i nepoznatih ljudi koji su bili oduševljeni njegovom političkom kandidaturom i koji su izražavali svoje želje kako bi on i u tim dijelovima Lijepe naše vodio neku sasvim novu političku priču.

- Ratno vrijeme donosi veze koje nikad ne prestaju. Smatrate li da upravo takva povezanost pojedinaca u društvu može rezultirati boljitkom zajednice?

Ratne veze i ratna prijateljstva su zasigurno jedna od poveznica ljudi čiji bi predstavnici, da su se uspjeli izboriti za važnije pozicije u društvu, zasigurno rezultirali boljitkom naše zajednice. Naravno da to nije jedini dobar način i jedina dobra veza ali sasvim je sigurno da bi taj način bio daleko bolji i sigurni pošteniji od nekih drugih, npr. od ovih naših tzv. Tehnomenadžerskih političkih veza! Koji su, po višegodišnjim pisanjima naših medijia, bili već samim svojim rođenjem predodređeni kako bi ovu državu vodili u „bolje sutra“! I koji su ju (nas) u međuvremenu uspjeli baciti na koljena!

- Kako je došlo do Vaše suradnje s Brunom Langerom i konačne potpore Branku Borkoviću? Kako će se ta suradnja dalje razvijati?

U ratu se ljudi najlakše povežu jer najbrže vidiš tko je tko i kakav je tko. S kim možeš, a s kim ne možeš. Na koncu, od takvih procjena ovise mnogi životi, a često puta i vlastiti. U miru je to malo teže jer ljudi puno uspješnije glume i dobro prikrivaju tko su i kakvi su. No u slučaju mog prijatelja Bruna Langera to se vidi „s mjeseca“. Izdaleka se vidi i osjeti koliko taj vječiti buntovnik i rocker mrzi nepravdu i laž. Dakle nije nam se bilo teško nanjušiti. Bruno ima nevjerovatno dugačak rockerski staž što je općepoznato, no manje je poznato da je i njegovo političko djelovanje skoro jednako tako dugo. I uvijek je bilo kao i danas, nepomirljivo s nepravdom, nepomirljivo s lažima. Jedina razlika između „onda“ i „danas“, kako on to često puta zna reći, što mu je nekad prije bilo puno lakše dobiti prostor u medijima!! Izgleda da su nekadašnji „drugovi“ manje kontrolirali medije nego što to čine današnja „gospoda“! No kako Bruno to voli reći, a ja se ne sramim upotrijebiti, sve su to reciklirani drugovi i drugarice i kod nas se na izborima uopće ne događaju demokratske promjene stranaka i političara na vlasti već se samo događaju rotacije kadrova! Bruno redovito prati sve što se događa u javnom prostoru, ne samo u RH, tako da je još davnih dana zapazio čvrste i poštene Borkovićeve stavove prema mnogim problemima i znao mi je često puta reći da mu prenesem njegove pozdrave. Što sam ja uvijek sa zadovoljstvom činio. Neposredno prije ovih zadnjih izbora bio sam sa Brunom u Zagrebu na sastanku s predstavnicama Udruge radnica Kamenskog. Na naš sastanak s tim divnim ženama stjecajem okolnosti došao je i Borković te sam tako napokon i s veseljem upoznao tu dvojicu svojih prijatelja međusobno. I sasvim je normalno da je iz toga poznanstva proizašla i njegova potpora Branku za kandidaturu na tada održanim izborima.

-Što u društvu nećete tolerirati i u čemu Vas ne mogu zaustaviti?

Kao što sam već rekao u odgovoru na prvo pitanje, nikada se neću pomiriti i nikada neću tolerirati lažne idole, prijetvorne političare i korupciju, trgovinu drogama i nepravdu.

- Smatrate li ulazak Hrvatske u EU našim porazom ili potencijalom?

Ne upuštajući se u neke procjene kako „staroj EU“ polako dolazi kraj, već čisto iz naše domaće perspektive, više nisam niti malo siguran u korist, posebno ne neku veću, koju bi naši sugrađani trebali dobiti ulaskom u EU.  Za razliku od hrvatskih političara. Koji znaju da će nešto dobiti! Nekada prije, puno prije Domovinskog rata i osamostaljenja RH, jedna od mojih najvećih tajnih želja bila je upravo ta, biti dijelom zajedničke EU. Biti dijelom tog tzv. Zapada.  I znalo me je često puta jako smetati kada bih negdje pročitao kako nas (i bivšu državu SFRJ i kasnije našu državu RH) mnogi iz te EU politički svrstavaju u „onaj istočni blok“, iako mi nikada nismo bili dio istoga. S druge strane bilo mi je simpatično pa i pomalo smiješno kad su nas u bivšem SSSR-u konobari, recepcioneri, građani na ulici, a osobito vozači taksija, tamo negdje 1977. g., za vrijeme maturalnog putovanja po toj zemlji (Moskva-Lenjingrad-Kijev), nazivali „kapitalistima“!!

I sad kad je napokon stigao taj trenutak, trenutak ostvarenja tih mojih tajnih mladenačkih snova i želja, jako sam u strahu i bojim se da nama građanima to neće donijeti baš ništa dobroga.
Kada bih bio uvjeren da našu državu doista vode (ili su ju vodili) ljudi i političari kojima je prvi interes naše opće dobro i interesi države koju vode, a ne samo lobiranje za EU, vjerovatno tada ne bih bio u takvom strahu, no kako sam se uvjerio u čitavom nizu situacija da tome nije tako, vrlo sam oprezan i mislim da bi bilo jako dobro na referendumu koji nam predstoji, barem za prvi puta, ne podržati takvu odluku. Na koncu EU političari i tako su nam poručili da ukoliko ovaj referendum ne uspije, slijedeće godine ide novi, pa opet novi i tako redom. Sve dok ne uspije! Dakle u ovakvim uvjetima mislim da je ulazak RH u EU ipak poraz za nas građane. Dok bi u nekim budućim vremenima, s političarima na vlasti koji poštuju svoje birače i državu čiji su političari, to čak i mogao biti potencijal.
No sve je ovo nebitno kad se zna da mi imamo oko 900.000 nepostojećih birača.

- Poznaje li hrvatsko društvo „slobodu mišljenja i govora“ ili smo u mraku većem nego ikada?

Mrak, mrak i samo mrak. Povremeno ali vrlo rijetko sijevne i poneka munja!

- Kako vidite Hrvatsku u narednih deset godina?

Ukoliko se nastavi sve ovo što je započeto još prije 12 godina, a u prvim najavama novih/starih hrvatskih tzv. političkih elita izgleda da hoće, samo još puno brže nego do sada, Hrvatske kao političkog subjekta za 10 godina vjerovatno više neće niti biti. Najveći dio tih naših novih/starih tzv. političkih elita ponaša se prema državi koju im je svaki četvrti građanin ove države povjerio na upravljanje i čuvanje, kao prema neželjenom djetetu kojeg se treba što prije otarasiti. Ali usput obavezno i ponešto uprihoditi u osobni proračun. Ukoliko se u glavama političara ne promijeni ništa, a još više u glavama naših građana, u slijedećih 10 godina takva Hrvatska mogla bi imati samo 100-tinjak bogatih porodica više, mogla bi imati otprilike i 500.000 siromašnih sugrađana više te barem 1.000.000 novih fantomskih birača!  Pored toga što ćemo „dobiti“, ponešto ćemo i izgubiti, pa tako npr. više nećemo imati svoje bogate pričuve pitke vode, nećemo više imati ni hrvatske šume, a niti hrvatsko more na koje će nas tada  jedanput u godini „pripuštati“, kao Mexikance u Cancunu, dok ćemo ga ostatak godine gledati s dalekozorom! Nizozemci ili Izraelci u bliskoj budućnosti mogli bi odustati od stvaranja novih poljoprivrednih površina otimajući ih moru ili pustinjama, jer će „skoro pa za ništa“ imati našu Slavoniju! I svakako ne manje važno, u toj bliskoj budućnosti Hrvati će na ovim prostorima prestati biti većina!
Ako će možda neke to utješiti, potpuno ista priča događa se i sa ostalim, kako bi to napredni Europljani rekli, divljacima s Balkana!

Piše: Andrea Štalcar Furač