Danas sam dobio mail od jednog hrvatskog branitelja. Da ne bih prepričavao njegovu muku, prenosim njegovo pismo u cijelosti ;
Rade sprdačinu od nas. Iza rata sam na temelju samozapošljavanja branitelja dobio kredit od 25 000 DEM i pokušao sa drobljenjem kamena na otoku. Nakon dvije godine rada sam morao zatovoriti obrt jer više nisam imao ni za popravke strojeva ni za naftu. Napraviš posao, a nemožeš ga naplatiti. Skupilo se duga prema meni preko 6000 DEM. Ministrica nam je obećala da će nam se otpisat, ali već nas zovu da od 9.mjeseca počnemo vraćati. Ja od duga ne bježim, ali na sve što nam se događa u domovini da nas koji nemamo ništa treba još više poniziti.
P.S. Ne interesira me ni bogatstvo ni lažan sjaj jer nisam radi toga išao u rat. Samo se ne želim osjećati odbačeno i poniženo. Za mene je najveće bogatstvo moja supruga i djeca i to što svako jutro već 22.godine možemo zajedno popiti kavu i popričati. Žena koja mi je pomogla više nego ijedan psihijatar i koja je najzaslužnija što sam još među živima.
Molim vas da mi vi pomognete na način na koji vi smatrate primjerenim i mogućim.
Izvinite na smetnji i unaprijed vam hvala od mene i moje obitelji!
Obitelj i domovina moja su svetinja!˝
Nakon ovoga pisma u meni se miješaju gorčina, bijes, tuga, nemoć… kako li se tek osjeća ovaj čovjek? Kako li je svako jutro probuditi se i znati da ne možeš svojoj djeci kupiti kruh i mlijeko? Kakav je osjećaj kada znaš da si za Hrvatsku bio spreman dati i svoj život a sada moraš živjeti u kamp kućici bez struje i vode? Kako objasniti svome djetetu da nema kupaonice u kojoj se može okupati i spremiti za školu? Kako objasniti svojoj djeci da si u takvoj situaciji jer nisi bio dezerter, profiter i lopov nego si branio domovinu? Kako objasniti sebi da si radio ispravnu stvar? Kako je gledati političare dok dodjeljuju ključeve stanova, dok presjecaju vrpce, dok se voze u blindiranim autima, dok ti se smješe s predizbornih plakata…? Kako je znati da si sebe dao za to što oni imaju a ti nemaš niti minimum životnih uvjeta? Što ti je činiti? Ubiti nekoga? Ubiti sebe? Kako tome čovjeku reći da treba izdržati i dalje se boriti? Protiv koga se boriti kad nikoga nije briga…?
Prije nekoliko mjeseci pisali smo o branitelju oboljelom od PTSP-a iz Rijeke, Rikardu Mihajiću kojega je ex yu estradna zvijezda Marina Perazić izbacila na ulicu iz stana. Rikard je zavšio na psihijatriji i tamo proveo nekoliko mjeseci. Socijalna služba grada Rijeke ni jedan put nije pitala Rikarda kako mu je i treba li nešto. Kada sam zvao predsjednika udruge oboljelih branitelja od PTSP-a iz Rijeke i kada sam mu rekao da ima branitelja koji spava u podhodniku i neka ode vidjeti kako mu je, on mi je odgovorio ; “Pa di si sad mene našao…”.
Rikard je izašao iz bolnice i sada živi sa starim i bolesnim ocem u jednosobnom stanu. Nitko nije odgovorio na naše dopise, niti jedne novine nisu htjele objaviti taj slučaj, valjda da nebi naštetili Marini Perazić i njenom sudjelovanju u „Farmi“…. I dok Riki preživljava i trpa u sebe tablete, Marina uživa u „Farmi“ …
Nakon toga pisali smo i o Harisu Karabegoviću, dragovoljcu Domovinskog rata iz Rijeke koji je umirao u riječkoj bolnici, zaboravljen od svih. Upozoravali smo na njegovo stanje i opet nije bilo odgovora. Haris je umro, i samo zahvaljujući njegovoj braći po PTSP-u, ipak je sahranjen na dostojanstven način i uz vojne počasti.
Što je zajedničko Rikardu, Harisu i Tončiju? Zajedničko im je to što NIKOGA nije briga za njih! Sami su i zaboravljeni. Nikoga više nije briga u kakvoj su situaciji, nitko ne poštiva vrijednosti za koje su se borili i na kojima je stvorena ova država. Oni koji se nisu borili, oni vode ovu državu, i samo se izmjenjuju na vlasti, malo jedni pa malo drugi…. Njih ne zanimaju ovakve tragične životne priče, nisu se oni borili….
Nakon što je Mihajlo Hrastov osuđen na osam godina robije jer se usudio pucati na neprijatelje, pitam se koliko još uopće ima smisla bilo što i pitam se što nas tek čeka. Pitam se i kuda ide ova hrvatska država kada ju nije briga za one koji su se žrtvovali za nju …
Hoće li se ovi novi lokalni političari, koji se tako lijepo smiješe sa plakata, potruditi da u njihovim gradovima Rikardo, Haris i Tonči žive život dostojan čovjeka? Zapita li se netko koliko je još ovakvih slučajeva? Gdje su sada udruge da reagiraju i prozovu odgovorne? Nema ih… prodali su se za neki nadzorni odbor, za lovu iz proračuna, za fotelje … I oni okreću glave, i oni doprinose svakom novom suicidu hrvatskog branitelja.
A mi možemo samo pisati o ovome i na taj način izbaciti svu svoju gorčinu. Možemo slati i dopise na koje neće nitko odgovoriti, čak ni pročitati… jer nikoga više nije briga.
Ali sve dok postoji i jedan istinski dragovoljac, ja vjerujem da će prvda pobijediti, kad-tad. I zato pozivam istinske branitelje i dragovoljce da se opet ujedine, da se udruže u zajedničkoj borbi protiv nekog novog neprijatelja. Ovaj put ćemo se boriti bez puške, borit ćemo se svojim ponosom i dostojanstvom. Sve nam mogu uzeti, mogu nas izbaciti na ulicu kao psa, mogu nas ponižavati, vrijeđati, gaziti, ali ponos nam nikada ne mogu oduzeti! Ponos na svoj doprinos stvaranju Hrvatske, ponos na pošteni i obrambeni Domovinski rat. Taj ponos je naša snaga i naša motivacija da izdržimo. I izdržat ćemo, baš u inat svima.
P.S.
Pozivamo sve ljude dobre volje koji bi mogli pomoći Tončiju nekim, makar privremenim smještajem, da nam se jave!
tyson
| < « | » > |
|---|