Pošto Zadar nije bio konačno odredište, majka je odlučila da odemo privremeno u Njemačku kod njene sestre gdje se već skupila i ostala rodbina budući da je granatiranje Hrvatske uzimalo zamaha. Otišli smo kod neke rodbine u Rijeku kako bi izradili putovnice. Imali smo samo ono što smo donijeli na sebi pa su nam dobri ljudi skupili nešto rublja. Osjećala sam se toliko poniženo jer ništa nismo imali. Sve smo izgubili, i oca i najužu rodbinu, istjerali su nas iz Škabrnje..i sada smo morali ići u „neku“ Njemačku. Svi su nas sažalijevali i motali se oko nas. Meni se to nije sviđalo i molila sam Boga neka što prije započnu dani kada se ovih događaja neću više sjećati i kada ćemo živjeti ponovno naš život. U Škabrnji.
Nisam znala zapravo da li sve to skupa sanjam. Kada bi se ujutro probudila u Riječkom stanu nisam znala gdje smo. Pitala sam se:“Što mi tu radimo“, „Gdje je moj krevet i igračke“? „Moji rođaci?“, „Moj otac?“. Veoma brzo morala sam shvatiti da to nije san niti moja igra o noćnoj mori već stvarni život čiji smo akteri. Akteri u bezveznim đemperima u kojima smo se morali slikati za putovnicu kako bi otišli u Njemačku.
Vratili smo se iz Njemačke u stan u koji je jedan rođak ušao jer je stan ostao prazan nakon što su Srbi vlastitom voljom otišli iz grada. Kao da su znali da žele postići neki novi cilj, pa im napuštanje vlastitog stana nije bio problem. U Njemačkoj smo bili 3 mjeseca u malom stančiću kod rodbine i bilo nas je 27. Spavali smo doslovice svugdje. Međutim, majka se željela vratiti i tako smo došli u stan u Zadru. Moja sestra i ja, zajedno sa mojom hrvatskom rodbinom (zvali su nas „progranici“) išli smo njemačku školu. Druge dvije sestre bile su male tako da nisu morale ići u školu. Ujutro kad bi se ustajala pomislila bih:“Blago njima što su male i ne moraju ustajati u školu“. Neki od nas su išli u „prave“ njemačke razrede dok je nekolicina nas pohađala nastavu zajedno s progranicima iz ostalih dijelova hrvatske s nekolicinom njemačke djece. Vjerojatno zato da se nebi osjećali segregirano. Meni to nije smetalo, nisam se osjećala segregirano ako sam bila među svojim vršnjacima iz hrvatske. Meni je to bila čast. No, u redu, nije bilo loše upoznati i njemačke vršnjake i početi malo pričati njemački jezik. Kada je majka odlučila da se vraćamo u Hrvatsku (gdje nisu prestale padati granate) moja učiteljica je rekla majci:“Baš šteta što odlazite, Maja je počela tako lijepo usvajati njemački jezik“. Meni je bilo svejedno. Nisam tada znala što bi potencijalno moglo značiti biti poliglota, tako da sam prihvatila majčinu odluku bez prevelikog oklijevanja. Ionako mi je bio teško u toj Njemačkoj, posebice ustajanje u šest ujutro i hodanje po snijegu, mraku i ledu do škole koju sam pohađala. Nekad sam čak znala i pobjeći iz škole jer mi je to toliko teško padalo. Htjela sam se vratiti doma i biti uz majku jer nisam željela tako brzo odrasti. U Škabrnji je bilo lijepo jer sam osim škole imala svoje prijatelje i mjesto za igru. Njemačka mi je bila toliko mrska jer je sve bilo čudno. „Najprije Srbi su mi oduzeli moje djetinjstvo, a sada i ova Njemačka želi da postanem ozbiljna“.
Započeti jedan novi život u Zadru bilo je teško, posebice za moju majku koja je ostala sama sa četvero djece. Nikada nisam znala što se događa u njenom biću, jer nikada nije izražavala svoje osjećaje. Mogla sam samo pretpostavljati kolika promjena se morala dogoditi u njenom životu. Vidjela se neizmjerna tuga i povučenost. Sjedila sam na kauču koji je pripadao nekoj srpskoj obitelji koja je živjela prethodno u stanu u kojem smo mi došli kao novopridošlice i promatrala majku. Poželjela sam vrisnuti od boli i obznaniti svijetu njenu neizmjernu tugu i nepravdu. Osjećaj zarobljenosti i gušenja i zapravo pitanje koje mi se stalno motalo u tom trenutku bilo je:“I što sada?“ , i „Što ćemo mi sada u ovom stanu“? , „Koji je slijed događaja? Smeđi kauč, slike, sav namještaj bio je nečiji u tom stanu i ništa od toga mi se nije sviđalo.
Izaći u dvorište među nove prijatelje meni je bilo toliko mrsko jer sam željela natrag svoju Škabrnju, svoju kuću, svoje prijatelje i svoju zemlju. Odjedanput sam se našla u sklopu zgrada gdje nema stabala, zemlje u kojoj smišljam nove igre, moje bicikle. Neki novi prijatelji koje tek trebam upoznati. Nije me to veselilo jer je bilo lažno, umjetno i prisilno. Znala sam da ne smijem ostati u stanju samosažalijevanja. Veoma brzo to je shvatila i moja majka. Krenuli smo u jedan novi život, majka i nas četiri. Moja glavna snaga za daljnju borbu u novonastaloj situaciji dolazila je od mojih sjećanja i ljubavi prema pokojnom ocu i njegove žrtve za ovu domovinu. Znala sam da je otac dao ono najdragocjenije od sebe kako bi mogli danas živjeti u slobodnoj državi. Toliko sam ponosna na to da mi u životu ništa nije teško. Danas imam toliko snage, želje, volje, optimizma, ljubavi, sreće, uspjeha...sve to dugujem mojem ocu.
Maja Rogić
| < « | » > |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče