Prekrasnog jutra 17.07 1991. otvara se još jedna stranica u životu jednog zagrebačkog fakina ne više mladića već oca troje malodobne djece. Sve što se do toga dana događalo u mom životu nebi stalo ni u jednu knjigu,a vjerujte ni ostatak nije puno bolji,no to mi zovemo sudbinom krivo naravno jer manje više smo sami krojači iste. Tog predivnog jutra 17.07 1991. došao sam u Rakitje tada stožer ZNG-e neznam zašto i danas nije. Dugo sam čekao dok se nije prikupilo dovoljno entizujasta poput mene da zadužimo odore,vjerujte nije bilo ponosnijeg čovijeka na svijetu od mene.
Poznavajući sebe znao sam Miro bit će jebeno ha ha i bilo je. Te smo većeri busom krenuli za Kumrovec koja ironija Titovo rodno mjesto,a upravo se protiv njegova sjemena i otrova kojeg je posijao davne 45. idemo boriti. Da tako sam tada
razmišljao nije samo Milošević i Velika Srbija u pitanju mjenjamo i sistem jednoumlja u demokraciju,moj Miro koji zajeb. U Kumrovcu sam se našao sa nekim ljudima iz "civila" Dubravko Farkaš,Jasminko Dervišagić(pok.) Slavko Durlen nekad 70. bio sa mnom u domu pa malog Đanija (digić) i još neke.Nakon dva tjedna treninga i to dobrog pridružio sam se ekipi Siniše Dvorskog alias Stracabosko 95. optuženog za ubojstvo Marčela Popovića u što i danas ne vjerujem,a za to imam i te kako dobre razloge.
Vod "ZEBRE"
Siniša Dvorski zapovijednik, Jasmiko Dervišagić dozapovjednik,(pok.) Stipe Čavar dozapovjednik i Miroslav Starček dozapovjednik, Ante Sesar(mucavi), Dragan Šarić, Tomislav Stipić(pok.) Sebastijan Meštrić(pok.), Vlado Sekalec (teško ranjen kod Hrastovice neznam jel još živ), Ante Šipura mala lopina ako je preživio onda je negdje u buksi, Radoslav ne sjećam se prezimena,Miroslav Cerić bio u novinama umro od predoziranja ima ih još al stvarno se nemogu sjetiti imena neka mi oproste.
Ma što netko danas prićao o Dvorskom ja za tog ratnika imam samo riječi pohvale i za hrabrost i za organizaciju,strategiju i disciplinu ratovanja,a koja je u to vrijeme bila itekako potrebna.Iz baze u Kumrovečkoj političkoj školi vod Zebre i još neki pok. Vondra sa svojima, pa Miro Filpović,Zlatko Ptiček (Meksikanac) njega treba uhvatiti jer čovjek je od prvog dana sve snimao bio je opremljen ko novinar, a poznamo ga po onom srušenom helikopteru, preselili smo u barake bivše ORE, na
Bistricu ob Sokli na granici sa Slovenijom.
Tu je do izražaja došlo sve znanje o ratu i ratovanju načinu vođenja ratnih operacija Siniše Dvorskog. Nije bilo telefoniranja prije odlaska u akciju ,netko bi se javio svojima nije bilo toga i to sam odmah razumio dok su neki bili bjesni radi toga no svako otkrivanje lokacije terena na koji se ide mogao je netko ne zlonamjerno otkrti i propada plan iznaneđenja.
Sisak početak kolovoza, a već smo tada imali tri vojna Jeepa ona otvorena sa tri brzine i na benzin, pije ko smuk ,al i ide. Znate i sami napetost u isčekivanju akcije i zajebancija na motoroli sa čedama jer smo svi na istoj frekvenciji upravo radi toga,evo jedne: " čedo imaš mrave u bradi, kako zanaš učo vidim ti kroz snajper majmune" i sl. tome. Tada se sa Mošćenice spremala ofenziva Jugo-vojske i četnika na Sisak sa oko 40 tenkova,tad su prvi puta popušili i to od svog srpskog cigana, a na pregovore je išao pokojni Marijan Celjak u čiju ću 57. bojnu kasnije i ja doći, naime njihov im je cigo rekao da nek neidu na Sisak ,da je na Galdovu na mostu par tisuća do zuba naoružanih Ustaša,a bilo nas je oko sto i nešto naravno sa kaljašnikovima i par zolja. Ništa od svega "hrabri" ratnici Jugo-armije i ova sranja pijana od četnika odoše za Glinsku Poljanu.
Povratak u Kumrovac,opijanje ako tko imao koga za seks znate i sami kako je to išlo,no ne za dugo. Treči dan opuštanja ponovo okupljanje i za Vukovar,konačno nešto opipljivo,a pratili smo svaki dan događaje iz Vukovara.
Predivan grad na Vuki i Dunavu,pa se i danas pitam dal bi Atila bič božji sa svojim Hunima razrušio i maskrirao jedan takav grad,tek sad vidim protiv koga smo ratovali. U Vukovaru nas je dočekao Tomislav Merčep tada zapovjednik obrane Vukovara. Malo smo odmorili pregledali opremu i naoružanje i čekali raspored,koji je stigao oko 21 sat navećer. Krećemo! U Fap 13 nasticu put Borova Naselja. Stigosmo na neko igralište, vodio nas je domaći borac kodnog imena Srna za kojeg sam nedavno čuo da je poginuo, a njegovo ime drugi nosi.
Strpali nas u neku baraku valjda oružarnica igrališta, kad vidi neko se pametan nađe i upali svjetlo, nije ga stigao ni ugasiti kad je počelo pranje sa svih strana i svih oruđa i oružja. I tad mi neko kaže da ona neće grom u koprive nije istna ma je vjerujte,bile su višlje od mene ne sjećam jesu me pekle al ja sam preživio i grane koje su padale po meni i gelere. Tad je Siniša poludio jer nije znao tko je upalio svjetlo u baraci pa je mislio da nam je netko smjestio,iako ni meni to još danas
nije jasno, no kako bilo zapovjeđeno je povlačenje s položaja, te smo puzeči preko brisanog prostora odpuzali do prvih zaklona.Tako je prošlo prvo vatreno krštenje, a sa moje strane bez ispaljenog metka,šta ćeš nema mete nema pucanja.
Po povratku u bazu rasprava o tome tko je upalio svijetlo,zašto ga je upoalio i slična sranja. No to već znate nakon prvog sastanka sa smrću koliko se toga promjeni u Vama. Moj slućaj ide ovim redom: tko ima kaj za pit? Dobro našlo se tu limenki pive,al ježiga nisam sam,a piva dve ,tri to mi nije bilo ni za zub,ima nešto konkretno? Nađe se domaći igrać sa nekom brljom,e to te ja pitam. Od toga dana kreće moj put ka alkoholizmu. Dragi moji prijatelji, suborci svi koji smo još koliko toliko
bili normalni osjećali smo i strah i to uvijek uoči akcije,a poslije šok naravno tko je preživio. Kasnije tijekom vremena i sve više okršaja smo otupili i postali ono što smo i danas borci,ratnici kojima se ne povraća kad vide litru,dve krvi neko
razbacano tijelo i slično tome.Zahvaljući Vama pišem o tome i vjerujte preplavile su me emocije, za koji dan idem u Vukovar nakon 19 godina,ne nisam bio dole od njegovog pada i oslobođenja i sad neznam kako ću reagirat. Iako znam da je rat završio i sa tom činjenicom želim živjeti, ali kad vidim nepravdu koja se događa i sa našim generalima u Haagu, a oslobađaju one koji su sve to započeli nije mi svejedno i nekako bi najrađe započeo novi rat. Završit ću ovo poglavlje, naravno tu nije kraj no u slijedećem nastavku. Pozdrav Vama ma gdje bili!!!!
Miroslav Starček
Zagreb 2009.
| < « | » > |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče