Povodom  19. obljetnice pada Škabrnje, čast nam je ugostiti anđela Škabrnje Maju Rogić koja je s našim čitateljima kroz uspomene sakupljene u tri priče pod nazivom "Anđeli Škabrnje pričaju priče", podijelila slike stradanja i patnje hrvatskog naroda promatrane očima djeteta i trajno sačuvane u srcu danas mlade djevojke.

Zahvaljujem svima, a napose uredništvu Portala UHD91 na podršci tijekom objavljivanja priča „Anđeli Škabrnje pričaju priče“.  Sjećanja na 18.11. 1991 godine su bolna  za članove moje obitelji i sve   nevine ljude Škabnje koji su proživjeli pakao stradanja i  masakra, koji se dogodio s ciljem, razrađenim planom i ljudstvenom nadmoći  postrojba bivše JNA, zajedno s pripadnicima vojnih i paravojnih srpskih odmetničkih postrojbi.  Svaka žena,  majka, muškarac, otac,  baka, djed ili  dijete koje prošlo i bilo dionikom krvavog  pira tih dana u Škabrnji ,  teško staje pred objektive kamera i javno iznosi svoju tugu, žalost, mržnju, suze, ogorčenje.Vjerujem da svatko od tih ljudi ima svoju priču koju zaslužuje podijeliti sa svim ljudima u danas samostalnoj državi Hrvatskoj. Međutim,  u današnjem svijetu koji sve više izabire zlo i odbacuje moralne vrednote, čini se teško povjerovati  da još uvijek ima ljudi koji njeguju  istinu o Domovinskom ratu i onih koji će vam dati priliku da  nakon 19 godina iznesete svoja stajališta, razmišljanja  i stvarne činjenice o svemu što se događalo u Škabrnji 18.11.1991. Iako je iznimno teško vratiti se natrag u prošlost  i proživljene traume, pokušat ću  sa svim čitateljima  podijeliti ono malo što mogu odijeliti od sebe, a to je istina umotana u krv, jecaje, ubijena i masakrirana  ljudska tijela,  pokolj, sakaćenje, ubijanje ljudskog dostojanstva, gaženje temeljnih ljudskih prava,  paljenje ognjišta i rušenje  sakralnih objekata. Ovu istinu  nam danas govore grobovi  85 osoba ubijenih u Škabrnji, među kojima je 25 hrvatskih branitelja. Ovu istinu danas govore hrvatski branitelji  i svi oni koji su  su bili zatočeni  u svojim podrumima i kasnije odvoženi  u benkovački vrtić, i druga mjesta na kojima su bili neljudski zlostavljani i ponižavani.

Pišući prvi dio „Anđela Škabrnje„  zavirila si duboko u svoje srce i vratila se u  jedan od najkrvavijih dana u hrvatskoj povijesti,  18.11.1991. godine, te tim činom ugradila kockicu svojih sjećanja u mozaik istine o Domovinskom ratu.  Kakvi osjećaji te danas, nakon 19 godina vežu za taj dan ? Je li vrijeme koje je prošlo, izblijedilo tvoja sjećanja  i ublažilo rane na srcu tada osmogodišnje curice ?

I nakon 19 godina, posebice  18.11.uvijek iznova proživljavam sve ono što sam proživjela sa svojom majkom, sestrama i sumještanima Škabrnje tog  krvavog 18.11.1991. Dio toga zapisala sam u prvom dijelu priče  „Anđela Škabrnje“. Svake godine dolazim s majkom i sestrama u Škabrnju  gdje s ostalim sumještanima i svim dragim gostima  odajemo počast  poginulim hrvatskim braniteljima i civilima Domovinskog rata  ispred spomen grobnice i pred Središnjim križem na škabrnjskom groblju te Sv. misom u mjesnoj crkvi  Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji.  Osjećaji tuge, tjeskobe, nemoći  i ljutnje su uvijek prisutini na taj dan. Međeutim, svatko za sebe ponovno ulazi u svoje srce i  ostaje u dugoj, dugoj tišini..sve dok se ne ugase svjetla i padne noć.  Već sutra ponovno trebamo živjeti i izdići se iznad patnje. Jer kada čovjeka koji voli napusti voljena osoba, može se on izgubiti i nestati, ili se uzdići iznad patnje čuvajući svoje uspomene.  Bol želim pretvoriti u prekrasno sjećanje na zajedničke sretne trenutke. Iskustvo da sam bila voljena, da sam imala oca, daje smisao mom životu. Negdje sam pročitala da je ljudski tugovati, isto je tako ljudski plakati s onim koji plače, ali je još veće vjerovati i promatrati onoga koji vjeruje u budućnost uza  svu svoju proživljenu žrtvu za vječnost pohranjenu u srcu. Često sam kroz odrastanje postavljala pitanja poput : „Zašto se to moralo dogoditi baš nama“? „Zašto mi“?  I moram priznati, još uvijek zatečem samu sebe s istim pitanjima. Odgovora nikada ne nalazim, jer svaki čovjek koji je ubjen nije ubijen od jednog neprijatelja. On je upravo ubijen od cijele vojske.

U Škabrnji je tog dana ubijeno   85 hrvatskih branitelja i civila, među kojima i tvoj otac. Smatraš li da je Škabrnja kao simbol  hrvatskog otpora i stradanja zanemarena, da su žrtve ostale u sjeni, a zločinci još uvijek nekažnjeni ? Kako se kao kćerka poginulog branitelja osjećaš zbog te nepravde i na koji način uopće pronalaziš utjehu ?

Rušenje i srpski pokolj u Škabrnji i Vukovaru jedni su od natragičniji simbola stradanja i otpora u novijoj hrvatskoj povijesti. Ono što boli sve ljude Škabrnje je činjenica da za ratni zločin počinjen u Škabrnji  još uvijek  nisu odgovarali najodgvorniji provoditelji zločina. Sitne kazne dobila je Zorana Banić koja je bila par godina u zatvoru nakon čega je puštena na slobodu.  Međutim pravda nije zadovoljena u očima ljudi koji su izgubili svoje najmilije. Naša nas vjera uči da ne smijemo biti osvetnici,  al zato možemo i imamo pravo tražiti da se pronađu i kazne krivci za zlodjela koja su počinjena u Škabrnji.  Predstavnici hrvatske države nikada ne smiju odustati od napora i namjera  da zločini budu kažnjeni. Vjerujem također da osim naših ljudskih želja za pravdom , Bog u svemu ima svoje putove  kao što je rekla  velika žena Marija Terezija, pa tako i u škabrnjskoj agoniji  za pravdom. Pitate me za utjehu? Utjehu nalazim u obitelji  ljudskoj dobroti  koja još uvijek postoji  u ljudima koji me okružuju kako na radnom mjestu, tako i u svojoj bližoj socijalnoj okolini. Za mene je veliko priznanje kada se netko od mojih prijatelja, bližih suradnika ili potpuno nepoznatih ljudi odluči doći 18.11 u Škabrnju. Svima  nama  je potrebna kapljica vašeg vremena, pristunosti i tišine, jer nam pristunošću, poniznošću i klanjanjem pružate utjehu i priznanje!

Kaže se da narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost. Je li danas preteško boriti se protiv zaborava ? Jesmo li svi skupa prestali vjerovati u onu Hrvatsku koju su naši očevi sanjali i za koju su se borili?

Onaj koji zaboravlja svoju prošlost, kakav će putokaz imati za budućnost? Sv. Pavao nam govori da moramo znati kome pripadamo i kako živimo.  Oni koji su proživjeli strahote ubijanja nikada ne mogu zaboraviti 18.11.1991. Onima kojima taj dan ništa ne predstavlja neće se ni boriti  za istinu. Smatram da je je danas iznimno teško njegovati svetinju Domovinskog rata.Postoje pripadnici neke „novije“ Hrvatske koji nemaju sluha za nas obične ljude koji smo željni istine o Domovinskom ratu, poštenja i vrednovanja moralnih zakona u tako nam dugo stoljeća sanjanoj i na kraju dosanjanoj domovini.  Istine se izvrću onako kako kome odgovara i jednostavno postajete stranac u vlastitoj državi. Pitam se često tko će njegovati ovu istinu za pedeset, sto ili dvjesto  godina? Iako pomalo dajem prizvuk razočaranosti , ne želim reći da se želim predati „većini“  i  postati inertna na situaciju u kojoj živim  ja i  moja generacija. Često razgovaram sa svojim prijateljima i vidim da postoji želja za boljom Hrvatskom, onakvom kakvu su sanjali naši očevi koji su ginili na prvim linijama. Svi ti mladi ljudi žive u strahu reći tko su i što su. Svi se ti mladi ljudi boje reći istinu. Pitam se, koga se to trebamo danas bojati i vlastitioj državi? Želim vjerovati, sanjati , svojim trudom i radom izgrađivati ovu državu. Kockica po kockica takvog truda od svih nas doprinijela bi ljepšoj Hrvatskoj. Svi skupa smo dužni onima koji su poginuli za našu današnju slobodu. Svatko svojim osobnim primjerom , radom i životom.

Kakav je život u Škabrnji danas ? Je li stao 18.11.1991. ili postoji želja za napretkom ? Dolaze nove generacije, kakav je njihov pogled na život u Škabrnji? Nose li uspomene na one čiji su životi ugašeni da bi oni odrastali u slobodi?

Život u Škabrnji  nije stao 18.11.1991. Poslije oslobođenja  sela mnogi škabrnjanci  su se vratili na svoja ognjišta i počeli iznova graditi neki novi život. Danas Škabrnja izgleda lijepo i slučajni prolaznik ne bi mogao ni zamisliti slike sravnatog  i  uništenog  sela  te prognanim i ubijenim ljudima. Ljudi se ponovno vraćaju poljodjelstvu, a  mnogi od mladih ljudi radi u Zadru  ili studira u Zagrebu, Zadru ili Splitu. Istina o Škabrnji se  prenosi na mlađe genercije unutar  obitelji . Te mlađe generacije  iimaju zadatak prenositi bolnu istinu svoga sela ne zaboravljajući u svojim srcima na slobodu koja je niknula na vjeri, evanđelju i  ljubavi prema domovini . Međutim, iako je Škabrnja ponovno niknula  infrastrukturalno, tuga i ožiljak i dalje ostaje u mnogim obiteljima koje su izgubile svoje najmilije.

Kakav je tvoj pogled danas na suživot s onima koji su nemilosrdno i zvjerski ubijali svoje susjede Hrvate? Je li on uopće moguć i hoće li rane ikad zacijeliti ?

U prijeratnom vremenu u mnogim susjednim selima postojao je suživot sa susjedima koji su pripadali drugoj nacionalnosti i vjeroispovijesti .  Prema tome,  suživot nije bio sporan. Međutim, isiti ti susjedi krenuli su ubijanje i klanje Škabrnjanaca  te  potpomagali svoju braću Srbe u zločinima. Suživot sa Srbima je želja zapada koji ne pitaju kako se osjeća baka Eva Šegarić  koja je  u Škabrnji od zvjerske ruke istih tih ljudi izgubila supruga i tri sina ili gospođa Kata Šoljić koja je u Vukovaru izgubila četiri sina i zeta. Budući da su Srbi 1991 godine  izabrali  ubijanje i rušenje svega što je hrvatsko, teško je  danas vjerovati  u  suživot s tim ljudima.  Rane  su još uvijek svježe.

Ovih  se dana svi prisjećamo Škabrnje i Vukovara, nekima je to tek jedan dan, dok drugi taj dan nose u sebi  i svih ostalih dana u  godini. Što bi kao osoba  koja je  osjetila strahote  mržnje, zla i neljudskosti ,  poručila onima koji pišu neku novu povijest i primaju lažne isprike u ime napaćenog hrvatskog naroda  u sjeni sve one djece  koja odrastaju bez očeva, majki koje umiru bez da znaju gdje su im kosti djece, svih onih koji i dan danas žive u neposrednoj blizini onih koji su u njih upirali prstima i prokazivali ih kao Hrvate ?

Poručila bi im neka osluhnu bilo vlastitog naroda i konačno stave na prvo mjesto one koji imaju nešto reći , a to su branitelji ove domovine, grobovi poginulih hrvatskih branitelja i civila te  zarobljene osobe koje su prošle pakao ponižavanja i osuda.  Lažne isprike ne mogu stvoriti ozračje međupoštovanja  i suživota.

Koliko su svi oni ružni trenuci koje je tvoj život ispisao utjecali na tebe da dođeš ondje gdje si sada, do mlade znanstvenice na području neuroznanosti ? Što ti je davalo snagu na tvom putu i kojim se svojim životnim uspjesima posebno ponosiš?

Kad sam slab, onda sam jak. Jer snaga se u slabosti usavršuje (usp. 2Kor 12, 9-10). Žrtva koju je podnijela moja obitelj gubitkom oca  nije slomila moju volju i polet za životom. Dapače, smatrala sam svojom dužnošću pokazati  još veći žar i još veću borbu za životom , svojim obrazovanjem i radom.  Nakon završenog  fakulteta u Zagrebu, magistrirala sam u  Njemačkoj na  području neuroznanosti  te  sam trenutno zaposlena kao znanstvena novakinja u novoosnovanom Laboratoriju za humanu i eksperimentalnu neurofiziologiju  na Medicinskom fakultetu u Splitu.  Iako sam imala poziv raditi doktorsku disertaciju   u Njemačkom gradu Tϋbingenu, ipak sam se odlučila vratiti.  Sljedeće godine planiram obraniti doktorat znanosti  iz  područja aplikativne neuroznanosti, a nakon toga se intenzivno posvetiti istraživanjima , publiciranjima znanstvenih radova, radom sa studentima i izlaganjem vlastitih rezultata na internacionalnim kongresima. U tome imam neizmjernu podršku mentora i najbližih suradnika i obitelji. Naravno uz profesionalne želje  voljela  bih također imati i vlastitu obitelj.

Kakvi su tvoji pogledi na budućnost ? Jesu li vezani za Hrvatsku ili pak vode prema inozemstvu ? Imaju li dodirnih točaka sa Škabrnjom?

Neizmjerno bih voljela živjeti i raditi u Hrvatskoj. Međutim, u odnosu na inozemne zemlje Hrvatska  zaostaje na puno razina, a mentalitet ljudi se treba promijeniti kako bi svi skupa mogli raditi za boljitak domovine. Nije dovoljno voljeti domovinu i  hvaliti se svojom mišnicom. Mladi ljudi trebaju shvatiti  da jedino vlastitim radom, trudom i odricanjem  mogu  doći do uspjeha.  Nije smisao u trgovačkim centrima i  potrošačkom mentalitetu , već u izgrađivanju vlastitog integriteta koji  će se zasnivati na ljubavi  prema obitelji, domovini , vlastitom radu i moralnim krepostima, poput razboritosti i  pravednosti. Jako je puno problema na koje nailazim u svom radu, a najveći od njih je nepoticajna okolina i nepodržavanje.  Previše je ljudskog nepoštenja, ljubomore i prezira koji oduzima svakodnevnu energiju .  Za sada vidim svoju  budućnost u Hrvatskoj, no ukoliko nas ne budu više željeli  u Hrvatskoj, mnoga vrata će nam biti zasigurno otvorena za rad ili u nekoj od Europskih zemalja ili u SAD-u.  Oni će zasigurno htjeti naše ideje i rezultate. A tko zna, možda jednog dana budem održavala neko predavanje ili organizirala kongres u svom selu.

Što bi poručila svim posljeratnim generacijama mladih Hrvata koji odrastaju u slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj, izgrađenoj na krvi, žrtvi i patnji hrvatskog naroda ,  za koju je i tvoj otac dao život?

Poslijeratna generacija se treba ponositi  jer živi u slobodnoj Hrvatskoj i treba znati na kojim temeljima je ona nastala i tko je zaslužan za tu slobodu. Previše je mladih koji ne žele ni čuti o ratu jer su to „teške teme“.  Na taj način sloboda koja je utemeljena  krvlju, mogla bi se lako zaboraviti, čime bi nestao  i identitet naroda.  U takvoj Hrvatskoj nebi željela živjeti jer se za takvu Hrvatsku nije borio moj otac i mnogi drugi poginuli hrvatski branitelji . Potrebno je mlade generacije podučavati, najprije u vlastitim obiteljima te kasnije kroz osnovnoškolsko  i srednjoškolsko obrazovanje.

 

Za portal UHD91: Domovina