Stigao nam je još jedan Božić… Božić za koji smo se nadali da će biti sretan za naše generale u Haagu i da će ga dočekati sa svojim obiteljima u svojim domovima. Božić za koji smo se nadali da će biti sretniji za sve hrvatske branitelje, one zaboravljene hrvatske vitezove koji teško žive na marginama društva. Petnaest godina nakon završetka obrambenog Domovinskog rata sve smo bliže nekoj novoj nesretnoj uniji, zvala se ona Balkanska, Europska ili nekako drukčije, svejedno je… Čini se kao da su svi postali ravnodušni na ostvarenje tisućljetnog sna, a generacije rođene u ratu ili nakon njega prihvaćaju hrvatsku samostalnost kao nešto sasvim normalno. Nebi to čudilo da smo samostalnost izborili prije 50 ili 100 godina, ali ostvarili smo je tek nedavno.
Pod svakodnevnim medijskim bombardiranjem i nametanjem nekih iskrivljenih vrijednosti prvo su pokleknuli oni koji su bili izravni sudionici stvaranja hrvatske države, a nakon njih poklelnula su i njihova djeca. Hrvatski ratnici bačeni su na koljena i netko ih nemilosrdno kažnjava zato što su se usudili pružiti otpor velikosrpskoj agresiji i zato što su slomili kičmu velikosrpske ideje… Da, to je naš najveći grijeh, to što smo se usudili… i pobijedili.
No ipak, Božić je i nećemo sada o tim teškim temama. Ono što me veseli to je hrvatski duh koji još uvijek živi u meni dragim ljudima. Kako u prijateljima braniteljima tako i u njihovim obiteljima ali i u svim drugim domoljubima. Nedavno je na našem portalu objavljena Masterova ratna priča „Mala Mara“ koja nije ostavila ravnodušnim nikoga tko ju je pročitao. A tko je uopće Mala Mara? Mara je bila djevojčica iz bosanske posavine, stara 16 godina, koja se odmah na početku srpske agresije uključila u obranu svog doma. Slikoviti Masterov opis Male Mare u uniformi koja joj je bila velika a ona onako mala i sitna, i opis pred početak akcije kada Mala Mara ravnopravno s muškim suborcima leži u blatu i čvrsto stišće pušku u rukama čekajući znak za početak akcije i upadanje u neprijateljske rovove, snažno mi se urezala u sjećanje… Mara je u ratu bila i ranjena, ranjena djevojčica.. a osim toga u ratu joj poginuo i brat. Danas Mala Mara živi skromno i teško, s četevero zlatne dječice, ali zaboravljena od svih, kao da nikada nije bila ona Mala Mara s puškom u ruci, koja leži u blatu i čeka znak za napad …
Priča nas je potresla a pogotovo kada smo čuli kako danas živi… Nismo pokrenuli nikakvu javnu humanitarnu akciju za Maru, ali reakcija je bila zadivljujuća. Mala Mara povezala je Hrvate od Orašja i Odžaka preko Sl. Broda, Piškorevaca, Zagreba, Rijeke, Raba, Zadra, Splita pa sve do dalekog Essena na sjeveru Njemačke. Iako svi živimo teško i jedva krpamo kraj s krajem, u samo nekoliko dana počeli su pristizati paketi s odjećom, obućom, igračkama, hranom, kompjuteri… Naša Munja i njena obitelj odigrali su veliku ulogu u logistici, spremajući sve pakete kod sebe doma jer bili su najbliži rijeci Savi i Maloj Mari. Kada smo vidjeli da je reakcija takva da se skupilo puno pomoći, krenuli smo u potragu za još jednom obitelji koja bi također trebala pomoć. Strš se sjetio branitelja iz Orašja, jednog od petero braće koji su s puškom u ruci branili posavinu, danas oca petero djece, branitelja oboljelog od PTSP-a.
Nije nam cilj reklamirati ovim putem udrugu ili bilo koga, već samo pokazati da su naša srca za Božić ispunjena srećom jer samo pogled na sretnu dječicu NAŠE Male Mare i djecu obitelji Draganović, vraća nam nadu u ono hrvatsko srce koje nas je krasilo devedesetih. I zato ono beznađe s početka ove priče potpuno je nestalo i vratila nam se vjera u bolje sutra.. Bolje sutra bez siromašnih i zaboravljenih hrvatskih branitelja …
Dragi braćo i sestre, hvala vam što postojite i iznimna mi je čast što vas poznam i što ste mi prijatelji.
Tyson
NEKA VIDE DA NAS IMA!
| < « |
|---|