Još smo u Vukovaru. Najprije kratka čarka sa Tomislavom Merčepom,koji nas je htio pod svaku cijenu natjerat nositi neke vreće sa pjeskom dole kraj Dunava, a što Dvorski nije htio ni čuti. Došli smo se ovdje boriti, a vreće nek ti nosi civilna obrana! To je u redu, bili smo poslani u Vukovar za diverzije i čišćenje osvojenog. Nakon kratke prepirke Dvorski mi je rekao neka nabavim neki prevoz gdje možemo svi stati, a bilo nas je oko 25-30 stavarno se ne sjećam znači trebao mi je kamion.
Tražim ja tako i naletim na istu onu staru fapčinu takozvana trinaistica,a kud ću stim em je spor, pa je velik vide te do Županje.I evo malo sreće naletim u nekoj firmi na zastavu ja mislim 604 nova to. Uđem kod gazde kažem mu kakva je situacija da trebam kamion za potrebe vojske, čovjek ni a nije rekao dao mi ključeve, a ja sam mu obećao kamion vratiti nazad što sam i za tri dana napravio. Natovarili smo opremu, dečki se pobacali ispod cerade, Dvorski je u međuvremenu sa pokojnim Jasminkom i Čavarom maznuo vojni terenac rusa uvaza, te smo krenuli put Zagreba. Vi znate da je jedini izlaz bio na Bogdanovce, ali je moj Dvorski skrenuo prema Bršadinu, sva sreća tamo smo imali našu barikadu nepunih 600 m od Srba. Dečki nas pitaju kuda? Za Zagreb, e tu nikad nećeš doći do Zagreba! Ništa okreči se i na pravi put pa za Zagreb. Dođosmo mi tako negdje iza polnoći do Okučana kaže Dvorski tu skrećemo desno pa na Viroviticu van. Vozim tako kad tamo negdje kod Bjele Stijene ostanem bez svjetla i trube,krasno. Pratim onu bijelu liniju na cesti i vozim,kad odjednom bum,trknem nekog fiču ne jako i nastavim vozit. Dođemo konačno do Pakraca,a fičo za nama. Stanem na svjetlu da vidim osigurače kad ovi iz fiče dignu galamu, ljudi moji ma ni minutu fićo je bio na leđima ova dva šupka svezana. Došla je policija Dvorski im dao papire, naloge iz Kumrovca, mi im predali onu dvojicu, garant Srbi i krenusmo dalje s tim da mi je Dvorski upalio 4 žmigavca da sam ga mogao pratiti. Taman trebamo izaći na staru podravsku kad stojjj!!! Stanemo kad iza nas frajer sa zoljom, a ispred doček od 20 ljudi naoružani do zuba. Dobro je Renato Romić sa svojim dečkima, a policija mu javila iz Pakraca da mu dolazi kamion vukovarskih tablica i vojni rus. Smjestili smo se u njihovu bazu gore kod škole nešto pojeli, ja više popio nego pojeo i na spavanje. U jutro sam promjenio osiguraće te smo konačno krenuli za Kumrovec. Kao što sam rekao za tri dana sam se sa pokojnim Jasminkom, pokojnim Stipićem i nadam se živim Šarićem dečko iz Vinkovaca, vraćao se u Vukovar da čovjeku vratim kamion,a mi smo se vratili našim citroenom od policije. Eto to je što se tiće Vukovara sa Dvorskim. Ja sam još jednom odlazio u Vukovar i to na svoju ruku, ali o tome molim Vas shvatite nebi pisao.
Hrvatska Kostajnica
Dragi moji prijateli, braćo po oružju i hrvatskoj krvi ako je netko od Vas bio u tom lijepom banijskom gradiću, a ja znam tko je bio te ih pozdravljam, znate da je to po svom zemljopisnom položaju praktički neosvojiv grad.
Zašto Vas to pitam? Predaja i pad Kostajnice je bila strategija, da se može otvoriti zapadna fronta ona kod Okučana, Novske i Jasenovca, a sve dok je Kostajnica bila u našim rukama nema teorije da se to desi jer tad smo im mi za leđima. No dobro ostavimo to iako nije lako jer je previše naših heroja palo na Manjaču, a znamo šta su tamo prolazili.
Kumrovec, oko 11 sati stiže zapovijed krećete za Kostajnicu! Moram napomenuti da mi dok smo vraćali kamion u Vukovar smo ostali odsječeni od glavnine voda koji je u međuvremenu otišao u Kostajnicu. Tako da smo pok. Jasminko, pok Stipić, Šarić i ja krenuli 5 dana iza njih kao smjena sa ostalima iz drugih postrojba.
I tako nas oko 50 ljudi autobusom krenulo put Kostajnice. Išli smo okolnim putem na Jasenovac-Dubicu-Rosulje. Kostajnica. Za 5-6 km dugačko selo Rosulje, znate i sami da je srpsko, no mi smo ipak bili toliko "slobodni" da smo našu
lijepu veliku zastavu gurnuli na obrliht autobusa i tako prošli kroz Rosulje, a da ni metka nismo popili, "hrabri Srbi". Evo nas u Kostajnici, napetost na sve strane grljenje sa ostatkom ekipe koja je već bila tu, jesu li svi na broju, jel tko ranjen, ne sve je ok ... No nije dugo prošlo kad evo dobrodošlice sa Čukora brda iznad Kostajnice poviše Majura. Zapucala braća đu-bre iz svih mogućih oružja i oruđa, u stvari gore su imali 2-3 haubice, a kakvi su bili nalijani gađali su Unu i kraj nje Bosnu. Oko 18 sati završio je njihov pozdravni plotun pa smo se rasporedili za straže, vod Zebre je bio stacioniran na lokaciji križanja puteva Kostajnički Majur i Dvor na Uni, gdje su bile dvije dvokatnice nasuprot jedna drugoj, nekada TO, a druga bivša milicija. Pok. Jasminko i ja smo krenulo u prermetačinu tih zgrada bilo je tu svega oružja ko u priči, a u zgradi od milicije našli smo preko 100 komada protutenkovskih mina "šestica", one sa antenom, i danas se smijem reakciji kad smo to našli, znam da će ovo čitati dosta ljudi pa pazim na rječnik, ali da pišem u stilu Svena Hassela bilo bi tu svega, kao što je bilo tada. Braćo Vi znate na što mislim.
Noć je prošla relativno mirno tu i tamo koji rafal s jedne ili druge strane, tek toliko da se zna da smo tu. Nisam siguran al mislim bio je 5.ili 6. kolovoza 91. kad smo čuli avion, Galeb JNA-e snimao je naše položaje, tad smo znali da će biti frke sat, dva iza njegovog preleta.
Počelo je negdje oko 13 sati, minobacaći, tada je stradala novosagrađena škola u Kostajnici i još par privatnih kuća, očito su svoje čuvali mislim na TO i milicijsku zgradu. Radio vezom motorolom tražili smo od zapovjedništva koje je bilo smješteno kod pošte i hotela u centru Kostajnice da krenemo u protunapad kroz dva tunela koja vode ka Čukoru međutim odbijeno je. Danas sam svjestan toga da je to bilo u redu jer tuneli su bili pod njihovom kontrolom jer i mi smo imali svoje doušnike, Hrvate iz Kostajnice. I taj se dan bližio kraju,a ja sam bio sve više pa tako krenuh u akciju po okolnim dućanima, bilo je tu svega, a za mene ponajviše bombica konjaka, pelina i ostalih badelovih delikatesa. Prvi sukob sa Dvorskim kad je čuo da dok hodam zvonim sa flašicama ko ovan predvodnik, luđak me okrenul naopak tak da je sve palo iz džepova van j.... sam mu sve po spisku. Bez brige nije sve ispalo imale su naše odore dosta džepova.
Prije rasporeda straže podjelili smo se tko je kako mogao i imao ručnoh bombi (kinder jaja) da ih postavimo na sumnjive prilaze, znate kako to ide drvo, flaks, špaga tko je kaj imal tako se je snašao. A kad je nestalo bombi idu lažnjaci par limenki od piva, a toga je uvijek bilo i to je to, pa kad zapne bar ga čujemo. Smjene straže su bile svaka dva sata jer nas je bilo malo, tako ako je netko stojeći zaspao, kao na primjer ja onada to može biti opasno. Zašto? Kako sam stajao puška je bila stalno otkočena i na rafalu, cijev prema podu kad netko iza mene zaronda sa gajbama od pive koje su isto bile zamka, a ja ožeži točno kraj desne čizme. Događa se i pametnom!
Nisam siguran,8.ili 9. kolovoza naravno godine iste 91. napravili smo feštu. Netko od domaćih nam je zaklal prase koje nije bilo ni odojak ni svinja, već nešto između, nebi to spominjao al ima tu jedna važna stvar koja se dešavala tijekom te fešte. Vrtimo mi tako to nedonošće na ražnju, a da bila je i harmonika svira čovjek svaka mu čast, kad tamo neki koga baš i nismo poznavli odvali pucati iz pištolja i to metak pa stane, zatim dva pa stane, pa opet jedan u mater ti milu kome ti poruke šalješ? I bio sam u pravu, kad skoči pok. Jasminko strga šupku pištolj iz ruke i odmah iza kuće sa njim nas četvorica, al nismo daleko stigli kad su ovi počeli prat gore iz Čukora. Diži prase sa ražnja čuje se od nekuda, uzmi pivu brišimo odavde. Nije dugo trajalo, tako da smo feštu priveli kraju kojeg se baš i ne sjećam ako me razumijete.
Dan D! 10. kolovoza 91. prekrasno jutro, samo malo magle dole oko Une svi smo na nogama i zadnja straža, čekamo novinare koji su bili najavljeni, a povodom Siniše Dvorskog, tada legendarnog hrvatskog Ramba i voda . Tamo negdje oko 10 sati stigla je novinarska ekipa na čelu sa novinarom, kojeg sam taj dan upoznao i isti dan je i poginuo još jedna legenda ratnog novinarstva pokojni Gordan Lederer. Poslagali smo naša tri Jeepa,a ispred zgrade TO-e na šatorskom krilu na podu je bilo poslagano zapljenjeno oružje kojeg smo uzeli prilikom čišćenja. Pregledao sam dosta materijala od toga dana, ali nikako da nađem baš te snimke od samog početka kad smo snimani na jeepovima, pa intervju sa Sinošom neznam iz kojeg razloga se to čuva, a to je dio, odnosno početak istih onih snimaka na youtubeu banijska praskozorja. Tako smo veći dio dana proveli u razgovoru sa ekipom novinara, bilo je tamo i drugih novina sjećam se mladog novinara hamburškog ZDF-a pa jednog francuza. Kad su se novinari povukli u centar Kostajnice u stožer, ostali smo sami, te smo krenuli u pripremu ručka, moram reći jako dobrog. Za taj dobar ručak pobrinuo se Jasminko koji je ni sam neznam od kuda isčupao pršut i to ne pokvareni, s obzirom da struje nije bilo pa su sve škrinje i frižideri u kućama grijali umjesto hladili. Poslije pršuta valja i popiti, a za to sam ja brigu vodio naravno najviše radi samoga sebe ali pobrinuo sam se za 3-4 litre crnoga.
Poslije ručka bi trebalo odmoriti,međutim braća na Čukoru više nisu imala strpljenja, počelo je oko 17 sati. Izgleda da je gamad bila trijezna jer su počeli dosta precizno iz haubica, tako da su nas prisilili na druge položaje. Znate kako to ide kad se u vama probudi revolt, u roku deset minuta svi osim straža i dečki na šupljem kamenu gore sa istočne strane
Kostajnice krenuli smo u protunapad. Tu snimku imate u Banijskim praskozorjima kad je Klenova ekipa krenula na Majur prema Čukoru. Jedan dio držali su dečki iz MUP-a mislim gore kod pruge, a mismo sa jeepovima krenuli kraj njih frontalno jer smo imali 20 mm top protuavijonac dvije cijevi. Neki su putem poskakali sa jeepova i pridružili se dečkima koji su krenuli pješice. Fajt je počeo i danas neznam zašto ih tada nismo razvalili jer imali smo ih, bili smo tako blizu da smo ih mogli šamarat,tada je netko viknuo novinar je pogođen, koji, gdje ne vidm ništa zovi hitnu nema mu pomoći komentiraju neki. Radio vezom stigla je zapovijed da se odmah vratimo svi, to neću nikada prežaliti. Po novinara, kasnije ću saznati da se radi o Gordanu stiglo je sanitetsko vozilo i odveli su ga u stožer, iz kojeg je u više navrata tražena pomoć helikoptera iz Zagreba, a koju smeće od Rašete nije odobrio iako se radilo o civilu-novinaru. Gordane hvala ti za tvoja Banijska praskozorja, svoj mladi život položio si na Oltar Domovine, da bi neki novi klinci znali istinu!
Te večeri nitko nije bio za razgovor, ni bilo koje druge aktivnosti poput kartanja, cuganja nikome do ničega nije bilo samo veliki upitnik, zašto baš on pa ni pušku nije nosio, dečko je bil u civilu koji ga je to šupak pogodio, zašto? Da tada nije bilo pok. Jasminka vjerovatno ni ja nebi danas ovo pisao, zašto? Ljut ,bjesan i frustriran, a potkovan sa jedno par konjaka krenuo sam prema tunelima. Uzeo sam si svoj nož koji je negdje u Zagrebu još i danas u ulici pjesnika (kranjčevićeva) pohranjen za sva vremena, njime i dve bombe išao sam nekoga ubiti, i da sam naletio na gamad pao bi ali vjerujte mi povukao bih barem pet i sve u redu nitko sretniji od mene. Krenuo sam putem prema Uni pa sam mislio uz Unu krenut prema tunelima, kad čujem iza sebe "kaje stari nemreš spavati?"
- Jasminko nemoj to raditi stradat ćeš mogao sam u tebe pucati - odgovorih mu. Ne nemogu spavati pa idem malo na Unu, sa bombama po noći ribe lovit baš i ne drži vodu.
- Smiri se stari, dobit će oni svoju porciju ajd nazad popij nešto pa na spavanje, sjeti se djece svoje Tomeka malog, Stelle i Petre nemoj divljat sve će na svoje doći. - za mene još uvijek nije iako sam ga poslušao tada.
Još jedan dan koji neću ,a i nesmijem zaboraviti. Tomislav Stipić mladi dečko dvadesetak godina rodom iz Tomislavgrada, nikad neću zaboraviti tog visokog hercegovca rođeni pirotehničar, bombe je mogao napraviti od sladoleda, sve je o njima znao, a upravo od nje je poginuo. Tog dana je išao raditi eksplozivne naprave od vitezita, uzeo je par limenki od graška napunio ih kojekavim čavlima, komadima željeza i svega što može raniti ili ubiti. Sa njim su bili pok. Jasminko i pok. Sebastijan, a ja sam otišao po još limenki i žice jer sve je radio na struju od baterije. Nisam daleko otišao kad sam čuo eksploziju i još radio-vezom javim ljudima da smo to mi i da radimo nove bombe, tad čujem Jasminka - stari vraćaj se Stipić se digao - ni sad neznam jesam li ga dobro čuo samo znam da sam se vratio i sledio kad sam vidio Stipića u lokvi krvi, a i Sebastijana koji se počeo dizati. Za Tomislava više nije bilo spasa bio joj je preblizu, naime šta se desilo kako je namještao sat za detonaciju umjesto na tri minute satvio je na tri sekunde nedovoljno da se povuče. Taj i još jedan dan osam mjesci kasnije u Komarevu neću nikada zaboraviti. Radio-vezom pozvana je hitna koja je odvela pok. Tomislava i gelerima iz iste bombe ranjenog Sebastijana, na žalost i njemu ćemo za nepunih mjesec dana ići na sprovod. Možda je moja prednost bila u godinama, kad bi i srce reagiralo iskustvto ne bi dozvolilo iako sam i ja suprotno dokazao, no tu je dosta kumovao alkohol. Ništa se nije više desilo vrijedno spomena osim nekih u režiji Jasminko-Stari-ja no o tome nebi pisao, te Vas molim za razumjevanje. Povratak više ne u Kumrovec, jer se u međuvremenu postrojba preselila u Zagreb na Petruševac. Nastavak slijedi kroz par dana, a ovo Vam šaljem sada, pozdrav svima .
Miroslav Starček
Zagreb 12.12 2009.
| < « | » > |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče