Događaje koje mislim opisati protežu se u razdoblju od oko mjesec i pol dana tj od početka lipnja do sredine srpnja 1992.godine. To razdoblje proveo sam na prvoj crti bojišnice na oraško-šamačkom dijelu Bosanske Posavine i tu u malom zaselku Dusine koji je pripadao isto tako malom selu Ugljara u općini Orašje. U tih mjesec i pol dogodile su se razne stvari i ja ću ih pisati najbolje kako se budem sjećao, ali početak i kraj su toliko različiti da se mjesto zaista pretvorilo od odmarališta do pakla.

Kako sam rekao Dusine su mali zaselak od nekih 30-tak kuća koji pripada malom selu Ugljara i smješten je odvojeno od sela uz magistralnu cestu Orašje-Tuzla. Bitno je navesti da je, i ako tada nisam bio svjestan toga, to najveći i najprohodniji tenkovski pravac na cijeloj općini, a ujedno je i njime bilo najlakše izbiti na rijeku Savu i tako prepoloviti slobodni dio teritorija koji je u to doba držala 106. Brigada HVO-a Orašje.

Sve je počelo idejom o osnivanju jedne protuoklopne satnije na razini brigade i nekako samim početkom lipnja 1992. godine kada sam dobio poziv da se javim u Dom mladeži u Tolisi. Tu nas je trebao okupiti moj budući zapovjednik Bizi te od svih pozvanih oformiti interventnu postrojbu koja bi se specijalizirano bavila borbom protiv oklopnih vozila i koja bi djelovala na cijelom dijelu teritorija pod nadzorom 106 i 104 brigade. Ja sam vjerojatno pozvan zato što sam bio dobar s Bizijem i što sam i prije od njega tražio da me primi u svoju postrojbu koja je prije tog dana bila sačinjena samo od nekoliko ljudi, a čija je okosnica bila sačinjena od dragovoljaca koji su ratno iskustvo stjecali na Velebitu u hrvatskoj vojsci još 1991. Možda je na moj poziv uticala i činjenica da sam prije nekih mjesec dana završio trodnevnu obuku za protuoklopnu borbu u slavonskom selu Vuki. Obuka je trajala samo tri dana jer nije bilo vremena za više rat je već bjesnio i morali smo se vrtati kući i ako smo se stigli samo upoznati sa oružjem i načinom korištenja. Obuku smo završili, a da nismo imali niti bojevo gađanje, žalosno, ali takva vremena su bila i tu se ništa nije moglo.

Tog dana kada sam pozvan otišao sam u Dom mladeži u Tolisu, moje rodno selo, i tamo zatekao veliki broj vojnika koji su isto kao i ja pozvani iz raznih razloga. Obratio nam se Bizi i objasnio zašto je bitno da postoji jedna takva interventna jedinica. Pozvao je sve da se priključe, ali je i napomenuo da se u postrojbu ulazi samo dragovoljno i da nitko putem neke zapovijedi neće u nju biti raspoređen. Naime Bizi i njegovi dečki su bili poznati po tome da idu tamo gdje se puca i bije, pa većina od pozvanih baš i nije bila oduševljena tim da treba ići s njim i za njim. Meni je to odgovaralo i ja sam jedva dočekao da im se priključim, ali tog dana sam čuo veliki broj raznih izgovora da bi se ostalo vani i vratilo u „sigurnost“ rova na prvoj crti obrane. Da me netko ne svati pogrešno, nisu ti ljudi kukavice, samo možda u njima nije bilo dovoljno adrenalina, mladosti, drskosti ili nečega drugog, ali u svakom slučaju svi oni su se vratili na prvu crtu obrane i tijekom cijelog rata bili pravi čuvari Posavine. Često sam znao reći da ja ne čuvam nikoga samo pomažem obraniti, a čuvaju nas baš oni ljudi koji dan-noć sjede u hladnim rovovima na straži. Hvala im zbog toga.

Bilo kako bilo od svih pozvanih ostalo nas je nekih tridesetak i odatle smo sa svom opremom koju smo donijeli sa sobom prebačeni u jednu kuću u Tolisi koja nam je trebala poslužiti kao baza. Kuća je bila velika i prostrana, ali nesređena, bez podova i okrečenih zidova, bez provedene vode samo sa strujom i stolarijom. Tu smo se smjestili na strunjače, a tek nakon nekoliko dana dobili smo vojne krevete na kat. Nismo se uspjeli niti organizirati kako treba, a već je uslijedio prvi zadatak, tenko-prohodni pravac na mag. cesti Orašje-Tuzla u mjestu Dusine. Bizi nam je rekao da je to bitan pravac i da se mora očuvati, ali mislim da ga je slabo tko slušao jer svi koji su ostali nadali su se otvorenoj borbi, a on nas ponovno šalje na crtu. Valjda ga nismo shvatili jer svi smo bili s vrlo malo borbenog iskustva i nismo mogli pojmiti taktičku bitnost nekih mjesta ili putova.

Kada sam došao prvu smjenu sa sobom sam donio i pušku „Rumunjku“ koju sam zadužio dok sam boravio na prvoj crti obrane ispred sela Bok. Ona je ostajala na crti jer u to doba nismo svi imali puške, a dosta naoružanja je bilo staro i nesigurno. Kada smo ušli u crtu u njoj nije bilo ničega samo prokopan tranše do asfaltirane ceste, i odmah smo znali da sve to treba srediti, iskopati rovove, pa smo se dali na posao. Nije prošlo dugu imali smo utvrđen bunker u kojem smo uglavnom skladištili streljivo za naoružanje. Dovukli smo i naoružanja ono što smo imali, tako da je bunker u kratkom roku raspolagao s jednim bestrzajnim topom, mitraljezom M-53, a jedan pomoćni bunker koje se nalazio nekih 70 metara iza nas je također imao jedan bestrzajni top SPG-9 i mali minobacač 60 mm. U taj bunker skoro nitko nije nikada išao do dana kada se sve pretvorilo u pakao pa je trebao minobacač.

Bunker na Dusinama u danima prije početka napada

Dogo vremena su smjene išle jednolično i redom bez ikakvih događanja i bez ikakve borbe. Izviđači koji su išli u izviđanja su nam govorili da je razmak između nas i neprijatelja 2,5 km tako da je čuvanje tog dijela crte bilo čisto izležavanje na suncu. Danas znam da je tako bilo i bolje jer kada su počeli sukobi svi smo već uspjeli skupiti ratnog iskustva na drugim mjestima i u drugim borbama. Uglavnom tih mjesec i nešto više dana smo se kupali na rupama koje su nastale kopanjem zemlje za proizvodnju cigle u obližnjoj ciglani, vježbali gađanje iz raznog pješačkog oružja i druge stvari za ubijanje dosade. Tijekom tog mjeseca malo se i satnija osula jer neki nisu izdržali i otišli su natrag u svoje postrojbe, pa se tako iskristalizirao popis ljudi koji su uglavnom ostali u satniji do kraja rata. U mojoj smjeni su pored mene ostali još i Bula, Tayson, Kosta, Mek, Ilica, Kum, Pepo i jedan lik koji se zvao Mato, ali su ga svi zvali Labud. Čovjek je bio 46 godište i bio je daleko najstariji među nama, pa smo se tako prema njemu i odnosili, kao prema ocu, svi smo ga poštovali, ali i mladalački ignorirali za neke stvari. Sve u svemu bio je dobar, ali je imao svoji izleta kojih se i dan danas sjećam.

Jednom priliko je Labud bio na straži zajedno sa svojom starom puškom M-48, govorio je kako ne vjeruje u male metke, a za pasom je nosio škorpion, i iznenada bez ikakve najave je poskočio kao da je primijetio da se nešto događa ispred crte. Pošto je svima bilo dosadno i uglavnom smo se izležavali nitko osim mene nije prijetio što on radi. Nisam niti ja znao što se događa samo sam vidio da je čovjek skočio, 2-3- put se nekako nagnuo naprijed kao da bolje vidi i prekoračio preko crte. Kako je prešao tranše odmah i bez ijedne riječi se uputio naprijed sve do postavljenih mina na cesti. Na nekih 100 metara ispred nas na cesti i uz sam rub bilo je postavljeno oko 30-tak različitih  protutenkovskih mina i ježevi koje je isti jednim dijelom zaobišao i nekako u sredini postavljenih mina se zaustavio, prišao rubu ceste i nešto počeo pipkati po travi koja je tu rasla. Kako je bez riječi otišao, tako se bez riječi i vratio, sjeo na svoje mjesto i nastavio osmatranje. Pošto mi nije bilo jasno što je on to išao učiniti, a radoznalost me čisto izjedala otišao sam do njega i pitao ga što je išao do mina i što je tamo radio. Mrtav hladan Labud je samo kratko odgovori: „Jedna antena na mini se bila nakrivila pa sam je išao ispraviti“. Tada sam ostao bez teksta, nisam znao što reći, samo sam se okrenuo i otišao. Nakon dva tri dana sam mu ispričao o antenskoj mini i kako ona djeluje. Čak niti tada isti nije djelovao kao da je učinio nešto nenormalno.

U takvoj situaciji kada nema borbe i djelovanja dani su tekli sporo, sve do početka, a počelo je malo čudno, umjesto četnika prvo što smo spazili bile su svinje. Jednog dana nekako oko podne primijetili smo da nam se približavaju svinje i to pet komada što većih što nešto manjih. Svi smo stali i u čudu gledali što se sada događa, a svinje, koje su vjerojatno puštene da aktiviraju tenkovske mine su lagano, ali sigurno prošle između njih i došle do nas. Iste smo pohvatali i prevezli u obližnju tvornicu za preradu mesa. Pošto plan sa svinjama nije uspio počeli smo primjećivati i četnike koji pretrčavaju cestu, pa kamione, a ubrzo zatim je i počela pješačka paljba.

Prvi dan je tuklo samo pješačko oružje i po koja minobacačka granata, ništa naročito, ali pošto unatrag mjesec dana nije bilo nikakvih djelovanja znali smo da se nešto sprema. Te večeri mi je došla smjena i otišao sam u bazu. Sutradan sam se probudio i jutro je bilo kao i svako drugo, ali odmah nakon jutarnje kave smo dobili saznanje da se na Dusinama i dalje puca i to sve jačim intenzitetom.  Oko 3 sata popodne smo već bili pod uzbunom jer su naši javili da im se cestom primiču tenkovi i da im je potrebna popuna i pojačanje. Vrlo brzo smo svi bili na nogama, a u bazu je došao i Bizi te je pokupio nas nekoliko i otišli smo prema Dusinama. Kada smo stigli do zadnjih kuća naselja morali smo stati jer su ispred nas padale minobacačke granate i bilo je previše rizično nastaviti vozilima. Pješice smo došli do  stare auto-mehaničarke radionice i tu se sklonili od granata na trenutak, dok ne mognemo dalje do crte. Međutim granatiranje je pojačavalo i nikako nismo mogli dalje. Nakon nekih 15-20 minuta odlučili smo u parovima preko jedne oranice doći do tranšea, a onda njime dalje do bunkera. Rečeno-učinjeno uz puno zalijeganja bacanja po zemlji, zviždećih granata i gelera u padu stigli smo do naših. Bizi je na brzinu dobio izvješće koje je gasilo:“ Nekoliko tenkova i vjerojatno „Praga“ idu cestom prema nama, pješadija je okolo i neprekidno djeluje pješačkim oružjem.“ Nakon pola sata krenuo je novi val napada, ponovno su se čuli tenkovi i ponovno je počela pucnjava. Ovaj put je bilo drugačije, bilo nas je više i oštrije smo uzvratili, i top je opali dva komada, onako tek da vide da ga imamo, tako da je sve brzo prestalo. Nakon prestanka Bizi je odlučio da se jedan dio ljudstva vrati u bazu, a jedna tj. moja smjena da ostane radi pojačanja. Tako je i učinjeno, od tog trenutka u još naredna tri dana i četiri noći nisam silazio s tog položaja i zajedno s ostalima teškom mukom ga branio.

Besrtzajni top na Dusinama

Bunker na Dusinama koji smo mi držali bio je nekako izoliran jer nama i s lijeva i s desna nije bilo nikoga. Nije bilo jer tadašnje crte obrane su još uvijek bile u fazi postavljanja i utvrđivanja tako da nam je s lijeve strane bio prokopan tranše dužine nekih 500 m koji je vodio do pripadnika 4. Bojne, a s desne strane do pripadnika 3. Bojne nije bilo niti njega. Nakon početka napada  odmah je dovezen bager koji je počeo kopati tranše do položaja 3. Bojne, ali nakon 50 metara kopanja pored njega je prozujala Maljutka i završila u šumi, tako da je to kopanje prestalo. Kao pojačanje nama na crti poslani su nam još i naši dečki koji su rukovali lanserima raketa Željo i Zvonce. Naime lanser koristi rakete kalibra 128 mm koja je teška 26 ili 28 kg. Iste takve rakete se koriste za višecjevni raketni bacač „RAK“, to je onaj s 12 cijevi, samo što smo mi imali lansere koji je imao samo jednu cijev i ispaljivao je po jednu raketu. U svakom slučaju dobrodošla pomoć artiljerije.

Nakon što je bager popušio Maljutku i prestao kopati napadi su krenuli svakih pola sata i to po školskom, prvo minobacači biju da glave dići ne možeš, a onda kreću tenkovi i pješadija. Mi uzvraćamo, pucamo koliko nas ruke nose, a Labud dere topom. Nije bio naročito precizan, ali je davalo efekta jer su tenkovi nakon dobivene granate pod gusjenice uglavnom stajali i odustajali, a onda niti pješadija ne ide dalje. Kad ih tako smirimo, onda se sjedne i zapali cigareta u sigurnosti tranšea.

Tako mi je jednom prilikom dok smo pušili i odmarali pogled zapeo na velikom ciglarskom dimnjaku koji je bio neki kilometar iza nas. Dimnjak je bio oko 40 metara visine i sazidan od stare pune cigle, izvrsno mjesto za nadgledanje cijele okolice. Dok sam ga tako gledao pitao sam Pepu, koji je u JNA služio na bestrzajnom topu kakav smo mi imali, dali bi ga moga srušiti s njima. Pepo je samo kratko odgovorio: „Mislim da bi ga slomio tamo gdje bi ga pogodio.“. Nisam ništa odgovori, ali sam mu povjerovao. Nije prošlo nikoliko četnici su nas obojicu razuvjerili.

Od odmora i iz razmišljanja otrgle su nas četiri jake detonacije.  Zvuk nam je poznat opaljenje iz tenka, četiri za redom, fijuk preko glava. Iz tranšea  Pepo i ja gledamo kao da pokušavamo pogledom pratiti granate i obojici na pogledi završavaju na dimnjaku. Jedna za drugom granate su udarale u dimnjak i to jedna ispod druge. Digao se oblak crvene prašine od kojeg se više nije moga niti vidjeti dimnjak. Nekoliko trenutaka dok se prašina nije razišla nismo skidali oka s dimnjaka, a meni se otelo: „Ode dimnjak u pizdu materinu“. Međutim na naše nemalo čuđenje kada se prašina razišla dimnjak je i dalje stajao, stara gradnja, puna cigla, samo je na sebi imao četiri mjesta na kojima je vidno oštećenje od eksplozije. Tako smo ga nijemo gledali a onda je Pepo polu-svjesno prokomentirao: „A ja se trsim BST-om“. Novi napad je počeo , morali smo se koncentrirati i nastaviti borbu. Kasnije smo sve to smirenije komentirali i dobro se  nasmijali. Poslije rata, kako radim u policiji, osiguravao sam promet dok je jedna srpska firma rušila stari dimnjak. Radili su to za privatnika koji je otkupio zemljište pa mu je smetao. Dok su ga rušili prošlo mi je sve ovo kroz glavu, a danas vidim da je dimnjak doživio sudbinu svih branitelja, U ratu tenkovi, granate i sva sila ga nije mogla srušiti niti oboriti, a kada je došao mir onda dođu Srbi koje mi pozovemo i sve sruše. Zaista žalosno, i ako taj dimnjak nije imao neku funkciju nekako je bio vjesnik da stižeš u Orašje kad ideš iz dubine Bosne. Kad njega vidim znam da sam kod kuće. Sad ga više nema.

Tog dana popodne se sa crte povukla smjena kojoj smo došli u pojačanje, morali su se odmoriti, a i na drugim dijelovima su otpočele jače borbe pa smo se morali preraspodijeliti. Napadi nisu prestajali pa je postojala realna opasnost da nas jednostavno pretrče jer nije bilo dovoljno cijevi koje će u četnike pucati, tako da smo opet morali javiti da nam treba više ljudi. Svako javljanje u bazu je bila posebna misija zato što naš poljski telefon koji smo imali je bio vezan žicom koja je išla po sred jedne makadamske ceste koji su neprekidno tukli minobacači. Čim padnu dvije tri granate presjeku žicu i mi ostajemo bez ikakve veze s bilo kim. Tada ja, pošto sam bio najmlađi, moram trkom do položaja 4. Bojne i odatle javiti stanje, a onda opet trkom natrag jer nas i onako nedostaje. Uglavnom na naše traženje te večeri nam je stiglo pojačanje, ali nisu stigli naši dečki nego jedna desetina dečki iz Ugljare. Sila su bili ti momci a predvodio ih je Mića i njegov brat Goran kojeg su svi zvali Gorki. Mića je bio neki karizmatičan lik, dovoljno star da ga shvaćaju ozbiljno, a dovoljno mlad da se nosi sa svim potrebama rata, uglavnom čovjek i pol, veliki borac velikog srca. Njegov brat Gorki je bio nešto stariji od mene, ali sam ga poznavao iz viđenja i uvijek je bio nekakav buntovnik, ali isto tako ljudina sa srcem za bitku. Sa njima su došli i još neki drugi momci od kojih sam upoznao Iveka, stari momak i gunđalo, uvijek se za nešto žalio ali u borbi nije uzmicao. Imao je bradu i brkove, a skoro cijelu glavu ćelavu i sav je ličio na četnika, a što ga je kasnije stajalo i ranjavanja. Ranjen je u debelo meso od našeg borca prilikom oslobađanja Vidovica. Zabuna zbog izgleda, a crte izmiješane. Ležali smo zajedno u bolnici u Tolisi i tamo se stalno žalio iako je tretman bio dobar. Od svih njih najviše me je iznenadilo kada sam ugledao djevojku. Zvala se Zdenka i sa sobom je nosila „Zagija“ ako se sjećate te puške. Znam da je bilo žena u vojsci, ali s niti jednom do sada nisam bio i ja. Ispostavilo se da je pristiglo pojačanje bilo baš pojačanje u pravom smislu riječi. Dečki i cura su se borili tavom snagom da sam imao takav osjećaj sigurnosti da nas ne može pregaziti ni sva srpska i četnička armija.

Te večeri je bilo poprilično mirno i mogli smo malo odspavati, ali rano u jutro su nas probudile nove eksplozije. Dan uobičajen, Četnici udaraju, mi se branimo, top neprekidno drži tenkove u mat poziciji i ne dozvoljava mi na se bolje poslože, a mi i mićini pješadiju vraćamo bez problema. U jednom njihovom naletu zadesio sam se pored Miće, bili smo izvan tranšea i znam da se vraški pucalo i da su meci letjeli na sve strane. Kada sam ispraznio okvir malo sam uzeo zaklona da ga promijenim i tada sam vidio kako Mića puca, odjednom čovjek iz prsluka vadi nekakvu bombu i stavlja je u poseban nastavak na svojoj pušci. Opaljuje isto kao što se opaljuje i tromblon, samo što je to učinio bojevim metkom. Kad sam to vidio pitao sam ga jeli to „pijani ustaša“. Uz ciničan smijeh samo je klimnuo glavom. „Mića zar bojevim metkom“ pitam ga ja, a on samo klimne glavom i kaže „Nego što“. Slegao sam ramenima, ali od tada sam dobro pazio da nisam blizu njega kad puca ustaše, ja im nekako nisam vjerovao.  Sa svačim se čovjek sretne u ratu, samo kad nešto doživi prvi put valjda mu se dobro ureže u sjećanje, tako i meni Mića i njegove „pijane ustaše“.

Na večer je stigla popuna municije i smjena Mići i njegovim, ali ne i za nas, mi smo ostajali i dalje tu. Preko noći su nam došli neki momci iz Orašja, ali od njih malo pomoći, svi su vrlo brzo otišli na spavanje. Kada sam vidio da svi spavaju i nitko ne stražari morao sam pribjeći taktici zastrašivanja. Probudio sam ih uz rafali iz kalaša i izgalamio se na njih. Rekao sam da već dva dana odbijamo jake četničke napade i da su nam prišli do kukuruza koji je tek bio ponikao ispred nas na nekih 100-tinjak metara. Rekao sam da se ne smije spavati, da će nas žive poklati jer se crti može prići vrlo lako. Slagao sam im da ispred nas nema minskog polja i da se čede mogu šetati kako ih volja. Poslije mog govora ili ti galame stražarili su, a mi koji smo na položaju već drugu noć smo malo odmorili.

Jutro je osvanulo novi dan, ali napadi po starom, samo su duži  i pauze između njih kraće. Držali smo se, ali meni osobno, a znam i drugima nedostajala je mićina ekipa, nekako smo se bolje slagali i bili su srčaniji. Tijekom jedne pauze do nas su došli naši dečki Željo i Zvonce koji su bili na lanserima. Pitali su nas dali treba i oni da se uključe. Tada im je Tayson počeo psovati i vikati na njih: „Naravno da treba u vas je najdeblja cijev. Gruni tamo jednu pa neka se onda misle. Gruni više.“ Obećali su da hoće i vratili se na svoje položaje jer se ponovno čulo rondanje tenkova. Napad kao i svi drugi, mi uzvraćamo oni napadaju, ali dogodilo se i ono što su dečki obećali čuli smo opaljenije iz lansera, ali tada je iznad nas tj, tik uz desnu stranu ceste baš iznad novo prokopane tranše u kojoj je stajao Kosta, udarila nova detonacija uz ogroman bljesak. Detonacija je digla prašinu i svi smo se uplašili za Kostu. Nitko nije imao pojma što se dogodilo, vidjeli smo gdje je pala raketa i to nas je obradovalo, ali čime su nam to uzvratili. Uz kišu metaka nekako sam prešao preko ceste i došao do Koste koje je stajao neozlijeđen, samo prašnjav i dlake na rukama i nešto kose mu je bilo izgorjelo. Nije imao opekotine samo se vidjelo da je u kratkom vremenu bio izložen nekom jakom plamenu. Kasnije kada su pred večer kod nas ponovno došli Željo i Zvonce pitali su nas dali su dobro gađali i dali da ponove. Mi smo ih pohvalili, ali smo im i ispričali što se dogodilo Kosti. Kad su čuli da je dobro i da nije ozlijeđen počeli su se smijati. Objasnili su nam da raketa iz lansera leti 300 metara na osnovnom punjenju i da se tada aktivira raketni pogon u njoj. Dok leti tih 300 metara na svakih 100 metara raketa se penje pola metra u vis, tako da ovisi o početnoj elevaciji cijevi lansera raketni pogon rakete se pali na visini od 2,5-3,5 metara od zemlje. Detonacija i bljesak koji smo vidjeli je samo paljenje raketnog motora rakete. Igrom slučaja nitko o tome nije razmišljao prije pa su oni lansere postavili baš oko 300 metara iza nas. Tada je Tayson ponovno osuo paljbu po njima: „Momci ili odmiči ili primiči, nemoj da se ovo ponovi“.

Te večeri su nam ponovno uslišane molitve i Mića sa svojima se ponovno vratio kod nas, ali sada Zdenka više nije nosila Zagija nego je i ona dobila rumunjku. Nećete mi vjerovati, ali izgledala je kao malo dijete s najdražom igračkom. Nije prekidala priču o novoj pušci i o tome kako će sad da praši četnike. Nekako je i meni bilo drago što su joj dali pravu pušku jer ih je nedostajalo i često su puške ostavljane na crti jer su ih dužila po dva ili tri čovjeka. Noć je protekla manje više mirno.

Za živo čudo ujutro nas nisu probudile granate nego smo sami onako ispuzali, a stigao je i doručak. Dobili smo američke suhe obroke. Donio ih je neki tip iz Orašja, a koliko sam razumio bilo mu je ime Avdo. Malo se zadržao kod nas i to u razgovoru s Labudom, valjda se znaju od prije, a Avdi je bilo čudo da je Labud s nama mladina. Nakon nekoliko minuta razgovora Avdo se pridigao i pošao natrag odakle je došao, nije uspio odmaknuti nekih 25-30 metara kada je Pepo koji je osmatrao zavika: „Mata, kamion pucaj iz topa“. Top je bio podešen tako da puca direktno na cestu i mata nije čekao niti trenutka nego je samo povukao ručicu i BUM. Nije pogodio, ali je pogodio tenkovske mine na cesti koje su se aktivirale i sve u jednom momentu eksplodirale. Mine su bile postavljene nevješto i preblizu jedna drugoj tako da je eksplozija jedna aktivirala ostale. Detonacija je bila strašna, osjetiš njezinu snagu i udar zraka i ako si poprilično udaljen od nje. Nakon nekoliko sekundi kada smo se probrali od detonacije iza nas se čuo jauk. Svi smo zaboravili na Avdu koji se nalazio baš iz bestrzajnog topa. Naime za one koji ne znaju bestrzajni topovi nemaju trzaj zato što su nazad otvoreni i što svi barutni plinovi izlaze tako da je potrebno osigurati i 50 metara čistine iza njega jer postoji opasnost da se nešto zapali ili sruši. Avdo je bio na nekih 25-30 metara i kada je čuo da Pepo viče kako je vidio kamion on se okrenuo da i on vidi. U tom momentu udarili su ga barutni plinovi koji nastaju ispaljenjem iz bestrzajca. Dok smo mi dotrčali do njega već se počeo pridizati uz glasne povike na Labuda, kako ovaj hoće da ga ubije i slično. Kada se ispravio iz nosa, arkade i ušiju mu je curila krv, a kada je raskopčao košulju izgledao je kao jastučić za igle. Po cijelom tijelu, licu i nogama je imao stotine crnih točkica, ali srećom niti jedne ozbiljnije rane. Labud ga je otpratio u bolnicu. Kasnije sam čuo da je taj Avdo poginuo, ali na nekom drugom mjestu.

Ostatak dana protekao je normalno, četnici sve žešće napadaju mi se sve jače branimo. U jednom trenutku nekoliko mićimih, a među njima i Zdenka bili su preko puta i ponestalo im je municije. Opet ja kao najmlađi trebam pretrčati cestu o odnijeti im je. Nisam oklijevao nego brzo nabacim neki ranac na leđa, a prije toga u njega natrpam metaka za kalaša i trk. Nekako sam se strčao u tranše i došao do njih, kad tamo imam što i vidjeti. Tranšea je bila nova i friško iskopana bez uređenih grudobrana i puškarnica. Bila je duboka i jako je teško bilo naći mjesto s kojeg se moglo pucati preko nasipa izbačene zemlje. Što se međutim dogodilo Zdenka, i ako je bila srednje visine nije mogla nikako pucati preko grudobrana nego je zapela nogama na strane tranšea i tako dobila na visini. Smiješno mi je bilo što je svaki rafal koji opali izbaci iz ravnoteže pa mora prestati pucati, ponovno se penjati i onda opet pucati. Kad tako nešto čovjek vidi i kad shvatiš da jedna obična djevojka ima toliko srca za fajt ništa ti više nije niti teško niti te je ičega više strah. Dao sam im municiju potapšao Zdenku po ramenu i vratio se natrag do svojeg mjesta opet preko ceste praćen četničkom paljbom, samo ovaj put sam nekako znao da mi se ništa neće dogoditi.

Kada je pala večer sve se opet smirilo, a nekako oko ponoći stigli su radnici koje je doveo Đuro Perić i koji su trebali kopati rovove za tenkove. Došli su ih kopati noću jer je danju postalo nemoguće zbog napada i granatiranja. Pitao sam Đuru dali mi to možda imamo tenkove pa će se kopati rovovi za njih. Odgovorio mi je da nemamo, ali treba uskoro da stignu. Napokon i jedna dobra vijest, pomislih. Te noći sam dobro odspavao.

Ujutro sam se probudio dosta rano i kada sam izašao i bunkera vidio sam preko ceste Kuma kako sjedi i osmatra okolinu. Bilo je nekako jezovito mirno, neobično za zadnje dane. Znao sam da četnici nisu odustali, samo nisam imao pojma što sad smjeraju, ali nisam s tim puno niti razbijao glavu, bilo mi je bitno da se makar malo smiri da mogu donekle uživati u ugodnoj svježini posavskog ljetnog jutra. Ne znam kako opisati jedno takvo jutro, mislim da na svijetu nema ništa ljepše nego se probuditi ljeti negdje u posavskim livadama i šumama, kad je jutarnja svježina još jaka i dok još sparina nije počela otežavati zrak. Oko tebe sve je puno života, lagana rosa od jutarnjih zraka sunca sjaji na travi i lišću kao da je neko razbacao dijamante po njima. Zrak svjež i lagan puni ti pluća i ulazi u mozak, tako lijep da bi i teški mamurluk razbio. I ako je bio rat, i ako nisam znao dali ću ja ili netko od onih ljudi sa mnom dočekati podne ili večer, bio sam nekako sretan jer takva atmosfera i takvo jutro jednostavno te ne može ostaviti ravnodušnim.

S tim mislima došao sam do Kuma, ovaj put sam normalno prešao cestu, i sjeo do njega. Započeli smo neke mladalačke razgovore onako bez neke teme i cilja, tek tako da se labrnja i priča, lijepo jutro, pa ga nismo hitjeli kvariti. Kuma je na sebi imao pancirku, ali ona koja štiti samo od gelera, pa sam ga pitao dali ga ona može zaštititi od metka i što misli da je isprobamo. Dok sam mu to govorio polako sam spustio pušku prema njemu i uperio mu je u lijevu stranu njegovog trupa. Da mi je neko reko da mi je puška puna , do bih glavu na panj na nije. Otkočio sam pušku i mislio pritisnuti obarač, ali ima valjda Boga i Kum mi samo kratko reže: „Nemoj se zajebavat“. Ne znam zašto, ali hvala Bogu da sam odustao od svoje namjere i podigao pušku u zrak. Čim sam je okrenuo u zrak držeći je u krilu stisnuo sam obarač i puška opali jedan metak. Nastalo je nekoliko dugih trenutaka šutnje. Kum je prvi progovorio: „Zamalo me ubi, prijatelju“. Iskreno meni su se noge odsjekle, borio sam se da dohvatim zraka i nisam mogao niti riječi progovoriti, samo sam kao u bunilu klimao glavom i gutao nevjerojatne količine sline. Sjedio sam tu još nekoliko minuta nesvjestan svega što se oko mene događa. Od prije početka rata, još od dana kada sam išao na seoske straže do dana kada ovo pišem nosim oružje i baratam s bojevom municijom, jedino tada mi je oružje opalilo slučajno i više nikada sebi nisam dozvolio igru s oružjem. Na sreću ja sam svoju lekciju naučio na sretan i bezbolan način. Mnogi su te lekcije plaćali životima i zdravljem.

Nedugo nakon toga nam je došla smjena, nisam mogao vjerovati da ću konačno otići odatle i da ću se istuširati, promijeniti odjeću, da ću jesti nešto kuhano i za stolom. Ostavili smo položaj i došli u bazu, a kako mi je kuća bila nedaleko odmah sam otišao tamo da vidim majku i staru baku, da obavim sve ono o čemu sam malo prije sanjao. Oca nisam zatekao bio je na minobacačkim položajima u O. Luki. Sve je bilo savršeno, lijepo jutro, smjena na položaju, svi suborci živi i zdravi, da sam samo malo bolje razmislio znao bi da u ratu tako nešto ne traje dugo, znao bih da do večeri nešto mora biti loše, i bilo je vrlo loše.

Tog dana 19.07.1992.god. četnici su izvršili veliki napad na dio crte pod odgovornošću 1. Bojne 106. Brigade na dijelu Galići. Probili su prve crte obrane tenkovima ušli među kuće, ali su vraćeni i naneseni su im znatni gubici i u ljudstvu i u tehnici, ali i tu pobjedu smo platili životima. To je jedna druga priča, ispričat ću i nju samo jednom drugom prigodom.

Nakon dobrog jela i tuširanja nedugo iza podne sam već bio natrag u bazi i kako sam vidio nije bilo ničega alarmantnog niti neobičnog. Pokušavao sam naći zabavu s ostalima, ali u rano popodne u bazu nam je došao Bizi i reko nam da na kamion natovarimo što više možemo potrebnog streljiva i granata za Dusine. Rekao je da budemo brzi jer je tamo gusto, a on s drugom ekipom ide u O. Luku jer je i tamo žestok napad. Prije nego je otišao rekao nam je da se javimo u zapovjedništvo 4. Bojne.

Najednom sve se izmijenilo, počelo je granatiranje sela od kojeg je poginula jedna starica. Granata je pala na cestu pored njezine kuće i geleri su je sasjekli. Bila je stara, nemoćna, i kod svoje kuće ni blizu niti ijednom vojnom cilju. Naravno nikada nitko za to nije odgovarao.

Na brzinu bacamo sanduke u kamion, municija, rakete za lansere, za oba topa, granate za minobacač, rekete za  Osu, RPG-7, Zolje. Sve što nam je došlo pod ruku ponijeli smo sa sobom. Sve smo to stavili u kamion i sjeli na teret. Put do Orašja i zapovjedništva 4. Bojne bio je malo reći zajeban, jer su nas granate pratile cijelo vrijeme. Nisu četnici gađali nas nego civilne ciljeve, a mi smo samo tuda morali proći. Pred zapovjedništvom 4. Bojne dočekao nas je zapovjednik Marko zvani „Balkan“. Izgledao je ležerno, vjerojatno nesvjestan što se sve događa, a gledao nas je u najmanju ruku čudno, kao da nas želi pitati kuda se to nama žuri gdje mi sa svim tim oružjem. Netko od naših mu se obratio i pitao što se događa na Dusinama, dali je našima potrebna pomoć. Bila je to greška jer smo trebali izravno slušati bizijeve upute, a ne pitati ikoga drugog. Ipak dogodilo se što se dogodilo i obratili smo mu se. Na naše pitanje isti je samo rekao da on ne zna da ima nekih napada na Dusinama i da nije primio nikakve pozive za pojačanje. Vjerojatno je opet onaj sustav veze crko i naši se nisu mogli javiti. Kasnije se ispostavilo da je tako. Dok smo mi tako razgovarali uletio je neki lik i počeo panično vikati: „Kakve Dusine, u Luku tamo je frka, tenkovi su ušli u selo, tamo treba ići“. Malo smo se zgledali, čuli smo kako granate padaju po Dusinama, ali ništa pretjerano, ništa neobični za zadnje dane. Na njegovu priču dovezao se i Balkan: „Bizi je na Dusinma“. Tek tada smo bili zbunjeni. Maloprije nam je rekao da ode u Luku, zašto bi sada bio na Dusinama. Nije bilo vremena za razmišljanje jer smo svi znali da se nešto događa samo izgleda da nitko točno nije znao gdje i što. Na njihovo sugeriranje okrenuli smo kamion i ponovo pod kišom granata i s eksplozivnim teretom pravac selo Oštra Luka koje je udaljeno nekih 12-13 km od Orašja. Došli smo pred zapovjedništvo 1. Bojne i tu sreli Krešimira Lekića, koji nam je na brzinu ispričao kako su četnici napali na Galiće i kako tamo trebamo ići, ali da idemo pješice i da ponesemo što više oružja i streljiva. Uslijedio je brzi hod nekih 2,5-3 km do Galića, ali to je sad već druga bitka.

Te večeri nakon bitke za O. Luku, još na Galićima smo sreli Bzija koji je malo reći bio iznenađen kada nas je vidio. Pitao je što mi radimo tu zašto nismo na Dusinama. Na brzinu smo mu rekli što se dogodilo, malo je reći da je bio ljut, ali nas je odmah poslao na Dusine.

Do Dusina i bunkera smo došli bez ikakvih problema, sve je bilo mirno ni metka da proleti. Već je bio mrak kada smo se susreli s našima, a imali su nam što i reći. Odbijali su do sada vjerojatno najžešće napade u kojima je sudjelovalo pet tenkova, BVP, Praga i bog zna koliko pješadije. Ispucali su sve što su imali, ostala im je jedna granata za bestrzajca, 100-tinja metaka za garonju i po 50-tak metaka za svaku pušku. Sreća više nisu kretali inače bi ih pretrčali jer nisu imali streljiva. Sad smo i mi bili ljuti, ali sve se dobro završilo. Te večeri sam opet prenoćio na Dusinama, a ujutro su došli dečki iz 4. Bojne i potpuno preuzeli nadzor nad bunkerom.

Nakon preuzimanja odgovornosti za bunker na Dusinama, preko ceste je izgrađen ogroman zid od armiranog betona, koji nije dugo ostao tu jer je crta pomjerana prema naprijed i ukopana je pred samim srpskim selom Lepnica. Napadi četnika su nastavljeni ali nikada nisu prošli niti centimetar, a najveći teret su podnijeli pripadnici 3. Bojne koji su imali bunker tik uz desni rub ceste, legendarna „Mahalska 8“. Na tom bunkeru što pri čuvanju crte, što pri odbijanju četničkih napada, od snajpera, minobacačkih granata i drugog oružja poginuo je i ranjen veliki broj branitelja. Ja se više nisam borio na Dusinama.

Položaji 4. Bojne 106 Brigade HVO-a Orašje na zidu u Dusinama

Na kraju bi se osvrnuo na ljude koji su se zajedno sa mnom borili tih dana na Dusinama. Prvo bih spomenuo najstarijeg Matu Labuda, kako sam već rekao starac sa srcem, dobar lik i ako se nekada nismo slagali, ali to je i normalno zbog razlike u godinama. Čovjek je generacija mog oca pa što drugo očekivati. Cijeli rat je sjedio na crti obrane pored bestrzajnog topa, poslije Dusina otišao je na drugi bitan pravac u Bok. Poslije rata je imao moždani udar zbog kojeg je ostao paraliziran u jednu stranu tijela. Nije izdržao takvu situaciju u kojoj je tako nemoćan i sebi je skončao život vješanjem. Bio sam i tada na smjeni i osobno sam ga morao skidati s grede na kojoj je visio.

Bula je velika ljudina u svakom smislu riječi, naš mitraljezac. Lik je imao zlatne zube i stalno se smijao. Vrlo su rijetki trenutci kada sam ga vidio ljuta, a ni tada ga nisam dugo gledao jer sam bježao. Prošao je mnoge bitke a danas radi u graničnoj policiji u Orašju i zamijenio je zlatne zube, ali se i dalje smije.

Tayson je tip koji je volio popiti, ali u borbi nikada nije uzmakao. Cijeli rat i najteže dane smo proveli zajedno, a najviše ga pamtim po govoru jer je imao problema sa izgovorom slova Č . Izgovarao ga je nekako čudno da to ne znam niti opisati. Kroz godine rata mi smo na to toliko navikli da više nismo niti primjećivali. Nakon rata otišao je u 4. Gardijsku brigadu i oženio se, a poslije se teško razbolio. Mislim da je sad u mirovini i još se liječi vjerujte mi ne znam niti sam od kakve bolesti, samo znam kad ga vidim, a toj je jako rijetko, ne izgleda mi nikako dobro.

Kosta je mrcina nevjerojatne snage. Jednom prilikom na snijegu mu je otklizao zadnji kraj njegove Ascon u kanal. Kada je vidio da ga motor ne može iščupati, Kosta je jednostavno izašao iz auta, podigao zadnji kraj i zanio ga na cestu. Vidio sam to svojim očima nije neka priča iz treće ruke. Zapovjednik našeg voda i glas razuma među nama. Nakon rata nastavio je  raditi u tvornici za preradu duhana u Orašju, sad je u mirovini. Još uvijek je neoženjen i ako je skupio blizu 45.

Mek je momak koji je građen za diverzanta, srednje građe, okretan kao mačka i izdržljiv kao kamen. Pouzdan u ratu, prijatelj u miru. Nakon rata se oženio i sada je u Austriji, kao i mnogi u tuđini traži kruha kad mu njegova država ništa nije dala.

Ilica je veseljak i vječiti student. Za vrijeme rata je nekoliko puta kretao i odustajao od studija. Tip je nekakav filozofski zajebant, ali i jako ozbiljan i pametan kad to situacija zahtijeva. Oženio nakon rata i zaposlio kao carinik. Jako se vezao za crkvu, a aktivan je i u braniteljskoj udruzi, pa preko nje pokušava ostvariti neka prava za sebe i suborce.

Kum je budala, došao je iz njemačke kada je počeo rat. Posvađao se sa starim jer mu ovaj nije dao da ide, ali on je opet otišao. Njemu su na pameti uvijek bile samo žene i provodi, ali uz sve to znao se i boriti i to muški. Sad je opet u njemačkoj i nemam pojma kakav život vodi.

Pepo... Ako će te iskreno o njemu toliko moga pričati a opet bi malo rekao. Visok i mršav, ali snažne građe tijela, veseljak koji se volio smijati, ali nije imao sve prednje zube, pa je osmjeh često sustezao zbog toga. U biti on se smijao i to grohotom, ali je pri tome pokušavao držati usta zatvorena. Zbog toga je na licu imao takve grimase kad se smije na smo se svi mi još više smijali s njim. Uvijek smo bili zajedno, isti dan na istom mjestu smo ranjeni, krevet do kreveta u bolnici ležali. Na žalost i na njemu je rat ostavio traga. Nakon rata je otišao njemačku radi na crno po gradilištima, bio je jedno vrijem počeo previše piti, ali mislim da je to pregrmio i da je sad dobro. Ne viđam ga baš često, a volio bih.

Miću i Gorkog sam već opisao pa da se ne ponavljam, samo mogu još dodati da su zajedno ranjeni isti dan od iste granate. Roknula ih mi minobacačka 120-ka, a gdje drugo nego u Vidovicama. Oporavili su se koliko toliko Bogu hvala živi su.

O Iveku se još samo može reći da je obolio od PTSP-a i da se liječi. Uredan je dok je pod terapijom, ali je i odgovoran tako da nema nekih većih problema. Često ga vidim dok se rekreira šetnjom i još je stari momak.

Zdenka je bila lijepa mlada, plava djevojka. Mršava, ali ne previše, velikog srca i vesele duše. Nisam je stigao bolje upoznati, ali ono što sam od nje vidio bilo mi je dovoljno za sva vremena. Tijekom rata se udala i sad mislim da živi i RH mirnim obiteljskim životom. Ona je za mene primjer žene ratnika.

Mnogo je drugih momaka iz moje postrojbe bilo na Dusinama tijekom tih teških dana, ali eto ja sam napomenu samo one koji su bili sa mnom. Mislim da smo imali sreće pa smo se odatle svi izvukli živi, ali sreća prati hrabre. Vjerojatno nam je pomoglo i dobro ukapanje jer smo imali tako dobre rupe u zemlju da nas se nikako nije dalo istjerati van. Ispostavilo se da je istina onaj slogan „Ašov u zemlju dublje jedan geler manje“. Pomogla nam je i jedna činjenica, po mom mišljenju, a to je da četnici vjerojatno nisu dobro snimili naš položaj jer svu silu minobacačkih, tenkovskih i inih granata su istresali u jednu šumicu koja se nalazila s naše desne strane na daljini od oko 100-tinjak metara. U njoj nije bilo nikoga, a ja se ne mogu oteti dojmu da su oni mislili da smo mi tamo. Možda samo još jedan sretni moment, tko će to znat.

Nakon svega napisano želim još reći da je teško opisati događaje koji su se dogodili tih dana. Teško se sjetiti sve kronologije, nakon toliko vremena, teško je opisati zastrašujuće detonacije stotine i stotine granta koje su padale oko nas. Teško je dočarati kako zuji metka koji ti je prošao tik pored glave, a kako zuji metak koji je prošao metrima od tebe. Na Dusinama tih dana teško je bilo razabrati koji je blizu, a koji je daleko jer ih je bilo i previše. Teško je opisati osjećaje u borbi, strah s kojim se boriš, strah od smrti, od stradavanja, i onaj najgori strah od neuspjeha. Sve to treba proživjeti da bi se osjetilo, da se osjeti kako je to kontrolirati strah i s njim postati prijatelj. Teško je opisati pojedine momente u kojima smo se šalili kada nam je bilo najteže kad nismo znali hoćemo li poživjeti još koju minutu. Kako opisati miris spaljene trave kad na nju staviš pušku koja se usijala od pucanja. Kako opisati hrabrost čovjeka koji tijelom izlazi na kišu metaka i granata da bi uzvratio vatru, da bi zadržao zvijeri u naletu. Ja sam bio u takvim situacijama, ali mi je drago da sam u njima bio sa takvim hrabrim ljudima. Ja ih nikada neću zaboraviti, molim vas nemojte ni vi.

Hvala svima hrabrim ljudima s kojima sam se borio tih dana, a i u svim narednim teškim danima rata.

 

StršUHD91

< «		» >

Domovinski rat - Ratne priče