Srce mi je kucalo ubrzano dok sam se penjao uz Konj, jedva sam čekao da sa vrha vidim Knin. Iz daljine se još uvijek čula po koja eksplozija, no i one su izgledale kao pucketanje vatre sa komina u krugu obitelji nakon povratka iz ovog nesretnog rata. Napokon se pogled ukazao, evo ga Knin! Zamislite, momci iz četvrte i sedme nastavili su dalje, moji topnici više nisu imali potrebe za nekim drugim položajima i stacionirali su se na izlazu iz Knina prema Grahovu, počinje mir. Mir do kojeg smo stigli cestom natopljenom krvlju hrvatskih sinova, taj mir bit će vječan, jer mu je temelj takav kakav jest. Svi nas vole, u Šibeniku se organizira mimohod, od Vidika kroz cijeli grad do Poljane, one iste na kojoj smo u veljači 1992.godine položili svečanu prisegu. Sjećam se toga dana kada su iza nas bili poredani topovi 130 mm, a pjevao je Thompson, koji je došao izravno iz Čavoglava. Tada je imao samo tu ratnu pjesmu koju smo često puštali preko Motorola da je čuju svi, i naši i oni. Sve te misli nadirale su mi dok sam sjedio u uredu vojarne 'General Andrija Matijaš Pauk' čije sam se smrti također sjetio. Padao je mrak nad Knin kada se pročulo da je legendarni Pauk stradao. Svi lokali u gradu bili su zatvoreni. Neki su govorili da su ih zatvorili iz poštovanja prema liku i djelu generala, dok su oni drugi za koje je rat završio otvaranjem privatnog obrta vjerovali da je bolje zatvoriti dok se pripadnici njegove brigade ne vrata sa terena, jer bi moglo biti razbijanja. Već tada sam osjetio nepravdu, zar smo već postali primitivci?
Vratio sam se u stvarnost i nastavio spremati svoje stvari u kartonsku kutiju, kao u američkim filmovima, no za mene ovo nije bilo preseljenje, već mirovina. - Stari tebi je najbolje otići u mirovinu, jer imaš relativno nizak čin, a nisi perspektivan prema NATO standardima, idi i uživaj - govorio mi je pukovnik, koji je bio čelnik komisije, a kojeg sam poznavao iz akcije 'Maslenica'. Vjerojatno mi je u najboljoj namjeri dobacio da riješim invaliditet i da ću moći mirno živjeti. Izišao sam iz ureda i kao malo dijete u sebi ponavljao njegove riječi, ali mi nikako nije bilo jasno kako da riješim invaliditet, slegnuo sam ramenima i krenuo javiti mojima da idem u mirovinu. Dok sam se pakirao i sve to po tko zna koji put vrtio film od '91. na ovamo u ured mi je upao jedan ročnik. - Gospodine natporučniče pukovnik je rekao da vam ne može odobriti auto da prebacite svoje stvari kući, već da ih možete smjestiti u bus - rekao je pomalo tužno, jer vojska me je voljela. Nikako nisam mogao shvatiti što nam treba biti grub prema toj djeci koja su dio svoje dječje bezbrižnosti proveli u hladnim podrumima, i sada mi koji smo bili njihovi idoli da ih maltertiramo. Mjere represije koristio sam samo u nuždi i to prema onim bezobraznima, koji nisu poštovali HV.
Dao sam mu otpust i onda sjeo i napisao pismo:
Draga gospođo ministrice nas branitelja
Evo moj vojni put ovim danom je završio. Nakon trinaest godina nošenja ove naše hrvatske odore odlazim u mirovinu, ne što bih ja tako htio, već što je to odluka institucija, i ja je poštujem. Odlazim živ i zdrav, bez ikakvih posljedica, a jedine rane koje nosim su one u srcu. Evo skupio sam svoje stvari, koje su uspomene mojih trinaest godina života u odori i odlazim.
Ranjeno mi je samo srce, a za to invalidnine nema. Zar nitko od Vaših zamjenika, rukovoditelja nižih ustrojbenih cjelina, ili službi u Hrvatskoj vojsci nema želje ni potrebe da nama Dragovoljcima iz '91 sada kad odlazimo u mirovini stisne ruku i zaželi sreću?
Odlazim kući i čekam rješenje o umirovljenju, ali i Vaš odgovor. Ako sam ja već svoju bol zbog toga izbolovao, učinite nešto da slijedeći časnik ode časno i stisnute ruke uz vojnički pozdrav.
Od tada prošlo je šest godina, ja živim sa tri i pol tisuće kuna, dobro je mogu se režije pokriti, jer živim u istoj kući gdje i roditelji, pa se nekako pokrivamo, a odgovor nikada nije stigao. U međuvremenu mnogi koji su od svog oružja jedino kuhaču držali u ruci imaju PTSP i mirovinu duplo veću od moje, dobili su stanove, i povoljne kredite. Meni nije žao, Bog će svima suditi, ali još uvijek me žulja što mi nitko ruke nije stisnuo, a moj dida kada je odlazio iz tvornice u mirovinu dobio je sat, 'Raketu'.
Ne treba to meni, a Vas gospođice ministrice, danas predsjednice Vlade, oprostite htio sam vas samo pitat...
Sibenicium
| < « | » > |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče