Sve je počelo u praskozorje 04.11.1991. u dvorištu stare crkve u Švici. Dan prije uz tutnjavu granata u daljini legli smo u nekoj staroj zgradi u spavaonu 5x10, nas 30-tak poredani ko sardine. Uz šalu i smijeh lagano se zagasilo svijetlo i u prostorije je nastala grobna tišina, samo sjene i odbljesci eksplozija granata obasjavali su prostoriju. Svatko sa svojim mislima tone u san. Tu noć digli su nas oko 1 sat iza ponoći, zapovjednik je rekao: „dečki noćas krećemo“. Bili smo sretni ali i vidno zbunjeni. Postrojili smo se vani i tiho šaputali kroz maglu i ličku zimsku noć. Stigli su kamioni a ukrcaj u stare kante trajao je kratko. Oprema i municija i mi sve je bilo spremno u trenu. Krenuli smo i molili boga da koji kamion ne stane da ne bude guranja. Vožnja je trajala kratko, u tovarnom prostoru ispod cerada nije bilo priče samo pokoji žar cigarete. Kada smo stigli iskrcali smo se na nekoj velikoj čistini, a na sredini čistine kućica od bloketa koja je ličila na štalu. Tu počinje pješačenje. Ekipa se malo opustila, većini nas to je bio prvi dan ili kako se to kaže, prvo vatreno krštenje a osim toga bili smo opušteni jer nam je rečeno da u selu nema žive duše. Hodali smo do 4 ujutro, sprdali se, gurali, ma ludnica atmosfera je bila kao da je dosla grupica maturalaca u razgledavanje ličkog krajolika. Tada nas je sustigao tadašnji zapovjednik Aleksa, kada nas je ugledao rasturio nas je da to nije bilo normalno. Svi smo se primirili i ponovo ličili na pravu vojsku, ali Aleksa se izgubio a mi po opet svome. Ekipa od 5 ljudi zajedno nema 100 godina tako da nije bilo ni čudno. Oko 4 i 30 sa maloga proplanka ugledali smo veliku ledinu i u daljini malo selo na kraju. Pričali smo međusobno i sjetili se da su na brifingu rekli kako je selo prazno. Smirili smo se a srce je počelo jače udarati, rasporedili se u srtijelce i krenuli lagano.
Na pola te čistine shvatili smo „trnje i kamenje“ kojim nas je obasipao zapovjednik prije nepunih 30 minuta. Pomislio sam da sam u paklu, to je to. Lički četnici napravili su nam sačekušu nasred te ledine gdje je bilo nemoguće povlačenje kao ni išta drugo, glavu u zemlju i krunicu u ruke. Kao 19-godišnjaku život mi je proletio u trenu, sve uspomene, svi lijepi događaji pa i tren prije 30 minuta kada nas je Aleksa ukorio. Ravno ispred nije se vidilo selo, samo prašina. Pored mene je bio Frka, Čanči , RIP Bibić, RIP Ervin, Večerina i još par dečki, neka se ne ljute ako budu ovo čitali oni koje nisam spomenuo. Počeli su minobacači i meni najstrašnija „praga“. Ugurali smo se u mali šumarak a Ervin je imao snajper i bio je prvi kad je zazviždalo- Ervin je viknuo: „ pomozite mi ranjen sam“, taj tren u meni se slomilo sve i uhvatio me takav strah da nisam više znao što bih… Pogledao sam prema dečkima a iz očiju sam im čitao da smo u istom „filmu“. Trajalo je tako neko vrijeme a onda sam došao do Ervina i dao Bibiću zavoj koji sam imao kod sebe. Tada kao da me nešta puklo po glavi, više nisam osjećao strah i napokon smo počeli uzvraćati, ali jadno i tužno. Krenuli smo u akciju sa tri okvira i jednom bombom. Uskoro pola nas nije imalo ništa osim bombe i opet lagana panika. Malo sam se izvukao više na čistinu da pokrijem ranjenog jer su prali non stop pješačkim naoružanjem po njima, konkretno PKT-om… Frka je bio do mene. Dan danas se sjećam tog trenutka kada sam čuo kako je ispalio minobacač. Istog trena znao sam da je to za mene. Tako je i bilo! Prasnulo je u ušima a onda samo zujanje. Frka me zbunjeno gleda a ja ne kužim ništa. Gledam po sebi sav sam cijeli jedino puška malo dalje i ruka mi kao isčašena okrenuta na leđa. Frka i Bibić došli su do mene i pitali jesam li ok, jesam šta da kažem ne boli, ne krvarim… ok je.
Opet puškaranje.. ostao sam na zadnjem okviru i primjetio da teško držim pušku a ledina kao more puna valova.U sekundi sam išao opet u provjeru i imao sam što vidjeti. Iz lijevog rukava lije potok krvi. Geler mi je prošao kroz sami šav na džepu rukava od „izraelke“ tako da nisam prvi tren to vidio. Dogovor je bio da kada padne mrak krećemo povlačenje. Mene su ranili u 16i15h, zimsko vrijeme, mrak pada uskoro. Tih 30 minuta kao 30 godina. Polako je i povlačenje počelo oko 24 sata a ja sam krenuo uz Ervina koji je dobio između prstiju lijeve ruk. Povukli smo se do prvih šumaraka i dalje više nisam mogao. Sve oko mene kao da ploču staviš na. Tada je Bibić tko zna od kuda jurio sa vodom i tjerao me da pijem, šamarao me da ne zaspim (možda me i polomio od batina a da ja nisam znao). Tada me Večerina digao i nosio… .Snage više nije bilo ni kod Večerine kao niti kod ikoga tko je bio sa nama. Počeo je pljusak, otvorilo se nebo tog 04.11.1991…. još nam je samo to trebalo. Hodali smo cijelu noć i napokon došli do one male štale. Ja i Ervin u bolnicu a dečki na zasluženo spavanje.
Koliko god je traumatski to djelovalo na sve nas i koliko god smo poslani i vođeni nestručno, kada bi se mogli se vratiti u prošlost svi bi se vratili i proživjeli isti pakao, bol, tugu, razočaranja, ali takvih prijatelja i takve braće bilo je samo te 1991 godine.
Robi-Spider
| < « | » > |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče