Sunce je peklo, cvrčci pjevali kao da rata nema, niti će ga biti. U hladovini bajema uhvatio sam sebe kako razmišljam što se dešava par kilometara niže na šibenskim plažama. Sve ovo skupa me nekako podsjećalo na vojnu vježbu koju sam u pravilu izbjegavao na razne lukave načine, samo ovoga puta ljudi iz nekih hrvatskih sela, kao što su Plastovo, Ičevo i još nekoliko zaseoka su zaista otjerani iz svojih kuća. Pet šest dana dijelilo nas je od kraja tog paklenog srpnja, kada su i zmije na godišnjem odmoru. Dok smo mi kratili vrijeme, u zapovjedništvu je odluka pala, treba uzeti „Veliku glavu“, jer su kamioni JNA lokalnim Srbima dovezli naoružanje, a čula se i buka tenkova. Ako bismo čekali da vidimo što žele to bi za nas bilo pogubno, govorili su zapovjednici, jer njihovim izlaskom na prometnicu Skradin-Dubravice veliki dio hrvatskog teritorija ostao bi odsječen, a na njemu narod i ZNG-e. Krenulo se u rano jutro i faktor iznenađenja bio je više nego učinkovit. Četnici koji su se željeli igrati rata bježali su glavom bez obzira. Kada smo utvrdili položaje puni ponosa i vojnog neiskustva čekali smo kakva će biti njihova reakcija. Već sutra tenkovi su bili preko puta nas u zaseoku Pozderi. Ranim jutrom ili u večer kada bi ih palili, mi bismo samo pomilovali po cijevi naš jedini netrzajni top bez nišanske sprave, kojem bi konopčićem na kraju cijevi napravili križić, koji bi poslužio za nišanjenje. Međutim nije to bilo sve, bili smo mi kada je borba protiv oklopa u pitanju 'naoružani do zuba'. Imali smo i jedan Armbrust, mislim da se tako zove, ta neka vrsta britanske zolje za jednokratnu uporabu, ma ko je nama što mogao! Mi pripadnici 113.šibenske brigade, zajedno sa snagama MUP-a PU Šibenik tražili smo hlad nakon ove akcije, kao da to radimo svaki dan, a bio je kraj srpnja 1991 godine. U jednom trenutku naš snajperista iz Vodica pozvao je zapovjednika da mu kaže kako na nišanu ima nekog oficira koji bez najave ide prema našim položajima. - Čekaj da vidimo šta taj oće, ako se ne oglasi dobit ćeš zapovid pa ga skini - u dahu mu je rekao Ante, zapovjednik voda. Dugo je naš snajperista držao oficira sa pancirkom na nišanu, ruke su mu se znojile dok je čekao zapovijed. - Ne pucajte dolazim na pregovore - uzviknuo je oficir kada je izbio na užareni asfalt. Izišli smo bez razmišljanja na cestu i sačekali ga. Za njim je išlo još nekoliko oficira i vojnika. Stao je pred nas sa laganim osmjehom i plavim očima, kaubojski preplanuo, a na sebi je imao maskirnu keramičku pancirku. Na ramenima su mu bili 'čvarci' bio je major. Da, bio je to Ratko Mladić. Zamislite u tim trenutcima svojom retorikom 'pile naopako' djelovao je čak simpatično, dok se na Lisici, koji je bio u njegovoj pratnji, vidjelo da je okorjeli alkoholičar podbuhla lica sa crvenim nosom i glasom hrapavim od brlje i cigareta.
Nakon prvoga kontakta dogovoren je sastanak za sutra kada je stigao i načelnik šibenske policije, koji je sa Mladićem razgovarao bez ikakvog pardona. – Dobro bre Nikola, šta vam ovo treba, dajte se povucite iz sela neka se ovaj srpski živalj vrati svojim kućama, započeo je monolog Mladić, a onda je iz nekog grma dvjestotinjak metara niže iskočila neka žena koja je cvilila i naricala - Ustaše, isćerali ste nas, evo vam i kćerku pa i nju ubijte - scena kao iz partizanskih filmova na čijim zabludama smo odrastali. - Oćemo, povući ćemo se, ali neka se tvoja vojska sa ovim naoružanim civilima povuče iz hrvatskih sela koja je okupirala, ko je prvi iselio neka se prvi i vrati - jasan je bio Nikola, no Mladić nije popuštao: - To je sada teško izvedivo- strogo će Maldić. - Onda odjebite - poručio mu je Nikola gledajući ga u oči, na što je Mladić pobjesnio. -Slušajte ako se do 18 časova ne povučete ima napalmom da vas bijem, jel jasno!? - dreknuo je major, ali bez učinka. Nikola je motorolom pozvao sve 'Meduze' koje su potvrdile da su spremne. Između kuća gdje su se odvijali pregovori non stop su šetali gardisti i svaki je na ramenu nosio Armbrust, ali nitko nije vidio dvojicu da zajedno šetaju, jer taj jedan Armbrust čim bi se zašlo iza kuće odmah bi bio predan nekom drugom, tako da smo izgledali dobro naoružani protiv njihovih konzervi.
U to vrijeme Lisica je prodavao demagogiju u svom razgovoru sa gardistima. - Što ne idete da se kupate sa svojim familijama, nego se ovde pržite, mi smo tu da vas čuvamo. Vidite li vi ovaj bagrem, on nikada neće biti Nemačka, ne možete ga darovati Nemcima, on će uvek da bude Jugoslavija- govorio je nadmeno, na što mu je naš Jole odgovrio: - Nećemo mi njega ni darovat Njemcima, nego ćemo ga minjat sa Njemcima za Berlisnki zid, da ga stavimo na granicu sa vama da nikada više nemamo posla sa takovom gamadi, a to što ćete nas čuvat, lipo ste pokazali kako bi vi nas čuvali. Stavili ste šest tenkova na srpsku stranu i okrenuli cijevi prema nama, što niste tri metnili ode, pa bi van onda virovali, ali niste vi više JNA vi ste četnička vojska - mirno je završio 'pridiku' Jole na što je Lisica poludio, pa su ga radi mirnog završetka pregovora morali odvesti kampanjolom. Već u pet popodne svi smo bili u rovovima razmišljajući kako djeluje napalm. U isto vrijeme 'Meduze' su međusobno provjeravale stupanj spremnosti za odgovor na najavljeni napad u '18 časova' koji nije nikada izveden.
Unatoč svim nasrtajima pogotovo u rujnu crta bojišnice na Velikoj Glavi iznad Skradina nikada nije pomaknuta, iako je na nekim mjestima razmak između naših i njihovih rovova iznosio sedamdesetak metara, pa su i smjene rađene puzeći. Rat je završio, ali nikako da odagnam razmišljanja što bi bilo da je naš snajperista okinuo u onim trenutcima, bili to promijenilo nešto, ili možda spasilo osam tisuća žrtava Srebrenice, to nikada nećemo saznati.
Sibenicium
| < « | » > |
|---|
Domovinski rat - Ratne priče