Uvod

Dana 10. rujna 1976. godine skupina hrvatskih političkih aktivista otela je putnički zrakoplov „Boeing 727“ agencije Trans World Airlines (TWA) na letu od New Yorka do Chicaga sa 92 putnika.[1] Riječ je o događaju koji na prvi pogled, i bez dubljeg ulaženja u problematiku, djeluje iznimno spektakularno te izaziva zanimanje. Međutim, danas je u Hrvatskoj, gotovo 35 godina od spomenutog događaja, uočljiv izostanak čak publicističke, a onda u mnogo većoj mjeri historiografske ili bilo kakve druge stručne literature.

Cilj ovog rada je pokušati otkriti razloge tome. Prikazom pisanja domaćeg tiska pokazat ćemo obrazac političke propagande u SFRJ prema emigraciji. Također ćemo nastojati ukazati na koji je način međunarodna i jugoslavenska politika ocjenjivala taj događaj.

 

 

Okolnosti uoči otmice

Na početku je potrebno objasniti okolnosti uslijed kojih je došlo do otmice američkog putničkog zrakoplova. Godina 1976. bila je velika obljetnica za Sjedinjene Američke Države, koje su upravo te godine slavile dvjestotu godišnjicu revolucije, odnosno postizanja svoje nezavisnosti. Povodom toga izlazila su brojna historiografska i ostala djela, sva s temom revolucije. Htjelo se objasniti fenomen revolucije koja se dogodila, slavilo se američku borbu za slobodu kao i preživjele tekovine revolucije koje su dovele SAD u red prvih svjetskih država. Svi ti tekstovi bili su prožeti zajedničkom pretpostavkom slobode, koja omogućava razvoj napredne misli i bavljenje revolucijom. Tamo gdje nema slobode informacija i gdje nisu moguće legalne promjene režima, revolucionarni se proces pospješuje gerilskim akcijama, kaže autor J. F. Revel u knjizi Without Marx or Jesus.[2]

Veliko američko slavljenje slobode potaklo je na akciju brojne hrvatske emigrante privremeno nastanjene u toj zemlji, koje je sve to paradoksalno podsjećalo na neslobodu u njihovoj domovini. Tako je časopis Hrvatska borba iz Washingtona za srpanj/kolovoz objavio uvodnik na engleskom jeziku koji je tiskan i kao letak, a zatim širen na mnogim javnim okupljanjima, utakmicama i sličnim prigodama za vrijeme proslave nezavisnosti. U letku je stajalo kako hrvatski narod trpi u Jugoslaviji te teži osamostaljenju, a između ostalog i ovo: „Zašto američka Vlada još uvijek udahnjuje život u fašističku Jugoslaviju? Navješćuju li Sjedinjene Države još uvijek slobodu i nezavisnost za sve narode? Ako je tako, zašto se potiskuje hrvatsko pravo na slobodu i samoodređenje? U ovoj dvjestotoj obljetnici uzviknimo zajedno: WAKE UP AMERICA! Simbolu jednakopravnosti i slobode svih naroda...“[3]

Svoj protest javnosti uputio je i predsjednik HSS-a dr. Juraj Krnjević, također politički emigrant. On 17. srpnja 1976. iz Ontarija upućuje poziv pod naslovom: „Smiju li američki Hrvati dopustiti da se bez njihovog protesta ovoga ljeta i ove jeseni šepire po Americi Titovi velikosrpski predstavnici hrvatskoga naroda u Domovini?“[4] U navedenom pozivu dr. Krnjević upozorava Hrvate izvan domovine na činjenicu da će se beogradska klika, tj. jugoslavenska vlada na čelu s Titom, uključiti u proslavu američke nezavisnosti. Pritom će pokušati na svaki način diskreditirati i oslabiti položaj hrvatske emigracije i međunarodni položaj hrvatskog naroda. Smatra da je uopće sramotno i licemjerno da jedna komunistička totalitaristička država, koja se teškom represijom rješava protivnika, slavi slobodu. Navodi: „Mogu li američki Hrvati šutjeti? Ne mogu, ne smiju i neće. (...) sigurno neće propustiti niti jednu priliku, koja će im se pružiti ovoga ljeta, da pred Amerikom pokažu stotinama pojedinačnih akcija što misle o Titu i o velikosrpskoj i protuhrvatskoj Jugoslaviji.“[5]

Vrhunac svim tim nastojanjima svakako je bila otmica putničkog zrakoplova koja se dogodila uvečer 10. rujna. Otmicu je izvršilo petero hrvatskih političkih aktivista: Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić. Njihova namjera bila je nad Londonom i Parizom izbaciti letke u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom "Poziv na borbu protiv srpske hegemonije". Također su željeli izbaciti letke u jugoslavenskom zračnom prostoru, no taj dio plana nisu uspjeli ostvariti. Otmičari sa sobom u avionu nisu imali oružje te prema svjedočenju putnika nije bilo nikakvog maltretiranja[6]. Prilikom predaje pilot zrakoplova je protestirao protiv svake uporabe sile od strane francuske policije, a neki putnici posjećivali su Bušiće u zatvoru godinama nakon otmice.

Otmičari su oko svojih tijela imali omotan materijal koji je predstavljao lažni ekspoloziv, dok su pravu bombu i promidžbeni materijal ostavili u pretincu na postaji newyorške podzemne željeznice. Za vrijeme zadržavanja na aerodromu „Gender“ u Newfounlandu radi uzimanja goriva, otmičari su pustili 35 putnika, dajuću prednost djeci i onima koji su tvrdili da su bolesni ili da imaju neodgodiv posao.

Nakon što su promidžbeni letci hrvatskih aktivista objavljeni u New York Times-u, Washington Post-u, Chicago Tribune-u, Los Angeles Times-u i International Herald Tribune-u, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. Promidžbeni materijal ponovno je upozoravao na stanje u Jugoslaviji te skretao pažnju svijeta na ubojstva, zatvaranja neistomišljenika i povrede ljudskih prava Hrvata i ostalih ljudi nepoćudnih režimu. Istodobno je apelirao na SAD kao tvrđavu svjetske slobode i pravde da prestane podržavati taj i takav sistem navodeći: „Tako, Sjedinjene Države pomažu kolonijalno ropstvo ne-srpskih naroda u Jugoslaviji. Nastaje ružan paradoks kad shvatimo kako su teoretska i praktična strana američke potpore samoodređenju u izravnoj proturječnosti  jedno prema drugomu.“[7]

Prilikom pokušaja deaktiviranja bombe ostavljene u New Yorku poginuo je američki policajac Brian Murray, a ranjena još trojica policajaca. Supruga poginulog policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikažu kao žrtvu "terorista". Zvonko i Julienne Bušić osuđeni su zbog otmice i djela koje je uzrokovalo smrt druge osobe na doživotne kazne zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina, a ostali iz skupine na kazne zatvora od 30 godina. Svi Bušićevi suoptuženici oslobođeni su 1989. godine, samo je Zvonko ostao u zatvoru gotovo 32 godine. Pušten je u srpnju 2009.

U večeri otmice radio je svaki čas javljao informacije o otmičarima i njihovim zahtjevima.[8] Na sjednicu Hrvatskog narodnog vijeća u hotelu Sheraton Motor Inn na Manhattanu sjatili su se novinari i televizijske postaje i svi su tražili izjave i informacije o otmičarima. Nekoliko je dana u medijima i novinarstvu sve počinjalo i završavalo zračnom odisejom koja je započela u New Yorku, a završila u Parizu i trajala 30 sati. Objavljivane su slike zrakoplova, izjave putnika i pilota. Događaj je svakako izazvao veliko zanimanje svjetske javnosti i ostavio velik trag u inozemnim medijima. Situacija u Jugoslaviji, premda se radilo o stvari koja se nje izravno ticala, bila je dijametralno suprotna.

Napisi domaćih tiskovina o otmici

Rad koji je pred nama nastao je prvenstveno na temelju kritičkog promatranja napisa koje u rujnu 1976. godine donose četiri lista na području Jugoslavije: Večernji list, Slobodna Dalmacija, Vjesnik te beogradska Borba. Važno je napomenuti kako se napisi sva četiri lista u velikoj mjeri temelje na informacijama koje donosi Tanjug – Telegrafska agencija nove Jugoslavije, što ipak nikako ne umanjuje važnost istih za promatranje predmeta koji smo ukratko iznijeli u uvodu. Zanimljiva je činjenica da se u Glasu Koncila, glasilu katoličke Crkve u Hrvatskoj, sama otmica uopće ne spominje, premda list prati slične inozemne slučajeve vezane za hrvatsku emigraciju.[9]

Zvonko Bušić i ostali sudionici otmice američkog putničkog zrakoplova, koji su se deklarirali kao „Borci za oslobođenje Hrvatske“[10], bili su pripadnici hrvatske političke emigracije koja je u Europi i svijetu „uživala“ reputaciju ekstremista, ustaša i terorista. Nedvojbeno je da se u emigraciji tada nalaze brojni protivnici komunističkog režima, pa tako i pristaše ustaškog pokreta. Isto tako, poznato je da je među njima bilo ekstremista koji se nisu libili niti terorističkih prepada kako bi svijetu ukazali na stanje u Jugoslaviji. No njihovu reputaciju u inozemnim krugovima uvelike je krojila i jugoslavenska diplomacija. U tom svjetlu, slučaj otmice američkog putničkog zrakoplova poslužio je kako bi se uvriježena slika jugoslavenske emigracije, točnije, hrvatskoga dijela iste, potvrdila i učvrstila u svjetskoj javnosti.

Jugoslavenski tisak donosi, uz svoje vlastite, i reakcije iz stranog tiska. Tako u brojnim stranim medijima na vidjelo izlaze dugo stvarane predrasude i stereotipi o Hrvatima kao ustašama i zločincima. Tako primjerice francuski tisak ne propušta priliku da grupu okupljenu oko Zvonka Bušića „nazove ustaškom, objašnjavajući pri tome čitaocima njezinu fašističku genezu i sadašnju kontinuiranu terorističku aktivnost.“[11] Francuski mediji ističu i njihove poslijeratne zločine u inozemstvu, tj. stvaranje ustaške terorističke mreže u inozemstvu nakon 1945. godine.[12] U američkim tiskovinama navodi se i brojka od „oko osam stotina tisuća Židova, Srba i Cigana, zajedno sa Hrvatima i drugim protivnicima režima“[13] ubijenih od ustaša tijekom Drugog svjetskog rata, pri čemu je jasno vidljiva manipulacija podatcima o broju žrtava. Važno je stoga napomenuti kako su Hrvati, kako u domaćim, tako i u stranim medijima, nužno poistovjećeni s pojmom ustaša pa je tako i „biti simpatizer Hrvata“ nužno povlačilo negativan prizvuk.[14] Imajući, dakle, u vidu sve gore navedeno, ne čude napisi koji grupu oko Zvonka Bušića opisuju kao „ustaške teroriste“ (Večernji list), „drske fašističke zločince“, „hladne profesionalce“, „kriminalce“ (Vjesnik), „zlikovce“ (Borba), te „osione fašističke zločince“ (Slobodna Dalmacija).

Otmica američkog zrakoplova „Boeing 727“ izazvala je različite reakcije, kako u Jugoslaviji, tako i u svijetu. Jugoslavija je to shvatila kao izravan napad na jugoslavensko-američke odnose. Jugoslavenski otpravnik poslova u Washingtonu po nalogu Saveznog sekretarijata za vanjske poslove reagirao je prosvjednom notom upućenom američkom State Departmentu. Prije svega, ističe se kako je SAD predugo tolerirao ekstremnu fašističku emigraciju ignorirajući sva jugoslavenska upozorenja. Jugoslavija također prosvjeduje protiv postupka FBI-a, koji je pamflet antijugoslavenskog sadržaja predao predstavnicima tiska.

Posebnu pozornost širokih krugova javnosti izazvalo je postupanje američkog veleposlanika u Parizu Kennetha Rusha. Američka praksa nepregovaranja s teroristima stavljena je u ovom slučaju u pitanje. Otmičari su, naime, zatražili razgovor s američkim predsjednikom Fordom, američkim veleposlanikom u Parizu Rushom ili državnim tajnikom Kissingerom. List Vjesnik navodi 13. rujna 1976. kako francuske vlasti inzistiraju na puštanju talaca prije ikakvih pregovora, čime zapravo potvrđuju mogućnost pregovora. Nadalje, kako francuski radio informira da američko veleposlanstvo od 4 ujutro pregovara s teroristima. Isti broj Vjesnika, u članku „Trampa“, tvrdi kako je „štampa ispunila svoj dio pogodbe“, što sve navodi na zaključak da je bilo pregovaranja. Isto tako, komentira se taktika što duljeg pregovaranja s teroristima kako bi se spasilo što više žrtava, a što je opet u potpunoj suprotnosti s člankom „Riječ ima Vlada SAD“ na istoj stranici Vjesnika, gdje se izražava čuđenje pregovaranju američke vlade s otmičarima, što je, kako navode, suprotno njenom uobičajenom stavu. Također se spominje kako su „koncesije kidnaperima išle na štetu druge zemlje“, tj. Jugoslavije, što potvrđuje da su teroristima ispunjeni zahtjevi, a što bi bio izravan rezultat pregovora i dokaz o njihovom provođenju. List Borba u svom beogradskom izdanju 14. rujna 1976. navodi kako se očigledno odustalo od ranijih stavova SAD-a o (ne)pregovaranju s otmičarima zrakoplova te u nastavku piše: „Ne samo što se udovoljilo zahtevu otmičara da se štampaju njihovi pamfleti i bacaju iz aviona i helikoptera po Njujorku i Čikagu, već je u pregovore s njima, iako se oni zvanično tumače »samo kao razgovori«, stupio lično američki ambasador u Parizu. Te činjenice, ma koliko suprotne dosadašnjoj američkoj praksi, nisu našle ni pominjanje ni objašnjenje u američkim listovima.“[15] Sljedećega dana Borba donosi članak u kojemu navodi izjave glasnogovornika State Departmenta u kojima ovaj tvrdi kako nije došlo do promjene u stavovima američke Vlade, kako je komunikacija s otmičarima vođena samo „radi dobrobiti i bezbednosti taoca“ te da se stoga ne radi o pregovorima nego o razgovorima. Isto tako, glasnogovornik State Departmenta odbio je dati paralelu s ranijim slučajevima u kojima su američki veleposlanici bili smijenjeni s dužnosti kada su, također iz humanitarnih razloga, uspostavili kontakt s otmičarima. Posljednji članak Borbe koji tih dana piše o ovome pitanju donosi novu izjavu glasnogovornika State Departmenta u kojoj kaže kako su američki veleposlanici ovlašteni razgovarati o dobrom tretmanu i sigurnom puštanju talaca, ali ne i o davanju koncesija bilo kakve vrste te kako je „Ambasador SAD Raš u Parizu radio u punom skladu sa ovom politikom i ni na koji način nije povredio njene standardne instrukcije.“[16]

Kao što smo gore već naveli, otmičari su tražili da razgovaraju s nekim iz američke administracije što su mediji uveliko iskoristili pri pretpostavkama o mogućnosti orkestriranja ove „gusarske operete“[17] iz nekih  svjetskih diplomatskih krugova. Iz krugova Ujedinjenih naroda šire se slične zamisli. Tako tajnik UN-a Kurt Waldheim izjavljuje kako je operacija otmice aviona „očevidno dobro smišljena i režirana od nekih moćnih reakcionarnih snaga u SAD...“[18] Naši mediji, prenoseći vijesti iz inozemstva, objavljuju teoriju iz Rima koja kaže kako je ovaj pothvat financiran od ustaša iz inozemstva te kako se radi o akciji koja je „uperena protiv Jugoslavije prije svega zbog njenog demokratskog sistema i razvoja“, navodeći pritom kako je Jugoslavija „slika realne i efikasne federacije naroda“.[19] Postoje još i brojni navodi kako je otmica zrakoplova koju je izveo Bušić sa suradnicima bila osmišljena uz pomoć moćnih zaštitnika kojima je cilj iskoristiti ih kao „pasivne krivce“ kako bi se ostvario krajnji cilj ugrožavanja položaja socijalističke Jugoslavije i „vrednosti za koje se ona zalaže“[20], odnosno kao pritisak nad njome provođen upravo od SAD-a koji se osjeća najugroženijim jačanjem politike nesvrstanih.[21] Autor članka objavljenog u Vjesniku 13. rujna kaže: „U zabludi su svi oni u Americi koji misle da normalni američko-jugoslavenski odnosi mogu teći paralelno s toleriranjem antijugoslavenske terorističke aktivnosti.“[22] Optužbe usmjerene protiv stranih diplomacija, koje prema ovim navodima ne samo da su tolerirale terorističku aktivnost jugoslavenske emigracije, nego su ju tajno i podupirale, naišle su i na odgovor, odnosno protuosudu Jugoslavije iz inozemnih krugova.[23]

Ipak, postavlja se pitanje kako su otmičari uspjeli provesti svoj plan u djelo, ukoliko nisu imali vanjskih suradnika. Prije svega, stvaranje ovakvoga plana otmice i njegova izvedba zahtjevala je posjedovanje određenog kapitala, a grupa izvršitelja otmice sastojala se, kako je kasnije potvrđeno, mahom od nezaposlenih ljudi.[24] Daljnjom analizom otmice mediji navode kako je nepoznato kako su otmičari u zrakoplov unijeli navodni eksploziv kojim su prijetili putnicima i posadi. Navode se tvrdnje kako je Julienne Bušić ranije bila stjuardesa američke kompanije TWA, avioprijevoznika u otmici čijeg je zrakoplova sudjelovala, te je stoga mogla ranije ući u isti s propusnicom kojoj je istekla važnost. Takve tvrdnje ipak nisu potvrđene jer su ih djelatnici FBI-a  i kompanije TWA odbijali komentirati.[25] Stoga i dalje postoji otvorena mogućnost koordinacije otmičara s vanjskim suradnicima. Napominje se kako nikako nije riječ o amaterima, što se pojašnjava njihovim odmjerenim zahtjevima i promišljenim ponašanjem prema putnicima, koji se, kako navode novine, kasnije protumačio kao ljubaznost otmičara.[26] Mediji su čak posumnjali u umiješanost pilota, gospodina Careya, čija je izjava nakon puštanja iz zrakoplova upućivala na to da je znao kako su otmičari posjedovali lažno oružje, pri čemu se postavlja pitanje zbog čega je onda poslušao njihove zahtjeve te nije li on možda „pijun u »igri« terorista“.[27] Kako kasniji navodi ne potvrđuju nikakvu umiješanost Careya u otmicu zrakoplova, ovakve se insinuacije pripisuju pogrešnoj interpretaciji njegove prve izjave, nastale očigledno u stanju prvotnog šoka. Bilo kako bilo, u danima nakon otmice zrakoplova došlo je do ozbiljnijeg preispitivanja sigurnosti na aerodromu „La Guardia“ u New Yorku, ali i diljem Amerike kako više ne bi bilo sličnih propusta.[28]

Otmica zrakoplova koju je počinila Bušićeva grupa izazvala je reakcije i u širim diplomatskim krugovima. Tako je Hans-Dietrich Genscher, vicekancelar i ministar vanjskih poslova SR Njemačke, predložio Generalnoj skupštini OUN-a da usvoji rezoluciju o borbi protiv posebnog oblika međunarodnog terorizma, posebno protiv uzimanja talaca. Tako Večernji list donosi slijedeću vijest: „U povodu najnovijeg zločina ustaških fašističkih terorista, ministar Genscher je ponovio potrebu hitnog donošenja rezolucije protiv zračnih gusara“.[29]

U jednom od osvrta koji je sljedećih dana objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, autor ironizira situaciju navodeći kako je postupak donošenja ovakvog međunarodnog akta liječenje posljedice, a ne uzroka te kako se radi o tek prividnom djelovanju međunarodnih institucija, koje imaju za cilj prikazati njihovu „dobru volju“, a ne stvarno djelovati na rješavanje pravog problema. On kaže: „A ovakvi prijedlozi upravo su postupak sprečavanja posljedica ostavljajući njihove izvore netaknutima. (...) Ne može se govoriti o tome da se spriječi zračno gusarenje, a te gusare ostaviti na zemlji i da djeluju bombama, pištoljima ili po svojem dobro uhodanom i desetljećima poznatom sistemu – noževima. Podmetanje mina u diplomatskim predstavništvima, turističkim biroima, bankama i slično jasno govori da teroristi ne nastaju u avionskim visinama, već da dobro pripremljeni i raznim brojnim akcijama na zemlji uvježbani provjere još jedan od svojih postupaka. Odvajati ga od ostalih samo zato što se razlikuje od njih po mjestu izvođenja i nadmorskoj visini nije samo političko sljepilo, već paravan koji treba pokazati »dobru volju«, pod pretpostavkom da su svi ostali slijepi.“[30]

Analiza novinskih napisa o otmici

Domaće novine počinju pratiti otmicu američkog zrakoplova tek dva do tri dana nakon što se ona dogodila, ali unatoč tome još uvijek ne donose provjerene i sigurne podatke. Tako smo, analizirajući napise u navedenim listovima naišli na brojne netočne podatke. Primjerice, u prvim člancima sva četiri lista navode kako je u otmici sudjelovalo šest terorista, a tek je nekoliko dana kasnije, kada je došlo do konačne potvrde identiteta počinitelja došlo do navođenja imena pet otmičara, pri čemu se niti ne napominje da je raniji podatak netočan. Kada pišu o problemu pregovaranja s otmičarima u nekoliko navrata u istom broju, pa čak i na istoj stranici, objavljuju se potpuno oprečni zaključci i komentari. To su, naravno, samo neki od primjera kojima želimo skrenuti pozornost na postojanje određenih nedosljednosti u izvještavanju.

Kao dobar primjer teatralnosti i senzacionalizma kojima je u medijima popraćena otmica zrakoplova i reakcija na istu, a iz kojih proizlaze brojne nelogičnosti, mogu poslužiti opisi otmičara koji su „opasani ogrlicama dinamita“[31], postavili „monstruoznu napravu“[32] te se nadali pohvalama za tu „noć terora“.[33] Sličnim je stilom opisano i okončanje otmice kada su, kako navodi Borba: „mnogi oslobođeni taoci, mahom mladi, presrećni što su izbjegli kanđama smrti, usput aplaudirali snagama bezbednosti izražavajući na taj način svoj gnev protiv vazdušnih pirata.“[34]

Sam stil pisanja vijesti o ovim događajima nije možda toliko važan kao što je istinitost sadržaja koji se u njima iznose. Ipak, u ovom slučaju imamo razloga prokomentirati i sam sadržaj članaka u kojemu, kako smo spomenuli, nalazimo na brojne nedosljednosti. Pri tome ne želimo umanjiti značenje otmice ili reći kako ona nije teroristički čin i samim time zaslužuje osudu, ali primjeri koje navodimo u ovome radu ipak prelaze okvire novinarske profesionalnosti i objektivnosti.

Ovakav novinarski pristup možemo, u najmanju ruku, opisati kao senzacionalizam, čestu pojavu u novinarskim krugovima, koja uključuje pretjerivanje u senzacionalnim činjenicama. Ipak, imamo li u vidu definiciju propagande kao „organiziranog širenja usmenim ili pismenim putem (političkih, privrednih, vjerskih, poslovnih, umjetničkih itd.) ideja radi oblikovanja javnog mišljenja i ostvarenja planiranih ciljeva“[35], mogli bismo ići i korak dalje te ranije analizirane novinske napise o otmici okarakterizirati kao propagandu usmjeravanu jugoslavenskom državnom politikom, a usmjerenom protiv hrvatske emigracije.

Optužnica i najava suđenja

Ono što više od same otmice zrakoplova zanima domaće medije je optužnica i suđenje teroristima, što potvrđuje sve njihove ranije napore u prikazivanju istih kao fašista i opakih zločinaca. Naime, za službenu Jugoslaviju bila je nedopustiva bilo kakva borba za samostalnost, koja je kao kontrarevolucionarna automatski bila izjednačavana s ustaštvom. No čak usprkos tome, vijesti o spomenutom slučaju su i dalje vrlo oskudne. Domaće novine donose svega nekoliko članaka u rubrikama koje govore o događajima iz svijeta, a članci su i dalje gotovo identični u svim listovima.

Već u prvim napisima o samoj otmici težina se nastoji prenijeti na kaznu za otmičare. Slobodna Dalmacija drugoga dana svog izvještavanja o otmici objavljuje naslov: „Ustaški otmičari zadržani u zatvoru na aerodromu Kennedy“ s podnaslovom „Najteža kazna za ubojstvo policajca?“ u kojem navodi da će FBI predati teroriste Okružnom sudu u Brooklynu te da će javni tužitelj zatražiti da im se sudi za ubojstvo s predumišljajem.[36] Odmah se daje do znanja javnosti kako se radi o ljudima koje treba brzo procesuirati te kako u njihovom činu nema nikakvog višeg cilja od samog zločina.

Domaći tisak donosi izvješća o tome da je podignuta optužnica protiv „petero ustaških terorista“ koji će odgovarati za ubojstvo newyorškog policajca na osnovu optužbe koju je protiv njih podigao javni tužitelj Robert Morgenthau.[37] Ubrzo se širi nova optužba, naime petero hrvatskih aktivista američka policija ispitivala je i o eksploziji podmetnute bombe na aerodromu „La Guardia“ 1975. godine prilikom čega je poginulo 11, a ozlijeđeno 75 osoba. Ta je bomba bila podmetnuta na isti način kao i ona na centralnoj željezničkoj stanici koju su ostavili Zvonko Bušić i njegova ekipa, što je kod američkih istražnih organa izazvalo određene sumnje.[38] Prilikom podizanja same optužnice i suđenja spomenuta eksplozija ni u jednoj stavci nije bila slučaj rasprave, budući da je hrvatska emigrantska skupina oslobođena svih sumnji u vezi tog događaja. Međutim, mediji u domovini ne donose demantij svojih napisa.

Za podizanje optužnice vrlo je važno bilo pretraživanje stana u kojem su živjeli Zvonko Bušić i njegova supruga Julienne. Povod za pretres bila je izjava u domaćim medijima anonimnog agenta iz New Yorka koji je navodno mjesec dana prije terorističkog čina saznao nešto o imenu vođe fašističke grupe u jugoslavenskoj emigraciji i o namjeri terorista da otmu zrakoplov, ali je o tome obavijestio federalnog javnog tužitelja tek nakon što je zrakoplov otet.[39] U stanu je pronađena oprema za pravljenje bombi, što je nesumljivo potvrdilo njihovu odgovornost.

U prvim danima nakon optužbe, dok se još nije znalo hoće li se hrvatskim aktivistima suditi za ubojstvo s predumišljajem ili će formulacija biti blaža, Vjesnik je revno obavještavao svoje čitatelje da su „za oba nedjela predviđene dugogodišnje zatvorske kazne[40]“ a moguća je čak i smrtna.

Na poslijetku je tzv. „velika porota“ prihvatila optužnicu na prijedlog Thomasa Patisona po kojoj se hrvatsku grupu tereti za trostruki zločin; otmicu zrakoplova, zavjeru za otmicu zrakoplova i ubojstvo policajca.[41] Suđenje se ima održati u istočnom Brooklynu budući da se nalazi u istom okrugu kao i aerodrom „La Guardia“. Vjesnik izvješćuje da se petero tužitelja borilo da dobije ovaj slučaj. To je samo jedan od navoda koji upućuju čitatelja na pomisao kako je ipak, čak i SAD kojemu se u početku puno prigovaralo zbog odnosa prema otmičarima, shvatio o kakvoj se klasi zločinaca i terorista radi. Zbog toga im je sud i onemogućio da se brane sa slobode odredivši visoku jamčevinu od milijun dolara po osobi. Zakazivanje suđenja očekuje se u roku od dva mjeseca, što je prema Vjesniku veoma brzo za američke prilike. Ipak, odluka o početku suđenja je odgođena kako bi  „petero terorista iz redova neprijateljske emigracije“ moglo osigurati odvjetnike.[42]

Optuženi su izjavili da se ne osjećaju krivi, a domaći tisak je ocijenio da je to, kao i djelovanje branitelja prvooptuženog Bušića, Mladena Ozera,  tek „očajnički pokušaj da se zaniječe očevidno“. [43] Otmičari pokušavaju izbjeći odgovornost i dobiti sve više publiciteta, zaključuje Vjesnik, uz napomenu da je to u američkim novinama već bivša senzacija. Na taj način Vjesnik također pokušava lagano zatvoriti spomenutu temu, s time da je to jedina tiskovina koja uopće još piše o tom  slučaju. [44]

Otmičari su zatvoreni, bit će procesuirani, protiv njih je čitava svjetska, kao i američka javnost na koju je skupina u prvom redu htjela utjecati, što potvrđuje izjava američkog putujućeg ambasadora Averella koji je u svom posjetu Jugoslaviji tih dana potvrdio ono što se željelo čuti; da je američka javnost prema otmičarima osjetila samo prezir,[45] u zemlji su okarakterizirani kao narodni neprijatelji, opaki ustašoidni fašistički zločinci kojima je cilj naštetiti Jugoslaviji koja je pravedna zemlja u kojoj se poštuju i provode sve ljudske slobode i prava. Previše detalja o tom slučaju ili iznošenje nepodobnih činjenica može biti samo opasno. Tišina je rješenje.

 

Zaključak

Autorice su u radu obrazložile početnu tezu naglašenu u uvodu, služeći se pritom obilnim citatima iz domaćeg tiska. Smatraju da je uočljiva neprofesionalnost domaćeg tiska, budući da se u svim člancima vezanim uz otmicu zrakoplova i tretman otmičara provlači režimu podobna selekcija informacija. Protivnici sustava ocrtavaju se najcrnjim mogućim bojama kako bi postali primjer „što nikako ne činiti“ ukoliko niste spremni na teške posljedice. Očigledno je da o slobodi tiska nema ni govora. S današnje pozicije demokratskog društva i slobode govora nevjerojatnom izgleda činjenica da niti jedna tiskovina nije prenijela letak koji je bio povod cijele otmice, kao da se radi o nevažnoj stvari.

Također mnogo govori kvantitativni izostanak sadržaja o spomenutom događaju. Sve novine donose opsegom malene članke, koji se i sadržajno uglavnom poklapaju, ponekad doslovnim citiranjem. Zanimljiva je i činjenica da se u Glasu Koncila, tjedniku katoličke Crkve u Hrvatskoj, sama otmica uopće ne spominje, premda list prati slične inozemne slučajeve vezane za hrvatsku emigraciju.

Valja naglasiti nonšalantno baratanje vrlo teškim izrazima zbog kojih se dobiva dojam kako se spomenuta situacija nastoji iskoristiti da bi se u domaćoj javnosti potpirio strah prema emigraciji i žigosalo istu kao zločinački nastrojenu te vrlo opasnu.

Uglavnom, osuda prema otmici zrakoplova i hrvatskim političkim aktivistima koji su je sproveli u djelo svakako je očigledna u domaćem tisku, dok inozemni tisak snažno osuđuje terorizam kao sredstvo, no uviđa političke razloge koji su Bušićevu skupinu naveli na takav postupak.

Jugoslavenska politika postigla je svoj cilj, no vrlo kratkoročno. Naime, ugled hrvatske emigracije u domovini nije dovoljno oštećen te je ona odigrala neprocjenjivu ulogu u osamostaljenju Hrvatske petnaest godina nakon otmice o kojoj smo ovdje govorili.

 

Autori: NIKOLINA PUČAR i NATAŠA TRAVAREVIĆ
Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji

---

 

Literatura i izvori:

1. ARAPOVIĆ, Rudolf. Bruno Bušić, Meteorski bljesak na hrvatskom obzorju, HB PRESS, Washington, 2003., AG Matoš d.d., Samobor
2. BELLAMY, Patrick. Carlos the Jackal: Trail of Terror, www.trutv.com, prosinac 2010.
3. Borba, rujan 1976., Beograd
4. Hrvatski jezični portal, www.hjp.srce.hr, travanj 2011.
5. Slobodna Dalmacija, rujan 1976., Split
6. SPEHNJAK, Katarina, „Tumačenja Protokola o odnosima Jugoslavije i Vatikana iz 1966. u političkoj javnosti Hrvatske“, www.cpi.hr, travanj 2011.
7. Večernji list, rujan 1976., Zagreb
8. Vjesnik, rujan 1976., Zagreb
9. Zvonko & Julienne Bušić The Official Website, www.zvonkobusic.com, prosinac 2010.

---

[1] „Otet američki putnički avion »Boeing 727« u New Yorku“, Vjesnik, Zagreb, 12.  IX 1976, str. 2.

[2] J. F. Revel, Without Marx or Jesus, preuzeto iz: Rudolf Arapović, Bruno Bušić, HB PRESS, Washington, 2003., str. 21.

[3] Rudolf Arapović, Bruno Bušić, HB PRESS, Washington, 2003., str. 23.

[4] Isto, str. 28.

[5] Isto, str. 28.

[6] Zvonko & Julienne Bušić The Official Website, , prosinac 2010.

[7] Zvonko & Julienne Bušić The Official Website, , prosinac 2010.

[8] Rudolf Arapović,  Bruno Bušić, HB PRESS, Washington, 2003, str. 23.

[9] Pri tome je važno imati u vidu kako Jugoslavija nakon dugih pregovora 1966. godine potpisuje Protokol, a 1970. i ponovnu uspostavu diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom. Među ostalim, njima je Katolička crkva izjavila osudu političkoga nasilja i političkog terorizma (Prema: Katarina Spehnjak, „Tumačenja Protokola o odnosima Jugoslavije i Vatikana iz 1966. u političkoj javnosti Hrvatske“. , preuzeto 27. travnja 2011. , str. 473.) pa ne začuđuje da njezino glasilo izbjegava komentirati ovu temu ne želeći ugroziti dugogodišnje pregovore i ostvarene diplomatske odnose između Jugoslavije i Vatikana.

[10] Davor Šošić, „Otmičari protjerani iz Pariza u SAD“, Vjesnik, Zagreb, 13. IX 1976,  str. 4.

[11] Isto.

[12] „Dobro orkestrirana antijugoslavenska operacija“, Vjesnik, Zagreb, 14.  IX 1976, str. 1.

[13] „Gradonačelnik New Yorka: To su umobolnici, luđaci!“, Vjesnik, Zagreb, 13. IX 1976, str. 4.

[14] Dražen Vukov-Colić, „Trampa“, Vjesnik , Zagreb, 13 IX 1976, str. 4.

[15] „Reagovanje u SAD“, Borba, Beograd, 14. IX 1976, str. 4.

[16] „Novo saopćenje Stejt Departmenta“, Borba, Beograd, 16. IX 1976, str. 4.

[17] „Otmičari protjerani iz Pariza u SAD“, Vjesnik, Zagreb, 13. IX 1976, str. 4.

[18] „Waldheim poziva na međunarodnu akciju protiv terora“, Vjesnik, Zagreb, 14. IX 1976, str. 15.

[19] „Oštra osuda fašističke akcije“, Vjesnik, 15. IX 1976, str. 1.

[20] „Zločinačka sprega“, Borba, Beograd, 12. IX 1976, str. 4.

[21] Dražen Vukov-Colić, „Trampa“, Vjesnik, Zagreb, 13. IX 1976, str. 4.

[22] „Riječ ima Vlada SAD“, Vjesnik,  Zagreb, 13. IX 1976., str. 4.

[23] Vjesnik (Zagreb, 18. IX 1976.) objavljuje članak „Priča o Carlosu“ u kojemu se spominje mogućnost da se u Jugoslaviji skriva poznati terorist Ilich Ramírez Sánchez, u javnosti poznatiji kao Carlos the Jackal. Iako jugoslavenski državni vrh demantira njegov boravak u Jugoslaviji te tvrdi kako je to način da se kompromitira jugoslavenska politika i smanji odgovornost za toleriranje ekstremističkih emigrantskih grupica, a autor članka pridodaje da se tako htjelo Jugoslaviji „poreći pravo da upozorava na tuđu odgovornost za terorizam jer ga navodno sama tolerira“, teorija o Carlosovom boravku u Jugoslaviji, pa čak i suradnji s jugoslavenskim vlastima, pokazala se s vremenom istinitom, što doista dovodi u pitanje  pravo Jugoslavije da osuđuje stranu antiterorističku (ne)aktivnost. Iste podatke potvrđuje i sam Ilich Ramírez Sánchez u svojim memoarima. (Prema: Patrick Bellamy. Carlos the Jackal: Trail of Terror. , preuzeto 10. prosinca 2010.)

[24] Dražen Vukov-Colić, „Kriminalci snuju opasne snove“, Vjesnik, Zagreb, 15. IX 1976, str. 3.

[25] „Ni riječi osude“, Slobodna Dalmacija, Split, 14. IX 1976, str. 2.

[26] Dražen Vukov-Colić, „Propusti“, Vjesnik, Zagreb, 13. IX 1976,  str. 4.

[27] Davor Šošić, „Igra pilota Mr. Careya“, Vjesnik, Zagreb, 16. IX 1976, str. 1.

[28] Dražen Vukov-Colić, „Propusti“, Vjesnik, Zagreb, 13. IX 1976,  str. 4.

[29] „Zajednički protiv zračnih gusara“, Večernji list, Zagreb, 15. IX 1976, str. 32.

[30] Duško Mandić, „Podzemlje u avionima“, Slobodna Dalmacija, Split, 15. IX 1976, str. 2.

[31] Dražen Vukov-Colić, „Propusti“, Vjesnik, Zagreb, 13. IX 1976, str. 4.

[32] “Krvavi uvod”, Vjesnik, Zagreb, 13. IX. 1976, str. 4.

[33] “Gradonačelnik New Yorka: To su umobolnici, luđaci!”, Vjesnik, Zagreb, 13. IX 1976, str. 4.

[34] „Teroristi se predali“, Borba, Beograd, 13. IX 1976, str. 4.

[35] Hrvatski jezični portal,  , preuzeto 27. travnja 2011.

[36] „Ustaški otmičari zadržani u zatvoru na aerodromu »Kennedy«“,  Slobodna Dalmacija, Split, 14. IX 1976, str. 1.

[37] Isto.

[38] Vjesnik, Večernji list, Slobodna Dalmacija, 16. IX 1976.

[39] „Nakon otmice »Boeinga 727«; Ustaški teroristi podmetnuli bombu i na »La Guardiji«?“, Vjesnik,  Zagreb, 16.    IX 1976, str. 3.

[40] Isto.

[41] Dražen Vukov-Colić, „Teroristima će se suditi zbog trostrukog zločina“, Vjesnik, Zagreb, 25. IX 1976, str. 3.

[42] „Odgođena odluka o početku suđenja“,  Vjesnik,  Zagreb, 28. IX 1976, str. 4.

[43] Isto.

[44] Isto.

[45] „Američka javnost prema otmičarima osjetila samo prezir“, Vjesnik, Zagreb, 28. IX 1976, str. 4

< «		» >

Kolumne - Nataša Travarević