Tog dana, na samom početku rata, u bazi se osjećala se takva napetost da si je mogao nožem rezati, a sve zbog toga što se od ranog jutra mogla čuti grmljavina artiljerijskog oružja u daljini. Po smjeru iz kojeg je dolazila buka znali smo da se ponovno vode oštre borbe na Grebnicama i da četnici pokušavaju što bolje osigurati svoj krvotok u vidu ceste nazvane „Koridor“. Napetost je bila još veća jer smo svi u bazi bili mahom neiskusni ratnici, tek prošli obuku za protuoklopnu borbu, upoznali nova oružja, a već je na vratima kucala prva četnička prijetnja u kojoj smo ga trebali i iskušati. Kako svi tako i ja, neiskusan, bez ikakvog vojnog iskustva, naoružan samo hrabrošću i željom da se što prije krene u borbu, izjedao sam se u neizvjesnosti i iščekivanju vijesti s dijela gdje su se vodile borbe.
Svjestan ili nesvjestan svih događanja oko sebe u čekanju je prošlo više od pola dana, a u kasno popodne, punom brzinom ,dižući oblak prašine kao stampedo konja, u dvorište baze ušao je naš žuti kombi a iz njega je iskočio None. Bez ikakve priče i objašnjenja brzo je prešao pogledima preko nas okupljenih oko njega, i kao iz topa, strogim i zapovjednim glasom izvalio: „Trebam minobacač 60 mm i posadu za njega.“ Svi okupljeni smo se zgledali, a tim pogledima smo tražili Žuću jer je on držao instrukcije za minobacač i on je trebao s njim rukovati. Trebalo nam je samo nekoliko trenutaka da shvatimo da Žuće nije bilo u bazi, jer je isti prije nekoliko dana premješten u artiljeriju i više nije s nama. Kada je i None to shvatio nije časio ni časa nego je ponovio: „Nema veze, tko drugi zna s minobacačem.“. Svi su šutali, a ja onako željan borbe, ali i siguran da sam dobro slušao Žuću dok nas je obučavao povikah „Ja ću, ja znam što je Žućo govorio i ako je tako, ja ću ići.“ Na moje riječi naš vodnik Marko mi je odmah doskočio i rekao da ne mogu toliko biti siguran u sebe jer nikada nisam koristi to oružje da se lako može desiti da podbacim i pogodim svoje na našoj crti obrane. Ja sam samo ponovio da sam dobro slušao što mi je rečeno na obuci i ako se tako gađa neće biti problema. Na znam zašto, ali stekao sam dojam da me je Marko htio odvratiti od moje namjere da idem, ali mu None nije dao vremena jer je prekinuo raspravu i odmahujući rukom rekao: „Nemam ja vremena za priču, Strš ako misliš da znaš kupi minobacač i nosi, pet ljudi neka krene za nama i neka ponesu dosta granata, trebat će.“ Kada sam uzeo minobacač i već bio na ulazu kombi Marko mi je dobacio, valjda njegov zadnji pokušaj da me odvrati i namjere da idem: „Nemam puške da ti dam“. To je na žalost bilo točno jer tada nismo svi imali puške, a ono malo što smo imali ostajalo je na jednom dijelu crte obrane na Dusinama gdje smo redovito držali jedan rov na samoj cesti Orašje-Tuzla. Sve mi je to prošlo kroz glavu, ali ne bih odustao od akcije taman da sam u nju morao ići gol, a kamoli bez puške, pa sam samo kroz zube istiskao: „I ne treba mi“ a zatim ušao u kombi, sjeo na pod i prigrlio onaj mali minobacač. Na brzinu se našlo još petorica momaka koji su natovarili sanduke s granatama i krenuli smo.
Najkraćim putem uz dosta žurbe do ulaza u Grebnice stigli smo za nekih 10-15 minuta i pred jedno dvorište parkirali kombi. Bio je to moj prvi susret s totalno porušenim selom i nisam se osjećao ugodno. Kuće razbijene eksplozijama, visoka trava u dvorištima, fijuci granata i puščanih metaka oko nas. Prva pomisao u meni bila: „Eto rata Dražene, htio si u njega, eto ti ga sad“. Ali nije bilo vremena za razmišljanje None je zapovijedao da se brzo krene, pa sam naprtio minobacač na leđa, popravio nož koji sam imao za pojasom i potrčao za njim. Ostali su nas pratili. Nekoliko kuća dalje susreli smo se s jednim brkatim likom koji nas je izgleda čekao ko ozebli sunca, i čim nas je spazio počeo je mahati rukama da idemo za njim. I tako mi za njim još nekoliko kuća dalje uz svako malo zalijeganje zbog granatiranja i pucnjave. U jednom trenutku netko je povikao: „Dole, dole“ i svi samo zalegli tko se gdje zadesio. Sekundu kasnije otresla je jedna granata nekih desetak metara s naše desne strane, ali na mekoj zemlji granata propada dublje pa geleri lete višlje u zrak. Samo zbog toga mislim da su svi preživjeli jer da je pala na tvrđe..... Kada sam čuo detonaciju nešto me je presjeklo po sred stomaka, jer do tada nijedna granata nije pala tako blizu mene, a svjestan sam bio da je to tek početak i da tog slijedi još. Tih nekoliko trenutaka mi se svašta motalo po glavi, grozničavo sam razmišljao o svemu, a najviše o tome dali sam ja tome dorastao i koliko sam ja ustvari u stanju da se nosim s ratnim strahotama. Do sada ih nisam bio niti svjestan, i čovjek brzo svati da gledanje televizije, i novinarskih izvješća s ratišta nikada ne mogu prenijeti stvarni dojam i užase rata, nego ih jednostavno sam moraš doživjeti da bi znao od čega si sazidan i dali možeš ili ne. Počeli smo se ustajati i kretati dalje i u jednom momentu sam osjetio da mi je minobacač nešto teži i da mi niz kičmu silaze neki čudni trnci koji silaze sve do stražnjice i tu nekako čudno izbijaju van. Shvatio sam da je to strah za koji sam mislio da ga nemam, ali nije bilo panike i to je bitno. U kasnijim akcijama taj me osjećaj također pratio, ali je bio dobar držao me na oprezu i sve dok sam imao mirnu glavi nije bilo problema za njega.
Brzo smo krenuli dalje da bi uz manje ili više muke stigli do jedne velike kuće koja je za divno čudo još imala neke dijelove krova na sebi. Tada se javio onaj brkati lik: „Minobacač stavite ovdje pored ćoška. Mali u ovom smjeru 400 metara.“ Sve mi je bilo jasno i odmah sam postavio minobacač kako je Brko rekao, poravno nišanske sprave pod kut od 45 stupnjeva i sve je bilo spremno. Kada sam dobio prvu minu u ruku u sekundi, iskreno rečeno nisam znao što s njom učiniti, ali sam se brzo probrao i stavio je u cijev, vrlo oprezno da je onako zbunjen ne okrenem naopačke i sve nas pobijem. Još jednom sam uputio pogled prema Brki i Nonetu, kao da sam tražio, već odbijeno odobrenje da je spustim i počnem pucati. Niti jedan nije ništa rekao samo me je Brko pogledao, kao da me pita što čekam, podigao jednu obrvu i malo klimnuo galom. Bio je to znak da sam već trebao ispaliti koju i tada sam ispustio granatu koja je uz karakterističan zvuk kliznula niz cijev i „bum“ začulo se opaljenije. Kad je granata izletjela iz cijevi osjetio sam olakšanje, kao sve je u redu ide to. Odmah sam tražio i drugi, pa treću. Tada sam shvatio da se minobacačka granata koja je ispaljena iz malog minobacača bez dodatnih punjenja vidi dok leti kroz zrak sve do momenta kada dostigne najvišu točku i počne padati. Tada se izgubi iz vidnog polja i samo čuješ detonaciju. Ispalio sam već nekih 7-8 komada kada mi se ponovno obratio onaj brkati te mi rekao da sad gađam malo lijevo , a nakon nekih desetak komada reko je da gađam opet malo desno od prvobitnih ciljeva. Svaku granatu koju sam ispalio svi su pomno pratili pogledima, a brkati je i komentirao:“Dobra, ponovi još koju, dobra i ta dodaj, dodaj još.“ Njegovi komentari su mi ulijevali i hrabrost i sigurnost tako da su oni trnci iz kičme polako nestajali, da bi na kraju potpuno zaboravio za njih. Nakon opaljenih tridesetak komada brkati je nešto zaustio, ali ga je prekinuo šuštajući zvuk te je samo povikao:“Lezi, lezi dole.“ Popadali smo na zemlju, a na dijelove krove kuće pored koje smo stajali pala je granata. Sa zemlje brkati je ponovno povikao:“ Traže nas, kupi oružje i bježimo.“ Nikom nije trebalo reći dva puta, svi su poskakali i u polu pognutim položajima ponovno krenuli za onim brkatim. Krenuo sam i ja, ali sam zaboravio minobacač. Sve je to primijetio None i povikao na mene da ga pokupim, što sam ja na brzinu i učinio. Dok sam ja došao do istog uzeo ga i potrčao nazad za ostalima palo je još nekoliko granata oko mene. Više ih nisam bio niti svjestan, a vjerojatno me je opet spasila meka posavska zemlja. Osjetio sam mnoštvo gelera koji padaju oko mene, ali nekako sam se isključio i samo sam razmišljao da se priključim suborcima. Napokon sam ih stigao, te sam primijetio da ulaze u neku kuću koja je bila uređena za sklonište, jer je imala naslonjene debele daske na ulaznim vratima i prozorima. Svi su utrčali unutar, pa sam i ja pošao za njima, ali kako sam ulazio, još rasklopljeni lafet minobacača je zapeo između zida i daske. Granate su padale oko kuće kao po traci i ne znam kojim čudom niti jedna nije pogodila kuću, a cijelo to vrijeme ja sam se mučio da u istu uđem i unesem minobacač. Nekako, ni sam ne znam kako, uspio sam okrenuti lafete i uletjeti u hodnik gdje su svi stajali i smijali se mojoj nezgodi. Kada sam ušao nekako sam se osjećao sigurno, valjda zato što su i ostali bili tu, a i zbog veselog smijeha koji mi u prvi moment i nije godio, ali sam shvatio da nije zlonamjeran, pa sam se čak i ja nasmijao. Stanje mi se još poboljšalo kad mi je prišao Brko, stavi ruku na rame i rekao: „Mali dobro si pucao.“ Tada sam s malo odmakao u jedan kut da pokupim one lafete jer još nije bilo gotovo. Čuo sam da pričaju da trebamo doći do neke škole i da treba vrati crtu obrane na stare položaje.
Nismo se dugo zadržali unutra, tek toliko da četnici umanje s minobacačkom vatrom, i ponovno smo krenuli dalje. Opet isto, trči, lezi, pa opet trči, pa opet lezi, sve do neke bijele kuće koja je u dvorištu imala neke velike šupe. U tom dvorištu bilo je još naših, pa ih je Brko odmah pitao kakvi su bili pogodci. Neki dečki su mu potvrdili da je bilo dobro i da se četnici povlače, ali ih još treba istjerati iz jednog bunkera. Tada je Brko reko da se to obavi RPG-om. Za mene je posao bio manje ili više završen, minobacač više nije trebao, a puške nisam niti imao tako da sam sjeo kod jednog lika koji je mirno sjedio na klupi u jednoj od šupa i nešto se lagano smješkao gledajući u mene. Kasnije sam čio da je to bio Ilija Vincetić, stari kadar još iz JNA, brat od Zapovjednika VP Pere Vincetić zvanog „Pera konj“ Isti je kasnije završio karijeru u Združenom stožeru vojske BiH, u svakom slučaju stari lisac, što se moglo vidjeti i iz njegovog ponašanja jer je bez obzira na sve samo mirno sjedio i kesio zube. Ne znam zašto, ali sam sjeo pred njega i minobacač stavio pored sebe, valjda sam ga htio pitati što je smiješno, ali nisam jer je on prvi pito mene. „Jesi li ti mali pucao iz tog minobacača?“. Samo sam klimnu glavom, a on je još dodao:“ Dobro je bilo, pomoglo je, baš u pravi čas“. Dok smo tako razgovarali nisam obraćao pozornost što rade ostali, a oni su se spremali da obave dogovoreno i da bunker sruše RPG-om. Tada me je Ilija pitao za pušku, gdje mi je i što nije sa mnom. Ja sam zaustio da mu kažem kako je nisam niti ponio jer nismo imali dovoljno, ali me prekinuo iznenadni prasak o kojeg se zemlja stresla. Instinktivno sam se bacio pod klupu na kojoj je Ilija sjedio. Na moju reakciju isti je prokinuo i tako se slatko smijao kao da je netko ispričao dobar vic. Sebi nije mogao doći od smijeha i sve je udarao nogom od tlo i rukom od nogu. Jedva nekako kroz smijeh mi je uspio reći: „Ne boj se mali to su naši, tako puca RPG“. Malo sam se uvrijedio, ali nema veze samo sam uspio prozboriti: „Nisam znao, nisam ga nikada čuo, ja sam mislio da nas čede opet deru.“ Kasnije tijekom rata sam se navika na taj zvuk i potpuno sprijateljio i s njim i s RPG-om. Tada smo se ustali krenuli prema cesti i našima koji su pokušavali uništiti bunker. Kada smo se primakli vidjeli smo da je posao pri kraju, samo je još netko od naših iz MGL-a ispalio još nekoliko komada malih granata i tada je nastupilo kratko zatišje, Na vezi smo doznali da smo obavili posao i da možemo natrag na odmor. Ali preko vezi su još javili da i dalje ne znaju gdje su naša tri čovjeka, te da ih još traže, žive ili mrtve. Odavde je javljeno da su se uputili u pravcu te škole i da su tamo zadnji put viđeni. Ja nisam imao pojma niti gdje je škola niti gdje su ti naši, ali sam čuo da su četnici prošli školu i ušli dublje u našu crtu, što nije nikako dobro zvučalo. Tada je do nas došao Bizi te reko Iliji da pada mrak i da nas vodi kući, a on će s još nekoliko ljudi ostati dok još iole ima svjetla da potraži našu trojicu. Krenuli smo cestom kući nekako u tišini, valjda je svako za sebe rezimirao akciju, a ja sam samo razmišljao o našoj trojici. Tada sam začuo glas iza sebe koji je vikao: „Alo, mali s minobacačem!“. Kada sam se okrenuo vidio sam Iliju da me zove i maše mi rukom da ga sačekam. Stao sam, i kada mi je prišao pružio mi je pušku, rumunjski kalašnjikov, i rekao: „ Dobar si bio, evo ti puška za prvu akciju i vatreno krštenje, čuvaj je, pa će i ona čuvati tebe. Eto sada imaš pušku.“ Bio sam sretan zbog toga, ali meni su u glavi bila samo ona naša trojica pa nisam izdržao i pitao sam Iliju tko je nestao i što se desilo. Ilija je samo kratko odgovorio, valjda je i njemu bilo teško samo je to dobro krio: „Zambo, Ze i Zorić. Ali ne brini, stari su to ratnici, sigurno negdje čuče i čekaju mrak da se izvuku iz okruženja.“ Siguran sam bio da je to rekao da me utješi, i mogu vam reći da je uspio, nekako sam mu povjerovao. Zorića sam slabije poznavao, ali znam da je puno uradio za pripremu obrane Oraškog dijela ratišta. Zambu i Zea sam poznavao cijeli život i bili su mi dobri prijatelji, i nisam želio vjerovati da im se desilo onoj najgore, ali ipak jeste. I ako se danima išlo u potragu i ispred crta obrane, nikada ih nismo pronašli, nego smo tijela krajem 1992 godine dobili u razmjeni. I ako nisu više bili s nama njihov duh nikada nije napustio postrojbu. U bazu sam se vratio dosta utučen i ako sam dobro odradio posao zbog kojeg sam otišao. Svi su se nešto raspitivali, ali ja nisam imao volje za razgovor, nego sam se udaljio na jednu livadu, zapalio cigaru i pokušao sebe uvjeriti da je Ilija u pravu i da će se Zambo, Ze i Zorić ipak vratiti živi. Ali rat je okrutna stvar i nema ni malo smisla za naše želje. Sutra je bio novi dan, ubrzo su krenule nove akcije, ali ja ću se uvijek sjećati svog vatrenog krštenja.
Strš
| < « | » > |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče