U povijesti ratovanja uz oružane sukobe i osvajanje teritorija, uvijek su išla i silovanja žena kao neke vrste „ratnog plijena“ i pokazivanja nadmoći te ponižavanja poraženog. Tek krajem 20 stoljeća, pojavila se nova, zločestija i zlobna kovanica koja je uključivala riječ silovanje, a to su „masovna silovanja“ i „logori za silovanje“ koji su ušli u upotrebu nakon srpskog osvajanja u BiH. Iako broj žrtava silovanja varira ovisno o izvoru (od 10 000 do čak 60 000 žena, djevojaka i djevojčica), u dokumentu EU kao i u službenom dokumentu Vlade BiH konačno se spominje 20 000 žrtava.
Sa sigurnošću se može utvrditi sljedeće:
1. Silovano je na tisuće žena i djevojaka, neke u svojim kućama, neke u logorima, a neke i na mjestima zvanim „logori za silovanje“ odnosno bordelima. Većina se je silovanja kako je rekao novinar Roy Gutman događala „po naređenju“. U izvješću Vlade BiH iz 10 mj 1992 navode se sljedeći podaci: Silovano je oko 14 000 žena, dejvojaka i djevojčica. Njih 2000 imalo je između 7 i 18 godina, oko 8 000 je imalo između 18 i 35 godina, oko 3 000 od 35 do 50 godina, i oko 1000 žena je bilo starije od 50 godina.
2. Srpska politika je silovanje uzdigla iz osobnog, nepovezanog događanja na bojištima i osvojenim područjima u oružje rata i genocida nad poraženim. Žene su silovane kako bi se ponizilo i u očaj natjeralo pučanstvo i na taj način etnički počistila osvojena područja. Dovoljan broj iskaza žrtava govori i o namjeri silovatelja da žene ostanu trudne i drže se u zatvoru do trenutka kad više nije moguć pobačaj. Na taj način provodi se vjerovanje i duboko ukorijenjena mitologija koja muškarca doživljava kao nositelja „genetskog koda“ i žene kao posude, odnosno utrobe u kojoj se taj zadani gen razvija. Na taj način bi tako rođena djeca pripadala drugom etnicitetu i proširila njegove teritorijalne granice.
3. kampanja silovanja „po naređenju“ bila je najizrazitija između 3 mjeseca do 11 mjeseca 1992 g u BiH.
4. silovanja su se često događala naočigled pripadnika obitelj, rođaka ili šire zajednice kako bi se pojačao osjećaj srama i neugode.
5. često su silovane žene koje su bile ugledne pripadnice lokalne zajednice: odvjetnice, liječnice i druge intelektualke kako bi se njih i cijelu etničku zajednicu dodatno ponizilo (primjer Prijedora)
6. silovani su ili na druge načine seksualno mučeni i muškarci: prisiljeni su silovati druge zatočenice, često pripadnice bliže obitelji, kao i seksualno zadovoljavati čuvare u zatvorima, dok je jedan broj njih kastriran na razne načine (odsijecanjem ili tjeranjem drugog zatočenika da zubima otkine penis ili testise). Broj silovanih muškaraca nije dovoljno velik da bi se moglo to ponašanje prozvati „planiranim i naređenim“
Sud za ratne zločine u Haagu definirao je silovanje kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti te je prvi puta u povijesti čovječanstva silovanje tako u suđeno.
Logori za provođenje masovnih silovanja su najnehumaniji i najsuvremeniji oblik logora, a nastali su u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, odnosno od 1992. godine sustavno su ih osnivale srbijanske vlasti na prostoru okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine (BiH). U logore su zatvarane isključivo ženske osobe nesrpske nacionalnosti koje su uglavnom bile u fertilnoj ili još mlađoj dobi te su nad njima izvršavana sustavna masovna silovanja. Kad su silovane žene došle u visoku dob trudnoće, koja je bila veoma rizična za pobačaj, puštane su na slobodu. Svrha osnivanja logora za provođenje masovnih silovanja predstavljala je višefunkcionalni dio strategije za provođenje plana o osvajanju i etničkom čišćenju područja Bosne i Hercegovine te njihovom uklapanju u projekt stvaranja Velike Srbije. Osim izravnih progona, likvidacija i masakriranja koje su agresorske srbijanske vlasti sustavno provodile na teritoriju BiH kako bi zastrašile i potakle na bijeg (posredni progon) ostalo nesrpsko pučanstvo, logori za provođenje masovnih silovanja također su bili u toj funkciji. Međutim, masovna silovanja imala su i daleko dublji i dugoročniji značaj u projektu Velike Srbije, jer su silovane žene predstavljale dio prognaničke populacije koja je - radi psiholoških, moralnih, vjerskih, običajnih i drugih razloga - bila daleko najsnažnije motivirana na ostanak u izbjeglištvu i trajno nastanjivanje u dijelovima svijeta koji su bili što udaljeniji od mjesta na kojem su postale žrtve zločina. Na taj je način izvršeno ne samo etničko čišćenje postojećeg stanovništva, nego je višestruko osigurana i etnička čistoća prostora u budućnosti. Naime, i u slučaju povratka znatnog dijela ostalog prognanog pučanstva, što je ipak realno očekivati, ostvarivanjem trajnog progona velikog broja žena u fertilnoj dobi, što je također realno očekivati, napravljena je demografska, reproduktivna pukotina kod nesrpskih naroda na prostoru BiH i u budućnosti.
SUKOB U HRVATSKOJ
Iako je osim zlostavljanja žena nesumnjivo veći u sukobu u Bosni i Hercegovini, tri slučaja koja su se dogodila u vrijeme sukoba u Hrvatskoj 1991. i kasnije početkom 1992., a za koje se tek nedavno saznalo, poslužit će kao prikaz da su se takve stvari činile i ranije.
U studenom i prosincu 1991., Hrvaticu, kasnih tridesetih godina, koja je bila u hrvatskoj Narodnoj gardi, prisiljavali su na seksualni čin dvojica stražara u dva različita zatvora. Oslobođena je u kolovozu 1992., a Amnesty International ju je intervjuirao u prosincu 1992.
Žrtva je zarobljena u selu pokraj Vukovara 25. listopada 1991. Od 1. studenog do 14. prosinca 1991. držana je u logoru Begejci. Misli da je od 460 tamo zatočenih ljudi, civila, osim nje bilo još pet žena. Bilo joj je zabranjeno da priča s drugim ženama. U neko doba došlo je nekoliko srpskih rezervista, očito se radilo o stražarima. Jedan od njih ju je, redovito u toku od dva tjedna, odvodio u svoju spavaonicu. Taj ju je vojnik prisiljavao na oralni odnos govoreći joj da ne želi potpuni odnos s jednim "ustašom ". Nije se usudila reći što joj se događalo ni oficiru koju ju je ispitivao - za kojeg je rekla da se prema njoj odnosio korektno - a ni drugim zatvorenicama.
Tada je prebačena u vojni zatvor u Beograd gdje ju je, prvih nekoliko tjedana, jedan stražar iz tog zatvora prisiljavao na oralni odnos, a osim toga ju je tukao i silovao.
Ponovo je žrtva bila previše ustrašena da ikome kaže što se dogodilo, čak i kada je to prestalo. To je bilo nakon što su je prebacili u ćeliju gdje je već bila jedna Srpkinja. Liječnica koja ju je tjedno pregledavala očito je gledala samo njena leda jer nije vidjela povrede na njenim prsima koje je zadobila kada ju je stražar tukao. Željela je pričati s nadglednikom zatvora nasamo, ali nikako nije mogla pronaći niti jednu priliku u kojoj je stražari ne bi mogli čuti - plašila se da bi oni mogli obavijestiti počinitelja.
Hrvaticu, pedesetih godina iz sela Berak pokraj Vukovara, koju je intervjuirao liječnik u Zagrebu, silovali su u studenom 1991. pripadnici srpskih paravojnih jedinica u njoj susjednoj kući. Izgleda da su je počinitelji izabrali, jer su mislili da je njen sin organizirao otpor.
Početkom rujna 1991., selo je bilo prepuno vojnika JNA. Mnogi lokalni muškarci nosili su armijske uniforme, a nakon toga uniforme tzv. "Srpske autonomne regije Krajina". Jednog od sinova te žene uhapsili su lokalni Srbi. Odmah nakon što su ga uhapsili, u selu su ju počeli ispitivati uniformirani lokalni Srbi, te joj pokazali izjavu u kojoj njen sin priznaje da posjeduje radio odašiljač i lovački nož. Također su joj rekli da su njezinog sina predali JNA. Pretražena je obiteljska
kuća i pronađeni su odašiljač i puška. JNA se ponovo pojavila u selu početkom listopada, kada je većina preostalog nesrpskog stanovništva sakupljena i zadržana na spremištu gnojiva, a kasnije po privatnim kućama. Muškarce su sistematski ispitivali, a mnogi su pretučeni. Mnogi su muškarci nestali iz tog logora: neki od njih su izgleda bili pogubljeni bez suđenja.
Ženu su pustili kući 16. prosinca, a njen je muž zadržan. Njena je kuća bila opljačkana, a u susjednu kuću uselili su pripadnici srpskih paravojnih formacija izvan Hrvatske, pripadnici Belih orlova. Oficir JNA koji je došao u selo, zajedno s lokalnim oficirima, rekao joj je da mora otići iz sela jer je njen sin bio jedan od "organizatora". Sljedećeg je dana odvedena u susjednu kuću gdje su joj zavezali oči, ona vjeruje da je to bila kuća gdje su bili smješteni Beli orlovi. Tamo se odmah morala svući do gola, te su je potom dva sata silovali, prisiljavajući je i na oralni odnos sa sedmoricom muškaraca. Kada je prigovarala, spominjali bi njenog sina. Držali su nož na njenim prsima i na kraju su joj ugurali odjeću u usta, što ju je skoro ugušilo. Nakon što se obukla pucali su na nju, kako bi je otjerali od kuće. Uz pomoć susjede Srpkinje došla je do vojne jedinice s ranjenicima gdje ju je uz razumijevanje prihvatio liječnik. U jedinici je vidjela starije oficire, ali je bila previše ustrašena da ih izvijesti o svom slučaju, misleći da su oni to organizirali ili da bi počiniteljima progledali kroz prste.
Logor na Kozari, blizu manastira Moštanica, 15 km sjeverno - istočno od Prijedora. U ovom logoru su bile zatočene isključivo žene, reproduktivne dobi. Žene su držane i preko godinu dana, mučene i silovane. Mnoge nerado govore o zatočeništvu.
Na području Banja Luke (potvrđeno od ICRC i vlade SAD) također su bile zatočene isključivo žene, reproduktivne dobi.
Pod komandom Srba bili su logori; Bolnica Paprikovac ; Novoselija oko tri km južno od Banja Luke ; Tunjice zatvor i vojni zatvor ; Karmina ; Bistrica; Dubička Gora ; Laktaši i Policijska stanica. O tim logorima nema puno podataka Isto tako, nakon svih dotada nezamislivih zločina koje su počinile srbijanske vlasti tijekom agresije na Hrvatsku i BiH, ne treba zanemariti ni mogućnost buduće zloporabe činjenice što je veći broj silovanih žena odlučio roditi djecu zločinaca. Tako se primjerice može očekivati - ukoliko se određeni broj silovanih žena s djecom vrati u domovinu - da će u dogledno vrijeme započeti sustavno djelovanje koje će tu djecu odgajati i predstavljati kao "srpsku decu". Ovo očekivanje može izgledati nerealno ukoliko se nema uvida u sustavnost okrutnosti koju je provodila srbijanska agresija, te ukoliko se zanemari podatak da je u srbijanskim logorima u BiH sustavno silovano više desetaka tisuća žena (najviše Bošnjakinja muslimanske vjeroispovijesti). Znakovito je što su srbijanski logori za provođenje masovnih silovanja veoma brzo prestali biti predmet zanimanja institucija međunarodne zajednice, te ostaje otvoreno pitanje u kojoj je mjeri tome pridonijela njihova naslijeđena inertnost iz sličnih situacija u 20. stoljeću, a u kojoj se mjeri bježi od suočenja s logorima za masovna silovanja zbog korištenja tih logora i od strane pojedinih pripadnika mirovnih postrojbi međunarodne zajednice u BiH, uključujući i najviše časnike. U svakom slučaju, iako je prošlo gotovo deset godina od njihove pojave, logori za provođenje masovnih silovanja su ostali bez međunarodnopravne kodifikacije, slično kao i sabirni (koncentracijski) logori u vrijeme njihova najpogubnijeg djelovanja. Uz spominjanje ovih logora još je potrebno naglasiti kako su silovanja žena i muškaraca bila redovita i brojna pojava kroz povijest ratova i logora, no do kraja 20. stoljeća nije zabilježeno provođenje organiziranih i sustavnih silovanja ni u logorima niti izvan njih.
Hrvatsko društvo logoraša zaprimilo je 20 prijava i iskaza o seksualnim zvjerstvima. Sedam ih je vezano uz logor Velepromet u Vukovaru, a dogodili su se u posljednjem tjednu studenog 1991.godine. Do sada je poznato da je najmlađa silovana bila mala djevojčica od pet godina, a najstarija 80-godišnja baka.
“... Logor je služio kao veliki sabirni centar za tisuće civila uhvaćenih nekoliko dana nakon okupacije Vukovara. Bio je pod kontrolom Srba i četnika, a zatočeni su bili hrvatski civili. Muškarci su bili tučeni po genitalijama i kastrirani. U jednom slučaju srpski vojnici, navodi se, prerezali su testise i penis Hrvatu. U drugom slučaju žrtva je prijavila da je uzastopce bila tučena po genitalijama i da je s grupom zatočenih muškaraca bila poredana u vrstu. Genitalije su im povezali žicom i tako su morali hodati u krug po sobi u kojoj su bili zatočeni. Druga žrtva je identificirala čovjeka koji je žrtvama žicom vezao testise...
... Zatočenici svjedoče da su čuli vrisak žena koje su silovane. Drugi svjedok svjedoči o trudnici, njegovoj poznanici, i još 15 Hrvatica koje su silovane u logoru. Srpkinja koja je bila udana za Hrvata također je silovana. Posljednji izvor svjedoči da je Velepromet bilo mjesto brutalnog silovanja. Seksualni napadi zbivali su se i izvan logora. Pretkraj studenog 1991., Kapetan je silovao dvije 14-godišnje djevojčice pred njihovom bakom, a onda ih sve tri ubio. U listopadu mlade hrvatske djevojke koje su služile srpske dobrovoljce bile su prisiljene na seksualni odnos. Muškarac je prijetio da će ubiti njihovu obitelj ako ne pristanu. Albanka je prijavila da ju je 12 sati uzastopce ispitivala i silovala grupa JNA vojnika. U drugom slučaju, u prosincu, starija žena je ubijena, a njezina kći silovana. Muškarac (počinitelj) je identificiran. Prema drugom svjedoku, identificirani muškarac uzastopce je silovao Hrvaticu, odvodeći je navečer i vraćajući ujutro. U zasebnom izvješću, 50-godišnja Hrvatica silovana je i prisiljavana na oralni seks sa sedam članova srpskih 'Belih orlova'. U idućem slučaju 54-godišnja Hrvatica navodi kako su je terorizirali i silovali srpski vojnici nakon okupacije i pada Vukovara. Posljednje izvješće kaže da je u masovnoj grobnici pronađen neidentificirani Hrvat. Bio je kastriran.
Tijekom zatočeništva u logoru Omarska naučila sam prepoznati vrijednost života, i to ne onu materijalnu. Na slobodi živite godinu za godinu, a u logoru mi je sekunda bila dan, minuta mjesec, a dan godina. I nikada ne znate koju ćete sekundu prestati živjeti, započinje potresnu životnu priču 58-godišnja Jadranka Cigelj-Jakimovska, žena koja je u vihoru rata u Bosni bila prisiljena ostaviti sina Mikija i provesti 52 dana u zloglasnom logoru Omarska. Preostalih pet bila je zatočena u logoru Trnopolje, hotel A kategorije u odnosu na Omarsku. Rođena Zagrepčanka iz Palmotićeve 29A s roditeljima se je u sedmoj godini života doselila u Prijedor. Nije mogla znati da se u tome pitomom, multinacionalnom gradu, koji je vrlo brzo zavoljela, skriva mržnja za koju do te kobne 1992. nije ni sanjala da postoji.
Studentica Više škole političkih znanosti u Ljubljani i Sarajevu zbog velike ljubavi prema čovjeku za kojeg je mislila da je njezina prava ljubav, napustila je studij i željeni novinarski poziv. - Kao patrijarhalni muškarac izjasnio se da za ženu nije novinarstvo, već ozbiljniji poziv. Udala sam se u 22. godini i preselila u Skopje. Pet godina kasnije sporazumno smo se razveli. Bez čačkanja po prljavom vešu, u 27. godini pokupila sam svoj najveći kapital - trogodišnjeg sina Mikija i iznova doselila roditeljima u Prijedor - prisjeća se Jadranka, danas predstojnica Vladina ureda za udruge.
Njezin otac Mihael, koji je čitavog života čeznuo za sinom i beskrajno obožavao kćer jedinicu, u 50. je godini dobio unuka te svu svoju silnu ljubav pretočio u njegov odgoj. Savršen obiteljski ritam i sklad, Jadrankin posao pravnice na stručnim poslovima u tvrtki Ribnjak Saničani u Prijedoru prekinut je toploga ljetnog dana 1992. Dopredsjednica HDZ-a, koju se prije toga danima i noćima "licitiralo" pod prozorom: "Je li ustaška kurva vrijedna 20 DM koliko košta metak", odvedena je u zloglasnu Omarsku. Snimke tv ekipa iz logora Omarska - Te nedjelje, u deset ujutro, po mene su došla dva milicajca. Bili su pristojni, zamolili su me da se toplo obučem jer idem u logor u Omarsku, u hangare, gdje je hladno. Dovezli su me u miliciju te s još nekoliko ljudi stavili u samicu koja je odisala i bila oblivena krvlju onih koji su likvidirani prije nas. Oko 18 sati potrpali su nas u "maricu" i odveli u Omarsku.
Bili smo zbunjeni. Oko nas samo šarena gomila s automatima. Nakon pretresa na zidu i prevrtanja džepova, nas tri žene otišle smo na jedan kraj, u "apartman 102", a muškarci na drugi. Drugi dan vidjela sam one koji su zatočeni puno prije mene. Njihova lica bila su nedefinirana masa, smrdjeli su na krv i fekalije, na rukama i nogama bili su otvoreni prijelomi, ne, to nisu deveta vrata pakla, to je dno dna, mirnim glasom priča Jadranka. Već istu noć prvi je put silovana. Utroba mi se u nemoćnom otporu mišića kidala. U tenutku mi se činilo da gubim razum - svjedoči Jadranka, koja je stravu 57 dana zatočeništva opisala u knjizi "Apartman 102". Hrana je, kaže, bila nedefinirana splačina, jedna glavica kupusa, rasječena na četiri dijela i kuhana u velikom kotlu, trebala je nahraniti stotinjak ljudi.
Njezin i posao ostalih logorašica bilo je dijeliti te splačine i prati 3000 tanjura na dan, čistiti prostor stražara, a bivše su čistačice Srpkinje naređivale što treba raditi. - Noću slušate korake, krikove, osluškujete i po boji glasa, pokušavate raspoznati tko bi to mogao biti. Pitate se jeste li vi sljedeća. Silovanja su bila dio ukupne kazne. Imala sam krizu deseti dan, isplakala sam cijeli svoj život i razmišljala kako da se ubijem. No dan poslije, u silnom strahu za mog sina, nešto se u meni prelomilo. Naučite kontrolirati svaki pokret i uhvatite ritam logora. Svima nama dugo je trebalo da naučimo živjeti izvan njegovih zidina, čak smo se, godinama poslije, znale uloviti da šapućemo - svjedoči Jadranka i priznaje kako su je zvjerski tukli te jedne noći na njoj čak slomili stolicu s metalnim nogama. Slobodu je dočekala 8. kolovoza, sa 53 kilograma, s kosom koja otpada... Ostale su samo oči i nešto zubiju koji nisu razbijeni kundakom.
Većina logoraša mučki je silovana i ubijena - U domovinu sam sa sinom stigla 29. rujna i trebale su mi dvije godine da se počnem nositi s normalnim životom. Izgledala sam gore nego u logoru, a iz te me faze izvukao sin, koji mi je rekao: "Ako nemaš odgovornosti prema sebi, imaš prema meni, ja te još trebam". Odlučile smo progovoriti o našem stradanju. Tako je deset logorašica uz dvije ženske organizacije BiH Biser i Kareta na Saveznom sudu države New York podiglo 2000. tužbu protiv Radovana Karadžića. Nakon mjesec dana dosuđeno nam je obeštećenje u iznosu od 745 milijuna dolara - priča Jadranka, kojoj je pripalo 35 milijuna USD, ali odštetu još nije dobila. Nakon svega u sebi ne nosi sjeme mržnje. Naučila je cijeniti život jer je njezin u jednom trenutku stao u samo jednu najlonsku vrećicu. Shvatila je da je obitelj najjača tvrđava i da je nijedan rat ne može uništiti.
Koncentracijski logor Omarska ili Rudnik Omarska bio je srpski logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Općine Prijedor. Uprava logora zatočenike je držala u tri zgrade - zgradi administracije, gdje su se provodila ispitivanja i boravile žene, zgrada garaže te "bijela kuća", zgradica u kojoj su se brutalno tukli i mučili zatočenici, kao i na betonskom dvorištu, takozvanoj pisti. Postojala je i zgrada poznata kao "crvena kuća", kamo se ponekad odvodilo zatočenike, ali nikad nisu izlazili živi. U logoru je bilo približno 40 žena i više od 270 mladih. Zatvorenici nisu imali nikakve uvjete za održavanje osobne higijene, dobivali su nedostatne porcije hrane jednom na dan i pritom su imali samo nekoliko minuta da odu u blagovaonicu, pojedu i odu.
Ono malo vode što su dobivali često je bilo prljavo. Zatočenici nisu mijenjali odjeću niti su imali posteljinu. Medicinsku njegu uopće nisu dobivali. Ubojstva i teške batine zatočenika bile su svakodnevnica. Za batine se upotrebljavalo oružje svih vrsta - drvene palice, metalne motke i alati, dijelovi industrijskih kablova, kundaci i noževi. I žene i muškarci bili su batinani, silovani, seksualno zlostavljani, mučeni i ponižavani. Za stotine tisuća zatočenika, čiji identitet nije poznat, ne zna se jesu li preživjeli strahote ovoga stravičnog logora.
| < « | » > |
|---|