Bolnica

Dolazim k svijesti... slijep sam ... mrak... noge ne osjećam, ne mogu ih napipati ... pod prstima osjećam nešto toplo, ljepljivo ... krv... Shvaćam, ranjen sam... Par metara dalje čujem jauke, slijep sam, ali prepoznajem glas. Marijane, jesi živ? Šta je s tebe? Noge su mi polomljene ... i...ruka ... i stomak... dobili smo..., odgovara mi... Šta je sa Bože? – pitam ga. Izgleda da je poginuo, ne miče se – odgovara mi. Imam li oči, noge, ne osjećam ih?  - Odgovara da imam. Napipao sam motorolu, pozvao sam pomoć... došli su relativno brzo... Nemam straha, čudno, ne osjećam niti bol... pokušavam shvatiti šta se dogodilo... Blaž R. vozi, još neko je s njim, ne mogu prepoznati glas... Blažev prepoznajem, pokušava me ohrabriti...i njega pitam za Božu...kaže mi da je u drugom vozilu...nije mi htio reći da je poginuo odmah... Dolazimo na skelu u Svilaj... Čekaju nas...javljeno im je da stižemo...
Tu opet gubim svijest...puno sam krvi izgubio... Na HR strani su nas vjerovatno prebacili u drugo vozilo, jer neko me je tresao i budio me... ne da mi da spavam...ženski glas...nepoznat...
Ispituje me za ime, prezime, koga imam od obitelji, znam li šta se dogodilo...pita za krvnu grupu...

Odgovaram na svako postavljeno pitanje, svjestan sam svega...samo sam jako umoran...
Pokušavaju me održati budnim...odžavali su me do Oprisavaca...govorili su mi gdje smo...
Tu sam pao u komu... Ne sjećam se više ničega dalje...

Bolnica... Budim se... Ne znam koliko sam spavao...
Pored mene je Lipa. Navodno sam se probudio kad me on pozivao. Ne sjećam se toga. To su mi drugi poslije rekli. Kažu da je visio uz mene...

Vidim kroz maglu, nekako čudno...nešto nedostaje a ne znam šta...kasnije ću saznati,...desnostrana hemionopsija... Opet ne osjećam bol...umoran sam...ponovo tonem...u san...

Budim se. Sestre me pripremaju za transport...u Zagreb...vidim...ne dobro, ali vidim...imam i noge...i ruka mi je zamotana... Smještaju me u hitnu, prikopčavaju infuziju u vozilu...krećemo...pred nama su sati vožnje... Zaspao sam ponovo...

Subota... Probudio sam se... Imam jaku glavobolju. Nepoznata soba, prozori plavkasto zeleni, nisu standardni...mir...tišina...
U krevetu do moga stariji gospodin, nepoznat...pozdravlja me, pita me kako sam... Kažem da me glava boli... Odgovara mi da su tu noć svi trčali oko mene, da sam zavoje sa glave trgao rukama...Dobijao sam neke injekcije u venu, trbuh, pretpostavljam šta je... Ne sjećam se toga... Kasnije sam razmišljao, kolika bol i snaga treba da se potrgaju zavoji? Pokušavao sam to ekspirementirati kasnije i nisam uspio...

Mokrim kroz kateter, osjećam kako me peče ali mislim da je to normalno. Nisam naučio biti u bolnici pa i ne znam šta je normalno a šta ne, trpim...
Nedjelja. Vizita. Previjanje. Tu prvi put vidim svoje rane. Lijeva noga četiri komada, ulazne rane veličine palca, izlaznih nema, s unutarnje strane noge vidim rez od operacije dug oko 60-70 cm, tu su mi ubacili plastiku, isječene su mi vene i tetive na toj nozi ... Lijeva ruka, tri komada veličine nokta, nema izlaznih... Desna noga, rana veličine šake odraslog čovjeka, otvorena, vidim krvne sudove, mišić iščupan... Ranu na glavi ne vidim...još nisam pokretan...

Čišćenje rana. Glava, lijeva ruka i noga nije boljelo. Desna noga...uhhh...
Doktor (Ukrajinac) uzima tufere gaze na pincetu, gura ih u otvorenu ranu i grebe...čisti prljavštinu koja je unutra ušla sa gelerom i zemljom... Imam osjećaj da mi oči ispadaju ali ne puštam glasa. Uhvatio sam se za rešetke kreveta i stisnuo zube, osjećam da mi se znoj sliva potocima niz lice. Zapamtio sam ove riječi tog doktora koje mi je govorio dok je čistio ranu: «Sa ranom treba kao sa ženom – što si grublji sa njom, ona te više voli.»
Nisam puštao glasa, ali sam razmišljao, pitao bih te doktore da ja kopam po tebi...
Poslije previjanja, izmoren, zaspao bih kao bebica...

Kateter me sve više peče, ne mogu više trpiti. Ovaj gospodin do mene poziva sestru, i govori joj šta me pati. Pogledam ju, a ono časna sestra, prilazi mojemu krevetu i pita me mogu li mokriti u gusku. Imam osjećaj da propadam u zemlju, kud baš da je časna taj dan radila...neugodno mi, a ne mogu više trpiti. Izvadila je kateter, njoj je to posao, ali meni nije bilo svejedno... Kasnije smo se upoznali malo više i rekla mi je da je i ona iz BiH, iz Jajca...

Nepokretan sam, osjećam da me nešto peče u donjem dijelu leđa, na kičmi. Rukom napipam nešto, nisam tu zamotan, noktom iščupam dva gelera, ušli samo pod kožu. Doktori ih nisu niti primijetili...

Sedmi dan u Zagrebu, u sobu ulaze dvije sestre i doktor. Nose štake. Kažu mi ustaj...
Ja gledam u njih kao u čudo, nisam mogao sjediti a oni hoće da ustanem...
Ajd dobro, probaću...pokušam sjesti a odjednom vrtoglavica...ne mogu...

Kažu mi da sam pokušavam da se pridižem. Ostavljaju mi i štake, te odlaze. Uporan sam, pa valjda oni bolje znaju kako bih se trebao oporavljati... Hvatam onaj trougao iznad kreveta i vježbam sjedenje. Uspio sam, mogu sjediti. Sljedeće je stati na noge... Pokušavam... Sjednem na rub kreveta, spustim noge dolje, a ono odjednom malaksalost... krv valjda počne cirkulirati i mene hvata nesvjestica... Ponovo prilegnem, da se malo odmorim...pa opet iz početka. Ne znam iz kojeg pokušaja, ali ustao sam. Stajao sam uspravan, na štakama. Nisam smio zakoračiti, udaljiti se od kreveta, ali i ovo je bio ogroman uspjeh za mene...

Sljedećih dan – dva, sam već uspijevao preći sobu, otići na wc, nisam se oslanjao na lijevu nogu jer me je ona više boljela, ali mogao sam napraviti desetak koraka. Dolaze mi i posjete. Kažu mi da je Marijan u drugoj sobi od mene. Sljedeći moj zadatak je bio otići do njega, sam, na štakama. Uspio sam, sa nekoliko pauza u tih dvadesetak metara. Ušao sam u sobu, on je bio sav u fiksatorima, obje noge i ruka...zezao sam ga da ću ga postaviti umjesto antene na krov... Krevet do njega je ležao mladić od dvadesetak godina, bez nogu... Saznao sam da je iz Jakeša. Pogled mi skreće na njegove bataljke i pitam ga je li ga boli? Kaže mi da ga bole prsti. Da, prsti ga bole na nogama kojih nema.

Marijan mi govori da ih je posjetio Alija Izetbegović, dao im je po 100DM, jebiga, mene je zaboravio...

Pitam ga, sjeća li se detalja našeg ranjavanja? Kaže da je mina pala među nas. Govori mi da sam ja poslije udara pao, pa ustao...napravio par koraka...te opet pao...

Vrtim film, pretpostavljam, poslije tog drugog pada, pao sam na leđa, noge su mi ostale skvrčene ispod tijela te ih zato nisam mogao niti napipati, a od udara su bile utrnule te ih nisam niti osjećao...

Sljedećih par dana su mi skidali kožu sa ramena i lijepili na rane. Tijelo je prihvatilo kožu, nije ju odbacivalo. Sjećam se, kad su nam skidali kožu, bilo nas je desetak u redu, namjerno smo plašili jedni druge, balavurdija, ismijavali smo se na svoj račun. Nije to bilo strašno, injekcijama ubrizgaju nešto pod kožu, pa onda kuckaju po tom dijelu tijela da se koža odvoji (kao mi u djetinjstvu kad smo skidali koru sa vrbe i pravili svirale)... Kasnije nečim kao testerica tu kožu skinu i stavljaju u nekakvu tekućinu. Nakon par dana ju lijepe na otvorene rane...

U Zagrebu sam ostao sedamnaest dana, sveukupno dvadesetdva dana od ranjavanja. Potpisao sam izlazak na osobnu odgovornost. Morao sam, imao sam još obaveza, smatrao sam da sam potrebniji negdje drugdje.

Master

Domovinski rat - Ratne priče