Prosinac je mjesec godine devedesetprve. Domovinski rat bjesni. Zima je to kojoj, objektivno promatrano, nedostaje snijega da bi to ona bila u svom punom smislu riječi; no, zato ratnoga ludila ima na pretek... Središnja se Slavonija zdušno nada i raduje skorom porazu omražena napadača. A on, uspaničen i unezvjeren, pustoši i sumanuto ubija. Današnjega dana Slatinština, osim same Slatine – iznenađujuće i nakratko – nije bila sustavno granatirana; tek tamo negdje, na Papuku, povremeno i potmulo bili odjekivali topovski udari, dok bi studenu zimsku večer tu i tamo proparali reski zvuci strojničkih rafala... Možda su se to ophodnje dohvatile u kakvu iznenadnu blic-okršaju ili netko tek paljbom rastjeruje strahove što mu se poput neželjena uljeza uvukoše u natučene i prozeble kosti.

 

I pored toga što je rat bio kulminirao, posvuda je već ovladao predbožićni ugođaj; ali u srcima ratom napaćena puka strepnja će i noćas, u kolopletu s nadom, zoru dočekivati...

Zlokobno zatišje odjednom se, poput zatišja pred buru, bilo prostrlo inače živopisnim šorovima i sokacima podpapučkih zaselaka. Do rata, slatinsku su Malu Brđansku gorštaci – a sada su to bili mahom odmetnuti pripadnici agresorske armade – kod nizinskoga, podravskoga slavonskog življa znani i kao Brđaci – od milja nazivali i Malom Švicarskom.

Bližila se ponoć. Vijugavom gorskom cestom prema prijeteći omrklu Papuku ubrzano promiče konvoj vojnih i za ratne potrebe rekviriranih vozila, sve odreda prigušenih farova. Dupke krcati gardistima i naoružanjem, autobusi, minibusi i kamioni zagrnuti ceradama, proždiru kilometre. Netom dignuto s obrambenih punktova na prilazima Slatini – ostavivši za sobom tek najnužnije pričuve – borbeno se ljudstvo slatinske 136. brigade po već tko zna koji put ovoga rata otisnulo na putovanje u neizvjesnost...

A u jednome od tih autobusa, u društvu sa svojim već prekaljenim ratnim sudruzima, trucka se i stasit tridesetsedmogodišnjak, Domagoj Horvat, inače po vesu pješak, strijelac. Još od malena u krugu svojih prijatelja i znanaca bio je on znan kao Domo. I dok za vozilima Hrvatske vojske zamiče još toga popodneva agresorskim projektilima obilato zasipana Slatina, gardisti hitaju put već nekoliko predugih mjeseci od neprijatelja zaposjednute Voćinštine. Kojiput na toj tada još i službeno zvanoj Humskoj cesti zastanu oni kod tamom obavijenih i maskirno-vojnički zastrtih punktova Zbora narodne garde. Uslijedi kratka i žustra, no zacijelo i nužna sigurnosna provjera, u formi poluglasne razmjene podataka o stanju na vatrenim položajima, a onda konvoj opet hita dalje – u hladnu i prepunu neizvjesnosti ratnu prosinačku noć...

U Dominu je autobusu bilo pretoplo, zamračeno i već dobrano zasićeno duhanskim dimom i vonjem znoja ratnika, do jučer seljaka, radnika, obrtnika, službenika... Sumorno ozračje na trenutke biva prekidano žamorom i sočnim psovkama garniranim dosjetkama gardista. Pogleda uprta u zamagljen prozor Domo na trenutke uočava debelim injem obasuta i gustom maglom obavijena stabla usnule papučke šume, pokušavajući odgonetnuti gdje su sada i kamo to uopće idu.

Prateći zbivanja u autobusu, Domo na trenutak pomisli: svi su oni sada već bili iskusni bojovnici, ali – da ovo nije bio stvaran i uistinu krvavi rat – ovaj naoko bezbrižan i veseo ugođaj u vozilu na trenutke bi čak možda podsjećao na neku od onih, u predratnim osamdesetim godinama učestalih, vojnih vježbi bivše jugovojske ili pak na nekakav sindikalni radnički izlet; istini za volju – sada bez prisutnosti žena... Žagor u Dominu autobusu katkada biva nadglasan i ponekom masnom psovkom na račun vozača, svima dobro znanoga Brajka.

-Ma, gonite se, gušteri jedni! – mrmljajući sebi u bradu uzvraća im Brajko, ljutito se smrknuvši. - Vas čede još nisu na ovoj cesti zoljama gađali, a mene bogami jesu i to već triput! Bolje vam je da se svi skupa Bogu pomolite za to da se živi i zdravi vratimo kućama!

A Brajko ih, uistinu, ne štedi: ubrzava, koči, siječe okuke, a tu i tamo i on sam, onako po kočijaški, opsuje. Pritom svako malo nekome od gardista dijelovi opreme ili pak i poneko oružje, uz tresak, završi na podu. Odjednom, u Dominu autobusu nastade tajac: k'o da je prekaljene ratnike razgovor bio umorio. No, prekinu ga puškostrojničar Plamenko Gašić, pravoslavac, kako je za sebe znao reći i još ponosno dodati: dragovoljac!

- Eee, kume moj Dragoljube, da mi je znati gdje li si sada?! Ma je l' ti trebalo na drugu stranu odlazit', smrzavat' se i gladovati, pa da te ja moram sada  po Papuku lovit'! 'Ko bi rek'o da ćemo se nas dvojica gledat' preko nišana! Kad bi samo znao da ti je kum Plamenko u ujacima! I, k tome još puškostrojničar! - šalio se Gašić na svoj račun, što je bilo popraćeno glasnim smijehom i pošalicama njegovih suboraca.

A onda, nekih pola sata od polaska, autobusi, minibusi i kamioni, odjednom i svi odreda, stadoše i žamor nadjača zapovijed satnika Frankovića: - Gardo, ovdje izlaziimo! Bez galame, cigaretu gasi! Čede su na samo par stotina metara od nas i jedva čekaju da nas razvale! Ne dajmo im za to povoda, sve dokle god to mi ne budemo htjeli! Slušaj zapovijedi i ne riskiraj glavu uzalud! Zapovjednici vodova, ovamo k meni na dogovor! Jedan za drugim gardisti zamiču po sablasno pustim i napola srušenim kućama i zemunicama, u seocu nadomak bojnim položajima protivnika.

-Ta gdje smo to, ljudi? – snebivajući se procijedi Borko Providić, nadimkom Borac, jedan od Dominih  prijatelja još iz djetinjstva. – Koja li je ovo vukojebina, majku mu!?

- Pojma nemam! Brđanska, tiho budi! – obrecnu se Domo i sam dobrano u nedoumici.

- Kusonje i to Novo! – glas će nečiji, sa strane. – Je l' moguće da nikad niste bili u toj selendri? Požurimo, ljudi, nije više tako dugo do svanuća! Čede će raspalit' već s prvim tračkom dnevnoga svjetla!

Domo, zapevši o žilje što mu se  ispriječilo na zamrznutu  tlu, spotaknu se i poluglasno opsova. S mukom se suzdržavao da ne zajauče od bola. Na to, odnekud iz mraka, začu se nervozna psovka upućena njemu, Domi, uz opasku da su ga zasigurno bili čuli i oni tamo, prijeko.

Domo i trojica iz njegova voda upadoše u omanju, toplu ali memljivu odaju oronule i tradicionalno građene slavonske prizemnice, s nekolicinom naoko bezbrižnih gardista. Plamen petrolejki i sjene na zidovima što su se prelamale na drvenim starinskim stropovima zračili su za ratno doba nepriličnim i nesvakidašnje romantičnim ugođajem.

– Ma to su ovi stalni na bojišnici, iskusni i očvrsnuli, u mislima se sokolio Domo. Dok jedni kartaju, korpulentni i licem znojni gardist glasno hrče. U kutu sobe, zavaljen u ležaj skrpan onisko na blatnjavu podu, brkat i višednevnom bradom obrastao bojovnik, nevješto farbantom zavijene podlaktice, polagano žvače, ovećim lovačkim nožem sijekući komadiće dimljene slanine.

-A koji ste to sad pa vi?! – zausti on, na što se oni pak zbunjeno pogledaše i, promeškoljivši se, gurkaju se oko užarene furune.

-Ispomoć! – jedan će od pridošlica. –Došli vam pomoći da lakše pobijedite – pokuša on duhovito nastaviti započeti razgovor.

-Ma, nemoj!? K'o da mi to ne možemo i bez vas!- nabusito promrsi brko i otpije gutljaj bijeloga vina, prethodno dlanom  obrisavši grljak plastične litrenke.

-Ne hrči, Jozo, probudit ćeš četnike!- ljuti se jedan od gardista zabavljenih kartanjem, onako muški prodrmavši spavača. Jozo, okrenuvši se na bok, nakašlje se i nastavi snivati snom pravednika. U tome trenutku, zadihan i mrk, u sobu uđe zapovjednik Drugoga voda Druge satnije, Crkvenac, zvani Glavonja.

- Hoće li netko od vas na stražu odmah pa da kasnije može malo i odspavati? Trebam dvojicu – obrati se on svojima, ovim novima.

-Ja ću!- odvaži se Domo. - Borko, idemo?- požuri on Providića.

-Evo, idem! – krenu se Borko i, uzevši kalašnjikove, obojica pođoše za Glavonjom u hladnu, no sada ponešto manje maglovitu noć.

Crkvenac ih predade Petru Podrobniku, Šljemku, jednom od veterana ove bojišnice, poznatom po upornom nošenju kacige. Šljemko je maločas terenskom radijskom postajom obavio brzinsku razmjenu podataka sa zapovjedništvom 136. slatinske brigade, stacioniranom u Slatini. On ih povede u mrklu zimsku noć, do mjesta gdje će na mrtvoj straži provesti iduća dva sata.

-Oružje napunjeno, spremno za paljbu? – prošaputa Podrobnik i, ne čekajući odgovor, upre rukom u tminu. – Oni su tamo, odavde petstotinjak metara. Između je pustopoljina s vodom. Bude li bućkalo, pucajte: ili je divljač ili su čede, trećega nema. Desno i lijevo, na tridesetak koraka od vas, naše su straže. Znaju za vas i prate situaciju.

-A što u slučaju njihova granatiranja? Ima li tu kakva zaklona? – upita Domo strepeći da ne bude doživljen kao strašljivac. Borko na ovo Domino pitanje samo znakovito odšuti, potiho se cerekajući.

-Nema! A i što će vam? Moji ljudi i ja tu smo već tri mjeseca i rijetko su nas granatirali. Uostalom, i njima je noć, zacijelo svi spavaju sve u šesnaest! – odbrusi im Podrobnik i, odlazeći, pridoda: - Ma, rov je odmah tu, ispred vas, al' pun je vode i leda. Da, i još nešto: ako ste pušači, strpite se! Ne iskrite, vidjelo bi se nadaleko!

Borko i Domo, ostavši stražariti, ipak se odlučiše pozornije istražiti okolinu. I, dogovore se: Domo sobom uvijek nosi baterijsku lampu pa mu Borko, znajući to, predloži da časkom provjere što ima pod obližnjom nadstrešnicom i može li im ona, u slučaju potrebe, poslužiti kao iole pouzdan zaklon. Rečeno i učinjeno. Borko s kalašnjikovim na gotovs, a Domo s džepnom lampom – nakratko blicnu. Istoga časa dreknu jedan od „domaćih“ gardista, onaj s lijeva: - Gasi to, mamlazu jedan! Hoćeš da čede vide!? - Borko se i Domo, posramljeni, povukoše, svjesni težine svoga nesmotrena postupanja.

No, protivničkoj strani uistinu nije dugo trebalo: fiiiijuuuu...frrrrrrrrrr, buuum!!! Jedna minobacačka, druga...treća...sedma! Položaj na kome su Domo i Borko preuzeli mrtvu stražu u nekoliko sekunda temeljito preoraše projektili s obližnjeg Budima, inače visinske kote što gotovo nadnaravno strši nadomak obližnjeg sela Hum Varoša. Borko i Domo nagonski se baciše ispod podesta betonskoga stubišta Šljemkove baze, zasute kišom šrapnela i grumenja smrznute zemlje.

Gardisti spremno i munjevito uzvratiše paljbom iz pješačkoga, ali i teškoga naoružanja. I puškostrojnica ošinu iz sve snage put neprijateljskih položaja. Rafali rezantno zaparaše gluhu prosinačku noć s lijeva i zdesna, začinjeni s nekoliko detonacija i tamo negdje na protivničkoj strani. Za trajanja toga okršaja „na neviđeno“ Domo i Borko ne stigoše ni metka ispaliti...

I, kako god je iznenada bilo zagrmjelo, tako sve odjednom i prestade i pucnjavu zamijeni grobna tišina. Šljemko se, pognut, promoli iz skloništa i, onako, obješenjački, upita: - Ma što to bi, dečki? Tuku, ha?! Da mi je samo znati koji li im je vrag noćas! Izgleda da im se, ipak, ne spava!? Hajde, izađite!- smješkajući se, Šljemko pruži ruke dvojici svojih novopridošlih suboraca, pomažući im da se osove na drhtave noge. Od nekakvu spavanju te noći za Domu i Borka više nije bilo ni govora...

Idućega jutra, za postrojavanja, zapovjednici gardistima objasniše cilj i svrhu sinoćnjega ispomaganja na ovome dijelu vruće slavonske bojišnice. Naime, prošlonoćašnja koordinirana akcija hrvatskih snaga na istočnoj strani zone odgovornosti slatinske 136. brigade (R), prema Orahovici, mogla je rezultirati i agresorskim protuudarom i eventualno pokušajem pomicanja crte bojišnice na ovdašnjem, zapadnijem  ratištu prema Slatini. A to se eto – Bogu i našim bojovnicima zahvaljujući – pravodobno uspjelo spriječiti.

Doznavši pojedinosti od onoga gardista što bijaše svjedokom Domina blicanja baterijskom lampom, nakon sočnih dosjetki i duhovita zadirkivanja, suborci Domu prozvaše i Lučonošom.

Na povratku u Slatinu, jedan od bojovnika, Mata Sonta, inače poznat i kao strastveni lovac, zagledajući sada otužno stanje krajolika kojim su upravo prolazili i prisjećajući se nekadašnjih nezaboravnih lovačkih doživljaja na tome području, sjetno dobaci Domi: - Pa ovi gore, u brdima, i božicu Dijanu nam zarobiše, vrag neka ih nosi...

- I njihova dogorijeva, Mata, bez brige budi – na to će Domo, iskreno se radujući prvim zrakama premda i zubata sunca toga zimskoga prosinačkog jutra...

Sredinom prosinca iste te godine, agresorska okupatorska vojska i četnici, konačno uzmičući pred sveobuhvatnim naletom tada već solidno ustrojene i izuzetno dobro motivirane Hrvatske vojske, počiniše nezapamćene zločine nad domicilnim hrvatskim stanovništvom; uz već brojne rujanske nevine civilne hrvatske žrtve masakrirane u Balincima, Četekovcu i Čojlugu, a onda još i znatne prosinačke civilne žrtve Voćina, hrvatski gardisti i policija uspostaviše svoj potpuni nadzor nad Slatinštinom i velikim dijelom Papuka...

Bilo je to prvo oslobođeno područje u Domovinskom ratu u čitavoj, a nedugo potom i međunarodno priznatoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj.

 

 

Hrvatin Bunjevčev Slatinjanin

< «		» >

Domovinski rat - Ratne priče