O hrvatskom branitelju sa Šolte Tončiju Periću, pisali smo u nekoliko navrata. Do sada nije reagirala niti jedna institucija. Slali smo dopise gradonačelniku Splita Kerumu, ministarstvu branitelja, udrugama...i ništa. Javljali su nam se dobri ljudi i nudili pomoć. Financijsku pomoć smo do sada odbijali jer je ni Tonči nije htio. Najveći problem je biostambeno pitanje jer Tonči nema svoj stan ni kuću, nego silom prilika živi u lošim uvjetima. Zima dolazi, a objekat u kojem živi u lošem je stanju. Prokišnjava u sve prostorije, na podu je goli beton ... Tonči je pokuašao s vlasnicom objekta napraviti ugovor u stanovanju a zatim smo htjeli prikupiti pomoć u građevisnkom materijalu i urediti mu taj objekat da se u njemu može normalno živjeti, međutim vlasnica objekta ne želi nikakav ugovor jer objekat namjerava prodati. Tonči svakog dana može biti izbačen iz toga objekta ali za sada je sigurno da će biti tamo barem do proljeća ...

S obzirom da ne može napraviti ugovor s vlasnicom objekta koji bi mu garantirao duži boravak u objektu, nema smisla ni ulagati u taj objekat. Međutim, neke stvari su mu neophodne kako bi što bezbolnije, on i njegova obitelj preživjeli zimu.

Neke od stvari koje bi Tončiju odmah trebale :
- linoleum za sobu i kuhinju ili laminat (Tonči i supruga spavaju u kuhinji)
- pločice za pod u kupaoni ili barem linoleum
- tuš kada
- ljepenka za krov i recitol
- klima za grijanje

Tko je Tonči Perić?

O Tončiju najbolje govori njegov ratni put pa ga stoga prenosimo ovdje u cijelosti :

" ... od 06. 08 1991 se formiraju seoske straže na otoku Šolti u sklopu Civilne Zaštite, jer još nije bila mornarica formirana....imali smo lovačke puške i sve to je bilo radi vojarne JNA i topničke bitnice Nakon osvajanja vojarne formira se satnija mornaričko desantne pješadije (17.09.) na otoku i organizira se obrana otoka i prilaz Splitu jugomornarici. Bilo nas je samo 80-ak na cilom otoku i bili smo dobro organizirani i trpili smo samo provokacije a stvarne šanse da nas okupiraju su po njih bile teške ali da su znali koliko nas je i kako smo naoružani možda bi i drukčije bilo. Najteže je bilo u vrijeme sveopčeg napada na Split kad je Šolta 2 dana napadana i tučena iz svih cijevi. Svi ostali živi i zdravi i pogodili razarač i patrolni čamac i bar jedan avion. Oni su nam bili i največi problem.

Po istjerivanju jugomornarice iz splitskog akvatorija više nije bilo stvarne opasnosti i satnija je raspuštena. Odlazim u Split i prijavljujem se u MUP ali me tamo odbiju jer sam za njih zdravstveno nesposoban i to samo ja od 90 ljudi....
Razlog je vid....u bivšoj vojsci sam bio inače snajperist i to vrlo dobro obučen.... Razlog je bio što nisam na Šolti htio uči u HDZ i otvoreno sam to isticao...bio sam u HSP-u..... to sam saznao 1997 i vidio pismo u MUP-u u kojem stoji da nisam podoban. Još sam se tri puta javljao na lječnički dok me nije med. sestra pripoznala i otpremila.

Odmah isti dan ulazim u Loru i javljam se dragovoljno u 6. domo. pukovniju (01.10 1992. a u službenom dokumentu stoji od 13. 04. 1993....tu sam zakinut i nikako nisam uspio da to riješim bez obzira što je moj zapovjednik sam potvrdio taj datum...nisam jedini) i odmah bivam opremljen i raspoređen u prvu bojnu te prolazim s ostalima kratku obuku i bivamo upučeni na Popovo bolje u zaleđe Dubrovnika di san se po prvi put naša oči u oči s neprijateljem....pravi mali pakal....tu ostajemo do 10. 04 1993 i onda nas se raspoređuje na drniško ratište ( Čavoglave,Umljanovići,Kušetići,Kljaci). Do kraja 1993. neprekidno granatiranje i tu počinju ginut suborci....

Piša san i sra u gače od tenkovskih granata više od šoka nego od straha....Tu san izgubi neke jako drage i dobre ljude.....troje san izvlači i to mi je bilo najteže....zapovjednik me pušta doma 10 dana jer nisan bi svoj i tad me prvi put šalju doktoru. Nije prošlo ni pet dana ja se samoinicijativno vračam u postrojbu.početkom 1994. nastupa relativno primirje i tako kroz cijelu godinu. pred kraj 1994 dobivam misec dana da idem kuči te se 03. 01. 1995 vračam nazad te moja prva bojna prelazi na područje Peručkog jezera (Kunci,Maljkovo,Potravlje). Nakon dva miseca se u sklopu cijele pukovnije osniva posebna bojna u koju se i ja uključujem te prolazimo još jednu obuku te nas upučuju na osiguranje brane a nakon toga odlazimo za Livno te na Dinaru gdje držimo liniju. Nakon toga se vračamo i 03. 08. se upučujemo na Svilaju i odatle krečemo u Oluju.

Oslobađamo Otišič,Maljkovo i Vrliku.....nakon toga slijedi odlazak za Grahovo i Drvar te se vračamo u Split. Dana 08. 09. 1995. nakon smotre postrojbe na stadionu u Poljudu sam demobiliziran, ne svojom voljom jer sam htio ostati aktivno u HRM-u, ali izgleda da ni onda nisam bio podoban jer je u cilu moju satniju samo nas četvoro otpremljeno dok su drugi još ostali. Kao vojnik sam bio discipliniran i imao sam i dužnost desetnika ali ne i postavljenje. nikad se nisam zamiri niti jednom zapovjedniku i bi san odabran u svečanom mimohodu za pratnju zastavi i pohvaljivan ali izgleda da nisan zna dobro s laktovima. nakon toga se opet javljam u Loru u flotilu HRM da se aktiviram jer sam ipak bivši pomorac ali ni uz preporuku i zahtjev puk. Čatlaka koji je bio zapovjednik na brodu Andrija Mohorovičić da me se primi nisam ima šanse....odgovor je bio da sam demobiliziran. Nakon toga pokušavam složit život koji mi više nikad nije bi isti radi svega što san proša a i radi otočke sredine u kojoj su se nama koji smo išli na ratište smijali da smo budale što smo išli u rat a ne ka i svi na otoku da kad su in krenuli pozivi nađu vezu i da na kraju nas niti 10 ide na bojište.

Dok smo mi bili na ratištu oni su vatali zaposlenja . 1997. pokušavam s kreditom za branitelje i otvaram obrt za mljevenje kamena . Kupujem drobilicu , mali kamiončić i prastari bager te svaki dan ko stoka u prašini radim ali kad platim porez , mirovinsko , socijalno ne ostane mi ni za naftu. ja sam radi legalno a njih još troje na crno i normalno da su bili jeftiniji od mene. Počelo se to sve kvarit jer je bilo staro (a što moš kupit za 25.000 DEM) i ja to više nisan moga pratit. Zatvaram obrt i uspi san samo porez platit a ostalo nisan pa san sad državi dužan i kredit i miro. i socijalno a oni su to uredno s kamatama dobro podebljali.

2000 god. selin u Split i zapošljavamo se ja i supruga a dicu bolje da san maka s otoka jer bi zaglupili i nikad školu nebi završili. Nakon 9 god. muke patnje i podstanarstva se vračan na otok. Od 2004 san po doktorima ali mi je najviše pomogla moja žena i dica . Dalje sve znaš a ja ti mogu poslat i med. dokumentaciju ako treba. Sad san tu di jesan i čini mi se da san na početku.... neman za kruh ni za račune platit ali virujen da če jednom bit bolje. Ovo i nije bilo baš kratko ali se osječam dužnim da radi sebe i tebe i svih koji s tobom sudjeluju u radu udruge ovako opširno napišem svoj život od početka 90-ih. Za svaku pomoč koju mi vi možete pružit ja ću sve uredno prikazati računima da se zna di je išla i jedna kuna jer je čist obraz na prvom mistu. Ja tražim i tu neki posal ali je to na Šolti teško a i meni je s njima teško.... čudan je to svit kad su in furešti bolji od svojih. Zato i ja i moji volimo živit izolirano od čakula jer nas smatraju drukčijima..."

POZIVAMO SVE LJEUDE DOBRE VOLJE DA POMOGNU OVOME NAPAĆENOM HRVATSKOM RATNIKU!

I u svoj ovoj muci, Tončiju je ponos i čast na prvom mjestu. Čovjek ne bježi ni od posla, nema riješen status RVI iako od PTSP-a boluje još od 1994. Ministarstvo branitelja je diglo ruke od njega objašnjavajući da mu ne može pomoći jer nema status RVI. Strašno!

Uvjeti u kojima Tonči živi

 

tyson

< «		» >

UHD91 - Humanitarne akcije