Zauvijek će ostati slike u mom sjećanju s početka 90ih, lica momaka, tada nekoliko godina starijih od mene, a koji još nisu niti bili punoljetni i doslovno su srljali u rat naoružani velikim srcem. Divili smo im se, dok su odlazeći mahali nama jos mlađoj djeci sa osmjehom na usnama i pjesmom, ostavljali nam osjećaj bezbrižnosti kao da ne idu u ratne strahote iz kojih se možda neće ni vratiti. Mnogi od tih zlatnih momaka se nikad nisu ni vratili. Sjećam se kao da je jučer bilo, tata se žurno sprema, navlači čizme, a ja sjedim ispred njegovih nogu i postavljam bezbroj pitanja. Na svako pitanje davao mi je pažljive odgovore i smješio mi se da se ja ne bih bojala, ali sam još i tada znala prepoznati u kutu tog smješka stisnutu veliku brigu za mene i našu Domovinu.
Nije ni primjetio kako sam mu u džep na jakni krišom stavila sliku srca Gospinog da ga čuva i da ga ja opet mogu zagrliti kad se vrati. Na odlasku bi me uzeo u ruke, podigao, stisnuo u zagrljaj i pitao: "Tko je sebi rodio kćerkicu?!" A ja bi punog srca uzviknula:"Tata!" Kako sam odrasla s ocem i bez majke, bila sam sama u kući dok je tata bio na ratištu, ali imala sam u blizini moju staru (danas pokojnu) baku koja je vodila brigu o meni, te mi u strahu od bombardiranja nije dozvoljavala provoditi dane u igri vani.
Jednom sam se za vrijeme bombardiranja zadesila na dvorištu i dok se okolo dizala zemlja u zrak, baka je sva preplašena dotrčala do mene onako stara, stala me gurati pod svoju dugu suknju i pokrivati me suknjom sa svih strana, da me zaštiti jadna, kao da geler ne može kroz suknju... Još uvijek me obuzme žalost kad se toga sjetim. Ali mi, nemirne djevojčice, željne igre vani, jedva smo dočekale trenutak kad ćemo dobiti odobrenje barem malo se poigrati u obližnjem parku, a tih par dana je bilo tiho. Upravo smo započele svoju igru, nas četiri, trčale smo vesele po parku, nitko od odraslih u blizini, kad odjednom opet onaj užasni zvuk sirene za uzbunu a već slijedeći trenutak avioni nad nama. Letjeli su tako nisko da sam mogla vidjeti lice "junaka" koji je rafalno pucao na nas, fijukali su metci na sve strane, prolazili mi oko nogu, zatim su poletjele bombe... Mi smo popadale na tlo dok se zemlja oko nas dizala i tresla. Kroz glavu mi je prolazilo samo jedno... gotovo, ovo je sad kraj života i na pameti sam imala samo mog tatu i kako ne smijem poginuti zbog njega, ne smijem biti mrtva kad se on vrati! Oko mene su ležale moje prijateljice i kako su se okomili na nas ja ne znam kojim čudom smo uopće ostale žive, nas tri, četvrta nije...
Našu malu prijateljicu, najmlađu, pogodio je metak u potiljak, pala je do mene. Vidjela sam krv na travi i kao u nekom snu izvan sebe počela sam ju vući do prve kuće. Bila sam sva krvava od nje a ona je već bila mrtva. Avioni su odletjeli, prestao prasak, nastupila opet tišina... Moja baka se zaglavila na jednoj obližnjoj ogradi kad je pokušala do mene u toj strahoti i na njoj ostala visiti, pa su ju malo kasnije "oslobodile" žene iz susjedstva. Kad me je vidjela mama poginule djevojčice onako krvavu stala je plakati i pitati gdje je njena Marija i je li ova krv po meni od njene Marije. Nisam mogla ispustiti glasa, stajala sam pred njom kao ukopana ne znajući kako ću i sto reći. Vidjevši iza kuće njezino mrtvo tijelo žena je počela rukama razbijati prozore. Mene je baka odvela kući i okupala me, a tata kad se vratio sa ratišta očitao mi takvu bukvicu da nisam više smjela niti proviriti u park.
Nikada neću zaboraviti moju malu prijateljicu i dokle god živim živjeti će i ona u mom srcu. Nikada neću zaboraviti ni jednu suzu, ni jednu bombu, ni oteto nam djetinjstvo i nikoga tko je na bilo koji način trpio za dobrobit naše Domovine, pogotovo naše branitelje, istinske heroje, one što su preživjeli pakao i one čija imena čitam na križevima dok im palim svijeću.
Glory
| < « | » > |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče