Bila je rana jesen '91. i rat je sve više zahvaćao Hrvatsku. Moji Vinkovci su već tada gorili, a puno je stanovnika napustilo grad. Svi ekstremni Srbi otišli su još u proljeće, neki u Srbiju, neki u Bosnu, a neki su otišli u susjedne Mirkovce, valjda kako bi čekali "oslobođenje" Vinkovaca. Prije mjesec dana obukao sam uniformu 109. brigade ZNG-a. S obzirom da sam profesionalni vozač i da sam posjedovao svoj privatni kamion, odmah sam se zajedno s kamionom stavio na raspolaganje domovini. Prevozio sam tada svašta; dečke na teren, municiju i oružje, selio po Vinkovcima postrojbe, dovozio hranu, ogrjev itd. Bilo je već tada svakakvih situacija. Jednom prilikom u Nuštru kamion mi je pogodila minobacačka granata koja nije eksplodirala, ili u Komletincima kada mi je kabina izbušena kao sir, a ja nekim čudom ostao neokrznut. Iako mnogi misle kako mi vozači nismo osjetili rata, varaju se. Morali smo često voziti pod paljbom, upadali smo u zasjede, a često su o našoj vozačkoj sposobnosti ovisili i životi mnogih gardista, i naravno, da ne spominjem što znači voziti kamion pun granata na prvu liniju dok oko vas padaju granate. Tada ti jedino preostaje čvrsto stisnuti volan, pognuti glavu, opaliti po gasu i moliti očenaš.
Pozvali su me iz zapovjedništva u hotelu i rekli da odem do Malog Kina preko puta PIK-ove zgrade i da tamo odvezem nešto dijelova uniformi za jednu dragovoljačku bojnu koja se tamo okupljala. Stigao sam pred Malo Kino i ugledao skupinu civila kako stoje ispred, puše, razgovaraju... Bilo je tiho i mirno i granate nisu padale. Izašao sam iz kamiona i pitao ih da li znaju gdje je ta dragovoljačka bojna i njeni pripadnici a oni su mi rekli da su upravo oni ta bojna ali još nemaju ništa od opreme i oružja. Pogledao sam ih malo bolje, bili su to sve dječarci i mladi ljudi, neki od njih još golobradi i čekali su svoje prvo brijanje u životu. Pogled mi zapne za jednog dječaka među njima. Bio je jako mlad, mogao bih se zakleti da je maloljetan. Možda se curicama sviđala ta nevina i slatka faca, ali nikako mi se izgledom nije uklapao u film u kojem smo bili - u rat. Priđem mu i ponudim ga cigaretom a on odbije; "Hvala, ne pušim" - odgovori mi on. Hmmm, čak i ne puši... pa što radi ovdje ovakav dječarac? A propušit će no brzo, samo da mu počne zujati oko ušiju, mislio sam u sebi.
"Odakle si momak?- upitam ga.
"Iz Slavonskog Broda" . odgovori on.
"Pa što ti radiš ovdje?" - opet ga pitam.
"Došao sam se prijaviti u Gardu"
"U Gardu veliš? Pa jel znaš ti momak što te čeka ovdje?" - nastavljam ja s pitanjima.
"Znam" - kratko mi odbrusi a na njemu sam već vidio onaj mladenački prkos. Čak bih se mogao zakleti da se i uvrijedio na moja pitanja.
"A jesi ti služio JNA momak?" - nastavim ja dosađivati mladiću i očito mu dizati živce.
"Hvala Bogu, nisam, ali znam sve što mi je potrebno za početak." - reče on sad već povišenim tonom.
"Ma nemoj? A jesi kad vidio Kalašnjikov?" upitam ga.
"Slušaj me stari, znam na žmireć' rastaviti i sastaviti Kalaš, znam kako se rukuje s bombom, imam snage za trojicu, a ostalo ću naučiti uz put" - reče on, okrenu se i ode u Malo Kino.
Prošlo je par dana od toga, kada mi jedno večer uleti vojnik u sobu i govori da hitno idem u Malo Kino: "Kino je pogođeno fosfornim granatama i gori, hitno treba evakuirati dečke od tamo i svu municiju i oružje!" Na brzinu se skočim, zgrabim pušku i potrčim prema kamionu. Dolezeći prema malom Kinu ugledao sam sablasnu sliku. Bila je noć i plamen je zahvatio krov kina i sukljao je visoko u zrak. Granate su padale po gradu a oko kina su isti oni dečki trčali i izvlačili jedni druge van iz zapaljene zgrade, iznosili stvari van. U tom trenutku padne jedna granata ispred samog ulaza i tada ugledah kako trojica dečki lete zrakom kao da ih je snažni orkan podigao s tla. Prolomi se strašna detonacija a komadi žbuke, cigle i ostalog materijala letjeli su svuda uokolo. Bacio sam se pod kamion a kad sam vidio da druga granata ne stiže krenuh prema onim dečkima da vidim što im je.
Dvojica su se ustala, a treći je ležao na podu prekriven svim onim materijalom i prašinom. Brzo smo mu prišli a on je tada otresao glavom i počeo se ustajati. Bio je to onaj dječarac od neki dan. Sada ja na sebi imao maskirni prsluk, zelenu JNA košulju, a dolje je nosio traperice i vojničke čizme. Ustao se malo ošamućen a kada smo vidjeli da mu nije ništa, počeli smo se smijati. Da, taj smijeh nas je cijeli rat nosio. Uvijek kad je bilo teško zbijali smo različite šale samo da ne mislimo na lošu stranu svega što smo proživljavali. "Mali je pravi Rambo, prvo vatreno krštenje uspješno obavljeno" - dobaci netko od okupljenih dečki i svi prasnuše u smijeh.
"Dođi Rambo, imam rakije u kamionu i nemoj mi slučajno reći da i ne piješ jer ću te odmah potjerati za Brod" - rekoh mu kroz smijeh i povedoh do kamiona.
"Dražen" - reče mi on pružajući desnu ruku a lijevom je prihvatio bocu s rakijom.
"Krešo" - odgovorim mu ja smijući se. Gledao sam tog golobradog momčića iz Sl. Broda koji je vjerojatno pobjegao od kuće i došao braniti Vinkovce, Hrvatsku. Ne znam zašto, ali taj momak mi se pojavio još nekoliko puta u životu.
Bio je već kraj listopada i vozio sam municiju u Komletince. Napadi su postajali sve žešći i braniteljima je nedostajalo municije. Došavši pred jednu kuću na početku sela, ugledam opet poznato lice. Bio je to Dražen iz Sl. Broda, ili Rambo ispred Malog Kina. Svirnem mu, a on mahne i nasmije se kada me je prepoznao. "Pa di si Rambo, kako si dovdje dogurao?" - pitam ga pružajući mu ruku kroz prozor kamiona. "A evo, bacilo me ovdje, navodno ćemo za par dana dalje, samo da malo okusimo pravog udaranja po glavi" - odgovori mi on smijući se. U tom trenutku zazviždi granata i ja se bacim na sjedala. Granata prasne negdje blizu, kamion se strese, a onda sve opet utihnu. Podignem se oprezno i ugledam nasmješeno Draženovo lice ispred prozora kamiona. "Što je Rambo, frka, a?" - upita on mene sada podrugljivim glasom. Tek tada sam shvatio da se on nije ni pomaknuo na zvuk granate. Shvatio sam tada još nešto. Brzo je učio. Nadao sam se da će zbog toga preživjeti svo ovo sranje.
Na vinkovačko - vukovarskom ratištu vladao je kaos. Onaj tko je bio tamo zna da su se Nuštar i Vinkovci obranili isključivo fanatičnom voljom dragovoljaca da obrane svoje. Zapovjedništvo je bilo loše, akcije katastrofalno isplanirane, ginulo se zbog gluposti. Vukovar je pao, moral nikad nije bio na nižim granama.
Dočekivali smo branitelje iz Vukovara koji su se nakon pada probijali, odvozili smo ih u zapovjedništvo, nahranili ih i napojili, slušali o paklu koji se dogodio u Vukovaru.
Mjeseci su prolazili, rat je trajao i dalje. Počeli su u međuvremenu i sukobi u Bosni, a ja sam prešao u drugu postrojbu i diverzantski vod pri Ministarstvu obrane jer sam zaželio veće akcije, a kamion mi je ionako ostao samo hrpa željeza nakon jedne vožnje u Jarminu. Moj diverzantski vod poslali su u jedno slavonsko selo na obali Save, kako bismo tamo bili u pripravnosti. Držali smo tamo položaje na Savi, a nasuprot nas bilo je hrvatsko selo Svilaj. Nešto istočnije i bilo je srpsko selo Novi Grad iz kojega je sve češće dolazilo do provokacija. U selo su stigli i četnici i tada su kretali prema Svilaju i pucali po skeli koja je vozila preko Save. Jednog dana prilikom držanja položaja na Savi, stigla nam je obavijest iz Zapovjedništva da će stići izviđači iz Sl. Broda koji idu preko u Bosnu u izviđanje i da ih propustimo. Izdaleka smo vidjeli maskirane momke kako su iskakali iz kombija. Po njihovom držanju, načinu na koji su se kretali, nosili oružje itd., vidjelo se da se radi o iskusnoj ekipi. Prešli su preko Save a mi smo se vratili na svoje položaja. Nakon 1,5 - do 2 sata od njihovog prelaska začula se pucnjava s druge strane. Po slobodnoj procjeni, radilo se o par km udaljenosti. Pucnjava je postajala sve žešća i sada je već trajala neko vrijeme. Očito se radilo o bliskom okršaju jer svi pucnji su dopirali s istog mjesta i jednake su snage bili.
Nakon izvjesnog vremena, stiže obavijest putem motorole da su oni izviđači naletjeli na četnike i da su se sukobili s njima. Navodno ima ranjenih. Bili smo u pripravnosti i htjeli smo preko u pomoć tim momcima, ali zapovijed je bila da više nitko ne smije preko Save! Čekali smo nervozni, a vrijeme je prolazilo. Pucnji s druge strane su prestali a mi smo sve nervoznije isčekivali što će se dogoditi. Tada stiže zapovijed da četvorica od nas idu preko. Dolazimo do Save i u tome trenutku prevoze na našu stranu dio one ekipe izviđača. Kažem dio jer, ako se ne varam njih 2-3 su doveli drugu dvojicu ranjenih. Pitali smo što je s ostalima, a oni su mi rekli da su ostala još dvojica neposredno kod četnika i još dvojica koji ih čekaju, i da ne znaju što je s njima. Navodno su pucali još dok su oni
izvlačili ranjene. Ova dva momka što su dovela svoje ranjene krenuše s nama odmah nazad preko Save u Bosnu. Vodili su nas prema mjestu sukoba, a tada ponovo se začuše pucnji. Prašilo je gadno i po njihovim riječima opet s mjesta sukoba. Tada ugledam 2-3 vojnika kako vuku drugu dvojicu. Prevukli su ih preko čistine i sakrili se iza nasipa. Bili su na sigurnom. Njihovi momci im potrčaše i brže bolje počeše raditi nosila od jakni i grana. Pitam jednog u kakvom su stanju, a on me pogleda suznih očiju i bijesna pogleda i reče: "Jedan je mrtav, a ovaj drugi ne vjerujem da će se izvući, izrešetan je ko kanta".
Priđem malo bliže i pogledam onog mrtvog. Mlad momak, možda 20 i neka godina. Steglo me oko srca, a želudac mi se pretvorio u kamen. Pogledam tada onog ranjenog i zaledim se. Iako je bio po licu namazan bojama i sav krvav, prepoznao sam ga odmah. Bio je to moj stari znanac, onaj golobradi mladić ispred Malog Kina, Dražen iz Sl. Broda. Odvukli su ga i nikad ga više nisam vidio niti čuo bilo što o njemu. Nisam uspio saznati ni koja su bili postrojba.
Ja sam svoju porciju dobio godinu kasnije u okolici Bugojna, od muslimana. Sva sreća pa nije jako, ali dovoljno da me udalji s ratišta. Nastavio sam živjeti normalno, pokušavao se baviti prijeratnim poslom, izbjegavao birtije i ratne "heroje" po britijama, brinuo se o obitelji. Međutim, nedavno mi se dogodi nešto nevjerojatno. Naletim na internetu na jedan braniteljski portal. Naletim na hrpu zanimljivih tekstova u kojima se vidjelo da nisu novinarski nego su pisani iz duše i srca. Prepoznam sebe u skoro svakoj rečenici i počnem ih svaki dan sve više i više čitati. I tada, čitajući ratne priče na tom portalu, gledajući kontakte, i neke fotografije, shvatim nešto nevjerojatno; opet sam sreo onog istog momka! Kao da nam se život namjerno isprepliće. Koji je razlog tome, stvarno ne znam. Ali što više razmišljam o tome, čini mi se da to nije slučajno, jer znate, Bog nikada slučajno ne spaja ljude. Kada ih Bog jednom spoji onda ima svoje razloge, a na nama je samo da to prihvatimo i čekamo da vidimo što nam je On namjenio.
Mali golobradi dječače, pročitao sam i ovu tvoju zadnju kolumnu, i čini mi se da sam naletio u zadnji čas. Tysone, pozdravlja te Krešo iz Vinkovaca, javljam se na raport :).
Krešo B.
Vinkovci
| < « | » > |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče