Ljeto 1991. godine škola je završila praznici su počinjali. Opet smo se družili sa vojnicima JNA koji su bili preko ceste. Zvali su nas, a mi bi im išli u trgovinu po pivu ili sok i tako neke stvari, naravno uz malu naknadu. Ljeto kao i svako drugo prije, nogomet, kupanje, druženje... Jedva smo čekali novi dan, nova uzbuđenja, nove gluposti, nove krađe susjedovih jabuka.... Ljeto je počelo, igramo se, trčimo za loptom, igramo se kauboja i indijanaca... Sve to malo su nam remetile zračne uzbune. Preko grada su preljetali avioni i helikopteri a po gradu su niknuli razni bunkeri. Dobili smo zabranu družiti se sa vojskom preko ceste jer nešto se događa.
Kako je ljeto odmicalo kraju i bližila se jesen tako su se i po gradu počele događati čudne stvari. Tada smo već bili naviknuti na noćne eksplozije. Bilo je pitanje samo čiji je auto ili kafić noćas odletio u zrak. Deveti mjesec, jedan od onih koji se ne zaboravljaju... Rano jutro, neko lupa po vratima. Dižem se i idem vidit tko je. Tata! Otvaram vrata jer tatu nisam vidio od kako je pošao u 6. mjesecu u Gardu. Naglo zatvaram vrata i vičem Ti nisi moj Tata!! Jesam Dado, otvori vrata! Dolazi mama i pušta ga u stan... Gledam ga u čudu, pa to nije moj tata. Zmazan, smrdi, brada, kosa, neuredan. Kada se okupao ipak je to bio moj tata! Tada nisam znao da je zadnjih 20 dana bio u okruženju u Topuskom u nekom kukuruzu i da je ratovao. Nije dugo ostao
doma, već nakon dva dana otišao je nazad i prije nego je otišao rekao je da se pazimo jer neće biti dobro.
Nakon toga stavljamo salotep na prozore, vreće sa pjeskom na prozore od podruma.... Nismo znali što nas čeka i tko se sprema krenuti na moj grad, kakva ubilačka mašinerija... Dana 04.10.1991. počeo je opći napad na Karlovac. Napadali su avioni, tenkovi, ljudstvo...Iz vojarni u gradu se pucalo, gorilo je nebo i zemlja. Dan smo proveli u skloništu, granate su padale svake sekunde po nekoliko komada. Sa plafona u skloništu je padala prašina ko u filmovima sve se treslo. Neke eksplozije su bile jače neke slabije a par puta se zgrada jako stresla. Bili su to direktni pogodci ... ljudi su plakali. Pogođen im je stan, ostali su bez svega .... užas pa di sam ja to, da li je to neki ružni san? Još jučer sam trčao za loptom po igralištu a danas brojim koliko je granata palo, koliko je bilo blizu, a koliko daleko. Iz sekunde u sekundu se osjeća da su napadi sve jači i jači.
Razarali su moj grad kao neka opaka bolest, a zašto? Što sam ja kriv da sad moram biti u vlažnom podrumu i slušati rat? Napadi su trajali danima a na grad je ispaljeno preko 3.000 projektila raznog kalibra. U satima njihovog odmora kada nisu pucali po gradu izašao sam iz skloništa da udahnem malo svježeg zraka jer je prošlo nekoliko dana od kada sam zadnji put vidio sunce. Izlazim van a vani je sve srušeno, auti su izgoreni, prozori su porazbijani, ljudi plaču zapomažu... Stigli su neki novi ljudi ... tko su oni, od kuda su? To su ti izbjeglice, kaže mi stariji susjed i plače, stišče me i grli, plače ko malo dijete. Kakvo je to zlo stiglo, tko to može napraviti... Grad je gorio, grad je srušen, grad je ranjen, grad je ....
Gledam oko sebe neznam da li sanjam, di su nestali svi koje sam znao, s kojima sam se igrao do jučer... Nema ih, otišli su. Meni je to bilo neshvatljivo, oni su otišli a ja sam ostao... ja sam ostao sa svojim gradom.
Danas 20 godina kasnije kada proučavam literaturu i razne stvari o ulozi Karlovca u Domovinskom ratu o njegovoj obranjenosti 04.10.1991. sa podacima o našim snagama i podacima o njihovim snagama jednostavno se pitam dali je moguće da je Karlovac obranjen. Moguće je, tada ga je branilo 400 hrabrih ljudi ljudi kojima treba reće Hvala. Karlovac je branila legendarna 110. brigada koja je u samim počecima agresije imala 220 ljudi.
Spomenik na Turnju je podsjetnik za sve putnike koji prolaze da se zaustave i zapale sviječu za heroje koji su hrabro stali na branik svoga grada. Nisu marili za svoj život nego za moj i život svih Karlovčana koji su tada prolazili najteže trenutke u svojoj povijesti.
Dalibor Grčić Dado
| < « | » > |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče