Razgovor s predsjednikom UHD91

Povodom prve obljetnice osnutka  UHD91, u prvom biltenu predstavit ćemo idejnog začetnika, te predsjednika udruge UHD91 . O samoj Udruzi, oni koji već za nju nisu čuli , imali su priliku pročitati na prethodnim stranicama, a cilj ovog intervjua je približiti svima onima koji nas prate osobu koja stoji iza imena Tyson, autora zanimljivih ratnih priča, srčanih kolumni kao osvrta na situaciju u Hrvatskoj danas, maloljetnog dragovoljca Domovinskog rata, Dražena Kaspreka – Tysona.

Sigurna sam da veliki broj onih koji su pronašli nešto drukčije u samom postojanju i radu UHD91, zanima tko je osoba koja se istaknula iskrenom i bezrezervnom ljubavi prema Hrvatskoj, te osjećanjem razočaranja, očekivanja i potreba svih onih malih hrvatskih branitelja danas,  skoro 20 godina nakon početka rata u Hrvatskoj.  Pa recite nam za početak tko je Tyson i od kuda uopće taj naziv ?

Tyson je obični tinejdžer koji je '91. godine napravio samo ono što se očekuje od svakog građanina ove zemlje, a to je da brani svoj dom… i ništa više. Nadimak Tyson nije nastao zbog usporedbe s poznatim boksačem ili nekakvim djelom, već je to bilo kodno ime koje sam koristio prilikom javljanja na „motorolu“.  Desetak godina nakon rata na neki način bježao sam od samog rata i svega vezanog uz njega. Mlad sam otišao u rat, mlad sam bio ranjen i ostao invalid a moj vedri duh mi nije dopuštao da potonem nego sam živio život punim plućima, koliko je to bilo moguće s obzirom na posljedice ranjavanja i invalidnost. Često sam za sebe znao reći da nisam „tipični“ branitelj, onako u šali … U to vrijeme pokušavao sam živjeti život mladića starog 22 godine. Međutim, već sa 22 godine bio sam 60% invalid i umirovljenik. Unatoč teškom ranjavanju i višegodišnjem oporavku, smatrao sam da još uvijek mogu puno dati domovini. Kada sam došao na komisiju za ocjenu radne sposobnosti, očekivao sam, onako naivno mladenački, da nekoga zanima što ja želim. Iako sam želio ostati u vojsci i tražio da me vojska školuje i uz moje ratno iskustvo pretpostavljao sam da mogu još puno mladih ročnika nešto naučiti. Možda nisam bio sposoban za fizičke napore, ali svakako sam mogao doprinjeti odgoju dosta naraštaja Hrvatske vojske. Međutim, komisija je bila neumoljiva  - mirovina. Nakon toga mogao sam se prepustiti „umirovljeničkom“ životu i to sa 22 godine… Nisam znao što bih sa sobom, a htio sam nadoknaditi mladenačke godine ostavljene u ratu pa sam se okrenu nekim stvarima daleko od tih tema. Ipak, nakon desetak godina se shvati da se ne može pobjeći od onoga tko si i što si… Tyson danas.. to je prototip onog branitelja i ratnog invalida kakve „naši proeuropski“ mediji vole javno popljuvati. A opisuju nas kao „manekene od trideset i nešto godina, koji vise po kladionicama, imaju tisuću eura mirovine i paraziti su ovog društva… Uglavnom nas tako prikazuju. To što takvi „paraziti“ imaju u tijelu gelere i metke, što nemaju dijelova tijela i ružne ožiljke, što ih napadaju čudne bolesti, bakterije… što su kao djeca bili ranjavani i proživljavali pakao, to nitko ne spominje… Ponekad se pitam koliko bi danas takvih “kritičara“ bilo u nekom novom Domovinskom ratu… Dakle, izgleda da sam ipak tipični branitelj – parazit, ali po tim nekim crveno  - proeuropskim mjerilima.  Kao tinejdžer nisam kalkulirao nego sam srcem krenu braniti Hrvatsku.. Danas samo sve to isto radim, ali na neki drugi način.

Poznato je da ste se s nepunih 18 godina uključili u Domovinski rat. Kada je za vas počeo rat u Hrvatskoj, odnosno  kad ste i kako  uopće osjetili zov Domovine ?

Moram priznati da sam do tih prvih demokratskih promjena na neki način bio pod „staklenim zvonom“. Moja obitelj je bila prosječna slavonska obitelj. Majka domaćica, otac majstor u „Đuri Đaković“, često na terenu po cijelom svijetu, od Njemačke do Nigerije.  Katolici, vjernici, skromni… Nikad me roditelji nisu učili mržnji niti upozoravali na druge nacionalnosti. Početkom demokratskih promjena bio sam tinejdžer i sve to me zanimalo sve više. Iako, većinu mojih vršnjaka je to zanimalo do određene granice. Sve mi se počelo događati iznenada i pokušavao sam se snaći u tome. Počeo sam pratiti srce i uskoro sa svojim vršnjacima srednjoškolcima, počeli smo pružati neki svoj otpor Jugoslaviji, velikosrpskim idejama itd… Vrlo jasno se sjećam '90. i prvih izbora, svih onih „velikih“ Hrvata što su mahali zastavama i vrtili volove na ražnju… Mislim da mladići poput mene tada uopće nisu bili svijesni što ih čeka i zato su tako srčano i hrabro išli u rat. Nisam želio biti samo osoba koja živi u to vrijeme nego sam htio biti aktivni sudionik vremena u kojem živim.

Teško mi je reći kada je za mene počeo rat. Da li onda kada sam pretučen ispred srednje škole od strane Srba iz jednog sela u okolici Sl. Broda, ili možda onom legendarnom nikad odigranom utakmicom između Dinama i C. Zvezde u Zagrebu… Ili možda kada smo stali na most između Sl. Broda i Bos. Broda i svojim tijelima priječili prolazak JNA tenkova…  Ne znam, ali svakako je počeo na jesen '91. I tada sam ga osjetio snažno…

U  proljeće 1992., kao 18- godišnjak  teško ste ranjeni u Bosanskoj Posavini . Jesu li sjećanja na taj dan pomalo izblijedila ili su još svježa ? Koliko je teško bilo nastaviti dalje ? Što vam je u svemu tome bilo najteže ?

Sjećanja na taj dan neće nikada izblijediti i uvijek ću se toga sjećati kao da je bilo jučer. I dan danas sjećam se svega jako dobro, naravno, mislim na trenutke kada sam bio pri svijesti. Unatoč teškom ranjavanju gotovo cijelo vrijeme dok me nisu došli izvući suborci, bio sam svijestan svega što se događa. Problem je bio što sam ležao jako blizu neprijatelju koji me je cijelo vrijeme dozivao ne bi li tako saznao da li sam živ… Nije mi bilo teško nastaviti dalje jer nikada se nisam predavao i jedini cilj mi je bio što skoriji oporavak i povratak na bojišnicu. Danas kada gledam na sve to mislim da je za mene bilo bolje što nisam bio svijestan težine ozljeda i što sam mislio da će oporavak biti puno brži. Puno teže je danas nositi se sa svim posljedicama toga ranjavanja. Ljudi misle da ako si bio ranjen i ako su rane zacijelile da danas više nema nikakvih problema. Međutim, što godine više prolaze i što sam stariji sve je teže i organizam sve teže podnosi te posljedice.
Najteže u svemu tome sam podnio gubitak prijatelja. Pored mene je poginuo Dejan Krtolica, moj prijatelj koji je skupa sa mnom tada štitio izvlačenje nekih naših ranjenih prijatelja, među kojima je bio i zapovjednik Igor Barišić. Kada su oni izvučeni na sigurno, Dejan i ja smo ostali sami i tada sam ja bio ranjen, a Dejan je poginuo štiteći mene… Iako je od tada prošlo 18 godina, ne prođe ni jedan dan da ga se ne sjetim. Nedostaje mi strašno, volio bih da je pored mene i u ovim današnjim bitkama koje vodimo za Hrvatsku….

Kakav je osjećaj  staviti svoj život na raspolaganje Hrvatskoj? Što vas posebno veže za ta vremena i je li teško vraćati misli toliko godina unatrag ?

O tome osjećaju stavljanja života na raspolaganje Hrvatskoj mogu govoriti samo iz današnje perspektive jer u to vrijeme o tome nisam razmišljao. Osobno mi nije teško vraćati misli u ta vremena jer uvijek se sjetim nekih lijepih stvari iako ih je bilo malo …ali, ona ružna treba potisnuti. Uvijek se priča o velikom zajedništvu tih godina, iako osobno mislim da je zajedništvo bilo u svakoj pori društva, da su se svi ujedinili ali da ipak nije bilo toliko masovno. Dragovoljci su bili stup obrane i da nije bilo njih nebi bilo ni Hrvatske, i to se mora jasno reći. Ipak, oni koji su bili dragovoljci oni najbolje znaju koliko ih je bilo na početku na punktovima i kasnije na crti … Isti ti dragovoljci ako nisu bili ranjeni, danas su potpuno zaboravljeni i nemaju nikakva prava. „Najgore“ su prošli upravo ti dragovoljci koji su srcem išli, bili cijeli rat, izvukli živu glavu i nikad ništa nisu za to tražili… oni "ne smiju" imati PTSP, to je normalno… Danas su svi razočarani ali i ne vjeruju nikome jer malo je onih koji se nisu prodali…

U svojim ste ratnim pričama oživjeli neke drage ljude koji su nesebično položili svoje živote za ostvarenje svog i našeg sna. Oni su ga samo sanjali, a mi doživjeli. Tko su za vas heroji Domovinskog rata ? Jesu li to „velika“ imena , oni kojih nema ili neki mali nepoznati ljudi ?

Svi ti „mali“ dragovoljci moraju ostati zapisani u povijest Hrvatske i upravo oni su za mene najveći heroji Domovinskog rata. U nekim svojim tekstovima spomenuo sam ljude koji su zaboravljeni a koji su bili veliki ljudi i još veći domoljubi. Dejan, Kingo, Đura… svi oni su veliki heroji i svi oni su primjer istinskih domoljuba koji su bez kalkuliranja otišli u rat. Danas i oni i još tisuće drugih žive samo u sjećanjima svojih suboraca i obitelji, a mislim da su zaslužili mjesto u školskim udžbenicima. „Velika“ imena nebi danas ni postojala da nije bilo ovih „malih“ heroja….
Objavom ratnih priča na portalu UHD91 želimo potaknuti i druge branitelje da zapišu svoja sjećanja jer samo oni koji su s puškom u ruci stvarali Hrvatsku mogu najbolje zapisati povijest Hrvatske.

Iz vaših je tekstova lako iščitati kako za vas i vama slične rat nije nešto što je došlo i prošlo, on se zapravo iz rovova prebacio u svakodnevni život, a neprijatelj je opasniji i neprepoznatljiviji nego 90-ih godina. Gdje je danas Hrvatska koju ste sanjali, je li ostala samo san ili ste je ipak dosanjali ?  Koliko je teško boriti  se za današnju Hrvatsku?

Ipak mislim da je rat prošao i mislim da ne trebamo živjeti u prošlosti već se okrenuti budućnosti. Puno branitelja je ostalo zarobljeno u tom vremenu jer su tada bili okruženi prijateljima koji su isto mislili i imali isti cilj. Nakon rata su zaboravljeni i odbačeni i već godinama trpe pljuvanja po medijima, gledaju nepravdu koja se događa, pljačku, lopovluk… Unatoč svemu tome mislim da smo ipak dobili svoju Hrvatsku ali je problem u tome što su razni podrumski štakori, muljatori, dezerteri i profiteri preuzeli vlast i pozicije u društvu i oni sada upravljaju tom našom Hrvatskom za koju smo mi prolili krv i za koju su naša braća ginula. Previše je toga što utječe na takvu situaciju… Od pokvarenih političara kojima ništa nije sveto i koji gledaju samo osobnu korist, pa sve do raznih „branitelja“ instaliranih u udruge po političkom ključu, a istinske branitelje to boli. Boli i kada se vidi da istinski branitelji danas teško žive i jedva prehranjuju obitelj a uz sve to moraju gledati svoje susjede koji nisu bili nigdje a danas imaju statuse ratnih invalida, mirovine, stanove itd. Vlast je proizvela pola milijuna branitelja iz samo jednog razloga a to je da se ovi istinski branitelji izgube u toj masi i da njihov glas postane beznačajan i da ga se ne čuje.  Teško je danas motivirati istinske branitelje da se pokrenu, da dignu svoj glas… Uzmite samo primjer prosvjeda od prije desetak godina kada su se branitelji dignuli na noge prosvjedujući protiv uhićenja Mirka Norca i Ante Gotovine. Svi ti branitelji su prosvjedovali iz iskrenih pobuda iako se kasnije ispostavilo da su bili izmanipulirani upravo od HDZ-a koji je na taj način htio skinuti SDP s vlasti. Bili smo samo lutke u političkoj borbi za vlast. Svi se sjećamo Ive Sanadare i njegovih ratnih pokliča na splitskoj rivi, a vidimo što se u međuvremenu dogodilo. Od uzvika „Nema toga naroda koji će se odreći svojih heroja“ pa do hapšenja tih heroja upravo od istog autora toga pokliča… Čudna smo mi zemlja i narod. Mi sjedimo i gledamo anomalije koje se događaju i umjesto da reagiramo i da se pobunimo, mi to sve odobravamo svojom šutnjom. Međutim, lako je bilo onda organizirati prosvjed. Možda branitelji ne znaju, ali te prosvjede je organizirao HDZ preko braniteljskih udruga i to na način da se udrugama slao novac za prijevoz prosvjednika. Lako je tako bilo udrugama organizirati desetak i više autobusa iz svakoga grada. Danas novac dobivaju samo poslušne udruge koje su tim novcem n agrađene za svoju vjernost. Kako danas organizirati jedan takav masovni prosvjed kada branitelji jedva preživljavaju i nemaju novca niti da prehrane svoju obitelj a kamo li da si plate put za odlazak na neki prrosvjed… Sve je to planski napravljeno i zato se danas ne čuje glas istinskih branitelja. Namjerno su dovedeni na rub egizstencije kako nebi mogli misliti na druge stvari.

Braniteljska populacija je danas  podjeljena u mali milijun udruga, političkih stranki, veliki broj je razočaran svime i povukao se u neki svoj svijet . Gdje su se u svemu tome izgubili pravi, iskreni branitelji koji nisu kalkulirali ni u ratu ni danas ? Je li moguće probuditi ono zajedništvo i ponos  ili su ga ove godine nakon rata nagrizle do neprepoznatljivosti?

Domoljubne stranke, kako se neke vole nazivati, svoje domoljublje najviše temelje na drugom svjetskom ratu što mislim da je pogrešno. Republika Hrvatska stvorena je u Domovinskom ratu i rad svih takvih političkih stranki, a naročito braniteljskih udruga treba se temeljiti  upravo na Domovinskom ratu. Mislim da čak i nije problem toliki broj udruga, već što te udruge rade i koliko su povezane. Prije 10-15 godina udruge su se osnivale uglavnom radi lakšeg ostvarivanja braniteljskih prava i uglavnom sve imaju iste programe i statute. Međutim, danas se situacija promjenila i samim tim su se promjenili i ciljevi. Ono što me najviše boli to su upravo udruge, odnosno njihovi predstavnici koji su potpuno izdali sve ideale za koje smo se borili a samo radi osobne koristi. Samo da spomenem jedan primjer kada se tražilo od jedne udruge da se pošalje čestitka našim generalima u Haagu, predstavnici te udruge to nisu htejli učiniti, pa čak ni u svoje osobno ime. Postavlja se pitanje zašto to nisu učinili, koga se boje? Da li se boje da će imati problema s vlasti ili se boje da će izgubiti svoje nezaslužene privilegije koje imaju? To je za mene kalkuliranje a ni jedan istinski dragovoljac neće kalkulirati kada je u pitanju domovina.
Danas je teško, jako teško boriti se protiv sve te mašinerije, naročito bez sredstava. UHD91 je udruga koja ne koristi nikakva proračunska niti druga sredstva za svoj rad i zato se naš glas ne može daleko čuti, a ne postoje domoljubne organizacije i snage koje bi podržale takav istinski glas i koje bi pomogle da se nešto pokrene. Pa čak i te neke domoljubne političke opcije također koriste usluge nekih branitelja koji se prilagođavaju onima koji ih bolje plate… Prežalosno. I upravo je sve to razlog zašto istinski branitelji radije okreću glavu od svega nego da se bore. Jednostavno ne vide načina kako se boriti protiv svega toga. Mislim da je jedini način mukotrpan rad i polagano okupljanje upravo malih udruga ali isto tako mislim da i naši ljudi u dijaspori, bez obzira koliko su i oni razočarani i prevareni, trebaju prepoznati istinske branitelje i zajednički pokušati boriti se za Hrvatsku kakvu smo sanjali.

Iz čega crpite snagu pokušavajući sačuvati ono besmrtno srce hrvatskog ratnika, prvenstveno dragovoljca koji je simbol i udruge UHD91?

Snagu crpim iz istih onih razloga zbog kojih sam i otišao u rat, a to je ljubav prema Hrvatskoj. Teško je uvijek ostati dosljedan, naročito ako ne želite kalkulirati i ako se ne želite nikome prodati. Takvim stavovima često nagazim na žulj i nekim „braniteljima“ koji se nalaze na raznim pozicijama, i tada bude svega, pa čak i prijetnji itd. Ali ako se nismo bojali četnika zašto da se danas bojimo kalkulanata i muljatora? Istina je samo jedna, kome god se ona sviđala a kome ne… U najtežim trenutcima kada mi dođe da dignem ruke od svega i kada više ne vidim nikakav smisao u svoj toj borbi, snagu pronađem u svojim prijateljima i suborcima, i u svima onim mladim domoljubima koji podržavaju naše stavove. Borba za Hrvatsku kakvu smo sanjali je teška i duga i bojim se da će i nove generacije morati boriti se za istu stvar. Na tom putu ima puno prepreka, uspona i padova, ali samo je Hrvatska vječna i samo se za nju isplati tako boriti.

Jesu li danas mladi ljudi počeli graditi budućnost bez temelja na prošlosti ? Koliko vam znači podrška mladih snaga koje su dio UHD91 i prepoznajete li u njima danas ono iskreno domoljublje  koje je vas odvelo u rat ?

Bojim se da mladi ljudi danas ili uopće ne razmišljaju o prošlosti ili razmišljaju na pogrešan način. Mladi su danas zbunjeni jer gledaju kako hrvatski heroji trunu u zatvorima, kako nas se naziva zločincima, fašistima… Gledaju kako se izjednačava krivnja nas i četnika. U svemu tome se često izgube i onda se povedu za nečim što i nema neke veze sa domoljubljem. Ljut sam kada vidim mlade kako nose ustaške kape i obilježja a ne obilježja pobjedničke Hrvatske vojske. Ljut sam kada vidim da u isti koš trpaju Antu Pavelića i Antu Gotovinu. Nisu svijesni da su to podvale upravo komunista i neprijatelja Hrvatske koji jedva čekaju da vide tako nešto kako bi sve domoljbne snage svrstali u neki fašistički koš….

Mlade snage okupljene u UHD91 su isto što i dragovoljci u UHD91. Ne primamo u udrugu masovno članove već želimo isključivo osobe koje su spremne svojim radom, ali i načinom života doprinjeti svim ciljevima udruge. Upravo zbog toga, svaki mladi domoljub koji je član UHD91 nije instant ili jednodnevni domoljub koji maše hrvatskom zastavom jednom godišnje nego to su mladi ljudi koji žive to domoljublje svaki dan i boli ih sve što se događa s Hrvatskom, braniteljima itd. Naravno da vidim u njima to iskreno domoljublje koje je i nas odvelo u Domovinski rat, i najveća nagrada za sav trud i rad upravo su ti mladi ljudi.  Treba naglasiti da se danas takvi mladi ljudi u svojim okolinama osjećaju čudno, kao da su drukčiji od ostalih i često nemaju priliku iskazati to svoje domoljublje na pravi način. Često nailaze na nerazumjevanje okoline ili čak i podsmijeh zbog svojih stavova. Zbog toga polako i strpljivo radimo s njima, upoznajemo ih s Domovinskim ratom, prenosimo im naše ratne priče itd. Naravno, potičemo ih da i oni sami kažu svoje mišljenje, iznesu svoje stavove jer oni su budućnost Hrvatske. Kao što sam rekao, ne zanima nas masovnost članstva već isključivo kvaliteta, i neizmjerno smo sretni kada vidimo u svojoj udruzi mlade školovane i pametne ljude. Koja se udruga može pohvaliti da u svojim redovima ima mlade znastvenike, magistre, pravnike, ekonomiste… ? Mislim da je to naša najveća snaga ali i vjera u bolju budućnost Hrvatske. Nadam se samo da će svi ti mladi ljudi ostati dosljedni svojim stavovima i da neće pokleknuti a mi dragovoljci smo tu da ih podržimo i da im budemo snaga za sve što ih čeka u životu.

Što vas danas posebno razočarava, a što razveseli u pogledu kompletnog našeg društva na sve ono loše i teško što smo kao narod prošli i gdje vidite mogućnost da svi skupa nešto promjenimo kako ne bismo izgubili svoj identitet i zaboravili sve one koji s neba gledaju kako čuvamo ono što su oni krvlju izgradili?

Razočaran sam u političare koji vode Hrvatsku, bez obzira kojoj stranci pripadali. Ne vidim baš nikakvu razliku između stranaka koje bi trebale biti potpuno različite u svojim programima i načelima. Sve stranke u Hrvatskoj imaju istu vanjsku politiku i isti cilj a to je ulazak u EU. Ujedninjena Europa je dobra ideja, ali ne na ovakav način. Žalosno je da ulazak u EU znači gubitak nacionalnog identiteta i to je nedopustivo. Naši političari su jednostavno nesposobni napraviti bilo kakav program razvoja Hrvatske i zato srljaju dodvoriti se EU političarima jer žele sa sebe skinuti odgovornost i misle samo na svoje pozicije u EU parlamentu. Godinama nas bombardiraju EU propagandom a da narod toga uopće nije svijestan. Većina medija je u stranom vlasništvu i ti mediji propagiraju politiku EU u svim segemntima. Omalovažavaju i ponižvaju branitelje, kriminaliziraju Domovinski rat, izjednačavaju krivnju, šire nekakvu globalizaciju bez nacionalnog identiteta itd. Najviše sam razočaran upravo u te neke tkz. domoljubne političke stranke jer i oni samo gledaju sebe umjesto da se udruže u snagu koja bi nešto promjenilo..

Mislim da smo mi još „prezeleni“ za demokraciju. Ma u stvari, naravno da nismo, ali nismo se još prilagodili tome... Naučili smo kroz povijest da nas vode jake vođe i bez takvog autoriteta jednostavno ne znamo funkcionirati. Bojim se da na ovakav „demokratski“ način još dugo nećemo promjeniti ništa. To ne znači da zazivam neke radiklane mjere, već samo mislim da je Hrvatskoj potreban opet neki novi Franjo Tuđman koji će nas ujedniti i povesti na pravi put. Svaki dan molim Boga da se general Gotovina što prije vrati u domovinu i molim Boga da mu da snagu da nakon svega što je prošao ne digne ruke od Hrvatske. Smatram da je on čovjek koji može opet ujediniti branitelje ali i sve ostale domoljube ako se odluči posvetiti tome… Pitanje je koliko je on kao čovjek razočaran u to što su ga progonili kao zvijer i ima li volje i snage povesti ovaj narod. Iako nisam pesimista, jednostavno ne vidim drugog načina jer vrijeme prolazi a ništa se ne mijenja i Hrvatska sve više srlja u propast. Komunisti su nam i dalje na vlasti i vode Hrvatsku u neku novu Jugoslaviju u kojoj će opet prisilno bratstvo i jedinstvo biti jedino mjerilo…

Ipak, smatram da ne smijemo biti sebični i stalno kukati da nam je loše i da se ne može ništa promjeniti. Ja na Hrvatsku gledam iz malo šire perspektive i na malo duži vremenski rok. Domovinski rat je bio samo jedna bitka u borbi za Hrvatsku, i nemamo prava ostati zarobljeni u tome vremenu već se i dalje moramo boriti za Hrvatsku. Nije nama Hrvatska kriva za ovo što se događa. Krivi su ljudi koji ju vode, ali krivi smo i sami jer svojim ponašanjem dopuštamo da se sve to događa. Svi oni koji su život dali za Hrvatsku opominju i pozivaju da se ne predajemo jer ako se predamo pogazit ćemo i njihovu žrtvu za slobodu i samostalnost Hrvatske.

Za Bilten UHD91 razgovarala: "Domovina"