Bilo je rano jutro 16. rujna 1991.g. oko 5 sati. Pripadnici ZNG-a i Nardone Zaštite stajali su na položajima oko crkve u Gromačniku. Vladala je tišina a napetost se mogla rezati nožem… Jedino se iz 6 km udaljenog Sl. Broda čula pucnjava i eksplozije granata. U gradu se vodila borba za glavnu vojarnu. Još jučer je stigla vijest da je vojno skladište u Bukovlju već u našim rukama…. Tada je netko uzviknuo: „Eno ih!“. I stvarno, bijelim putem koji je vodio iz pravca vojnog skladišta JNA stizala je kolona vojnika. Ruke prekrižne na potiljku, raskopčani opasači i košulje, i nenaoružani. Prvi je cestom išao neki oficir a iza njega još dva, vjerojatno niže ranigirana oficira. Odmah su u oči upali njihovi pištolij za pojasom. Iza crkve na put izađe pjegavi mladić crvene kose. Na glavi je nosio Ray Ban-ke i crnu traku oko glave na kojoj se sjajila velika „šahovnica“. Na rukama rukavice bez prstiju, a u ruci kalašnjikov, opušteno spušten pored noge… Samo iskusno oko moglo je primjetiti da unatoč tako ležernom stavu, mladić je bio napet poput strune i kalašnjikov je bio otkočen i spreman za pucanje.
Ostali pripadnici hrvtaskih oružanih snaga skriveni su promatrali kolonu koja se približavala i naravno, držali ih na nišanu… Stigavši na desetak metara od crvenokosog mladića, oficir zastane i vojnički pozdravi mladića, pri tome lupnuvši petama o tlo i započe raport prvo navevši svoje ime i prezime a onda i čin, te nastavi objašnjavati kako bezuvjetno predaje skladište hrvatskim snagama i kako po Ženevskoj konvenciji kao časnik ima pravo zadržati kratko naoružanje… U tom trenutku crvenkosi pjegavi mladić mu priđe i njegov raport prekine snažnom „seljačkom“ pljuskom a tada naredi trojici oficira da odmah skinu opasače s pištoljima. Tada iza crkve i iz kanala izađoše i ostali gardisti i opkoliše JNA vojnike.
Pjegavi crvenokosti mladić bio je Miro Jurjević, zvani Njofra. Slavonac iz Gromačnika pored Sl. Broda, veseljak po prirodi koji je uvijek bio omiljen u društvu. Volio je zapjevati a na njegove šale „umiralo“ se od smijeha… Kad malo bolje razmislim, nikad ga nisam vidio tužnog i nesretnog. Bio je pravi bećar, volio je druženja, izlaske i cure, a nije se ni bojao uletjeti u kakvu tučnjavu na lokalnoj seoskoj zabavi…
U ZNG se uključio odmah na početku, u ljeto '91. sa 25 godina starosti… U lipnju '91. priključio se tek osnovanoj 3.gbr iz Osijeka, odnosno slavonskobrodskoj 3.bojni, legendarnim Kobrama. Onakve vesele prirode bio je omiljen u postrojbi a njegova hrabrost i optimizam podizali su moral ostalim suborcima u tim teškim i presudnim danima.
Iz toga perioda ostaje zapamćen jedan događaj čiji su sudionici bili Njofra i Cana, njegov susjed i prijatelj. Za vrijeme napada JNA i četnika na Okučane i pokušaja proboja prema Novoj Gradišci, Njofra i Cana vozili su kamionom streljivo i oružje za svoje suborce na tom ratištu a s obzirom da se tada situacija na ratištu mjenjala iz sata u sat, i da dečki iz Broda nisu bili dobro upućeni u trenutnu situaciju, greškom su u noći skrenuli na nadvožnjak koji je vodio preko autoceste. Nadvožnjak su držali četnici i vidjevši da im se približava kamion ispalili su zolju na njega i uništili ga. Četnici, a i naši, mislili su da su i Njofra i Cana poginuli u kamionu, međutim, njih dvojica vidjeviši barikadu s četnikom koji nišani u njih zoljom iskočili su iz kamiona trenutak prije nego ga je zolja pogodila… Ne znajući gdje se točno nalaze niti gdje su naši i četnički položaji, tu noć su se skrili u polju i čekali jutro… Slijedeće jutro iskoristili su samo da izvide gdje se nalaze i otkriju srpske položaje a onda su planirali slijedeću noć pokušati izvući se do naših položaja. Bilo je ljeto, velike vrućine, a njih dvojica su bili bez hrane i vode. Tokom dana hranili su se repom jer su se zatekli u sred polja repe… Osim što je hranjiva, repa sadrži i tekućinu te su tako uspjeli na toj vrućini preživjeti do noći. Slijedeću noć su krenuli prema našim položajima moleći Boga da ih naši ne ubiju. I skoro da se to i dogodilo, jer kada su stigli do naših položaja i kada su se javili našim gardistima nitko im nije vjerovao da su oni jer se proširio glas da ubijeni na nadvožnjaku još prošlu noć… čak su i Srbi javljali motorolom našima da dođu po svoje inače će ih oni samljeti i napraviti paštetu od njih…Naravno, blefirali su. I tako, nekako su Njofra i Cana uspjeli dokazati našima tko su a tada sreći nije bilo kraja… pogotovo za njihove roditelje koji su već obaviješteni o tome što se dogodilo….
Njofra je svoj ratni put nastavio u legendarnoj 108. brg ZNG-a da bi se '92. prebacio u 157.brg te otišao na ratište u Bos. Posavinu. Ranjen je te '92. od tenkovske granate a greleri su ga skoro prepolovili. Ostao je teški invalid, i umirovljen je u činu satnika.
Niti ranjavanje niti invalidnost nisu ga spriječili da nastavi dalje normalno živjeti, pa tako Njofra zajedno sa suprugom otvara firmu za odvoz smeća, zapošaljava prijatelje branitelje i nastavlja nakon rata normalno živjeti, koliko to može jedan teški ratni invalid… Njegova volja za životom bila je nevjerojatna. Radio je i sam iako nije morao, ali uvijek je govorio da on ne može sjediti u kući. Posao je išao dobro, radnici su mu bili zadovoljni a i on si je napokon i nakon svih muka mogao priuštiti neke stvari koje kao mladić nikad nije mogao. Napravio je kuću, dobio djecu, kupio auto i motor…eh, taj motor…
Nekoliko godina nakon rata, niti sto metara od kuće poginuo je s motorom kada mu je neoprezni vozač presjekao put…. Nitko nije mogao vjerovati da će Njofra koji je bio pout mačke s nekoliko života, završiti na takav način….
Ovo je samo mali dio priče o velikom čovjeku, slavoncu i Hrvatu, Miri Jurjeviću Njofri, dragovoljcu, neustrašivom ratniku i ratnom vojnom invalidu….
Tyson
| < « |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče