Prisjećajući se svog djetinjstva, moj otac je znao spomenuti događaje s kraja Drugog svjetskog rata: ...kartali smo na štaglju iza stare topolovačke trgovine kada su nas pokupile ustaše. Svi smo bili stari tek16 godina, a Ivica Jalševac je imao samo 15 godina. Pokupili su nas i otpremili u petrinjsku kasarnu gdje smo bili u radnom bataljonu. Puške bi dobili kad bi negdje čuvali stražu.... i tako jedne večeri u proljeće 1945.g., po mrklom mraku čuvali smo stražu na obali Kupe, na Banovini. U rukama smo imali stare karabine i šaku metaka. Ništa se nije vidjelo. Posvuda samo mrkli mrak. Od straha smo svi šutjeli. A bili smo svako u svojoj rupi - položaju, pedesetak metara daleko jedan od drugog. Noć je odmicala, postalo je sve hladnije kad se naš prijatelj Vranić pokušao našaliti. Počeo je bacati grude zemlje prema nama . ..... Zanijemili smo od straha... On je mislio da ćemo se toliko preplašiti da će obalom odjekivati vrištanje i plač. Međutim, svi su zanijemili. Muk.... Kako su prolazile minute, a nitko se nije javljao (svi su od straha premrli u svojim rupama), Vranić je pomislio da više nikoga ni nema i da je ostao sam na obali. Uslijedio je vrisak i plač, a sve se smirilo kada su se ostali počeli javljati i kada su se stvari razjasnile. ....
Dobili su ustašku uniformu na dan 3. svibnja 1945.g. i priključili se zbjegu prema Austriji. Otac je zarobljen na Bleiburgu ( tamo je posljednji puta vidio brata Ivicu, gimnazijalca, kojeg su partizani skinuli u gaće i odveli na pogubljenje. Otac je preživio išavši u koloni (“križni put“) i pušten je u Đurđevcu. Ivica Jalševac je ubijen na Bleiburgu, a Vranić je preživio.....
...46 godina kasnije...
....dana 17.srpnja 1991.g. stigli smo u Kozibrod na Uni. Mjesto je dan prije granatirano i sela od Dvora do Kostajnice umalo su pala četnicima u ruke. Na kamionu kojim smo došli bilo nas je gotovo četrdesatak i svi smo bili iz istog sela. JNA nas je promatrala iz bosanskog Dobrljina, i potom je dostavljala podatke o položajima svojima četnicima na Banovini. Odmah po dolasku počelo je granatiranje minobacačima koji su bili s druge strane brda (Šakanlije...). Rasporedili smo se uz obalu Une s oružjem uperenim prema brdu i šumi od kuda su dolazile granate i meci. Svaki se, u skladu s dobivenom zapovijedi, ukopao na svom položaju. Naoružani smo bili sa starim karabinima ili Thompsonima. Neki od oružja, koje smo taj dan zadužili u Sisku, nisu imali ni udarne igle. Moj je karabin bio ispravan ali imao sam samo dvadesetak metaka (bio je proizveden 1943.g. i imao je i AVNOJ-ski grb). Naime, dobili smo po tridesetak metaka ali smo nešto ostavili Hrvatima u Majuru, selu kroz koje smo prošli dok smo došli do Kozibroda. Putem smo dva puta napadani. Prvi puta kada smo izašli iz Majura, kod groblja, a drugi puta kraj Kuljana, blizu mjesta gdje su koji dan prije ubijeni strani novinari. Na čelu našeg konvoja bili su divni borci....
Malo po malo spustila se noć nad Unu. Unskom prugom, kroz bosanski Dobrljin, prolazili su još vlakovi. Sjećam se da su na nebu bili vidljivi mlazni avioni redovnih linija (kao i avioni JNA) jer zračni promet iznad Hrvatske još nije bio zatvoren. Moje stražarsko mjesto bilo je u podnožju brda, na potezu između sela Kuljana i Kozibroda. Miris rijeke Une širio se mrakom. Iako je nebo bilo vedro, u kosti se uvlačila nelagoda. Sa svih strana čulo se puškaranje te ekspolzije granata, i iz smjera Dvora i iz smjera Kostajnice. U rupi lijevo bio je Vranić.... Srce bi mi jače zakucalo na svaki šum. Bljeskovi ispaljenja povremeno bi zatitrali u mraku. U jednom trenutku nastao je muk, i odjednom je doletjela je gruda zemlje ... Postao sam svijestan da proživljavam isto što i moj otac prije 46 godina....
Često razmišljam o ta dva događaja. Dvije klape iz sela, a opet dvije jedinice nekakve hrvatske vojske. U rukama stari karabini i šaka metaka. Iako je od 1945.g. do 1991. g. prošlo mnogo, mi Hrvati nismo bili bolje naoružani. S par metaka, šezdesetak kilometara od vlastitog sela, u mrklom mraku, na obali rijeke, na Banovini... Nismo znali što nas čeka. Svjesni smo bili da, iako su naši roditelji radili, a i većina nas, i gradili Jugoslaviju i ulagali u JNA te plaćali to bratstvo – jedinstvo, da nismo otišli dalje nego naši očevi prije 46 godina.
Ni iz druge priče nisu svi izvukli živu glavu. Iz našeg posavskog sela zauvijek su otišli Mario, Ivica....
Ali jedno je sigurno. Nikad više nećemo biti nenaoružani....
Nikica Šoštarić
| < « | » > |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče