Logor se nalazi u Republici Crnoj Gori, u bokokotorskom zaljevu na putu od Risnja prema Perastu, pedesetak kilometara od hrvatske granice. Bili smo smješteni u jednom od tri vojna skladišta veličine 15x30 metara. Na svakom objektu po troja vrata i 18 prozora s rešetkama i metalnim žaluzinama, sve skupa ograđeno je bodljikavom žicom. Ispred se nalazio poljski WC. Sva tri objekta bila su udaljena oko kilometar od magistrale. U gustoj šumi objekti su bili udaljeni jedan od drugoga tako da se nije vidjelo iz jednog u drugi.
Ispred objekta su bila uvijek po dva čuvara. Objekti su vjerojatno prije služili kao vojna skladišta. Ispitivanja su se obavljala u blizini, gdje je bilo postavljeno nekoliko metalnih kontejnera, koji su služili kao privremeno zapovjedništvo i jedan od tih kontejnera je bila tamnica. Zapovjednici i ostali čuvari ljude su tukli, kad su htjeli i koga su htjeli i s čime god su stigli.
Dvije su osobe u logoru umrle. Zapovjednik logora, kao ni imena čuvara nisu mi poznata.
U objektu u kojem sam ja bio bilo je oko 150 ljudi, a u logoru ukupno po mome saznanju oko 250-300. Nekad su ljude prebacivali iz objekta u objekt tako da broj ljudi u prostoriji nije bio stalan.
Logor je otvoren 01.10.1991., a zatvoren sredinom prosinca nakon razmjena. Dvojica zarobljenika su prebačena u logor Bileću, u blizini Trebinja, 30 km od hrvatske granice.
Dubrovčani u srpsko-crnogorskim sabirnim (koncentracijskim) logorima Morinju, Bileći i Kumboru tijekom 1991. i 1992. godine
Početkom agresije na Republiku Hrvatsku 1991.god. srpsko četnička vojska, kako na okupiranim područjima tako i na prostorima Srbije i Crne gore te Bosne i Hercegovine prenamijenjuje razne objekte u koncentracijske logore - logore smrti Hrvata. Po izvješću komisije UN-a, za razdoblje 1991.-1995.god., pod srpskom kontrolom je bilo 480 logora. Oko 300 logora, smatra ista komisija, je potvrđeno, te 180 nepotvrđeno. Početkom agresije na krajni jug RH u listopadu 1991.god. osnivaju se dva koncentracijska logora: Bileća (BiH) i Morinj (Crna gora), te dva tranzitna logora u Trebinju (BiH) i Kumboru (Crna gora). Nastojanja i želja Srba i Crnogoraca je bila zatočiti što više Hrvata u logore bez razlike jesu li to hrvatski branitelji, civili, žene ili djeca. U logorima se nastojalo slomiti volju hrvatskog naroda za neovisnom državom. U ostvarivanju toga cilja Srbi i Crnogorci nisu prezali ni od najgorih načina i metoda zlostavljanja i mučenja zarobljenika.
Na okupiranim područjima su zatvarali i zlostavljali Hrvate:
1.Konavle - policijska postaja Cavtat, hotel “Makedonija” i farma “Vukobrat”
2.Župa dubrovačka - prostor ex. VUU Kupari
3.Dubrovačko primorje - baraka u "Vrtovima sunca" Orašac, kuća Zdravka Damjanovića - Zaton, baraka na Kovačevu brijegu - Slano
4.Mokošica - Osnovna škola
Dio osoba se zatim prebacivao u logore, a dio je puštan kućama. U Kumboru i Meljinama zatočene žene su držali u posebnim prostorijama. Zatočenici su u logorima svakodnevno bili stravično mučeni i premlaćivani na razne načine. Loša odjeća, hladnoća, lažne informacije o članovima obitelji, o ratu u RH, kao i lažne razmjene dio su psihološke torture nad logorašima. Dodatni strah je logorašima ulijevala činjenica da ni od koga nisu sigurni: od oficira JNA i KOS-ovaca, vojnih istražitelja, vojnih policajaca, logorskih stražara, četnika koji su povremeno ulazili u logor, sve do kuhara i medicinskog osoblja. Svi su imali pravo i mogućnost tuči zarobljenike. Od tortura i zlostavljanja u logorima su preminule 3 osobe, a od razmjene pa do danas je preminulo 40 bivših zarobljenika. Preživjeli logoraši i danas osjećaju posljedice psihofizičkih iživljavanja.
Kroz logore je prošlo 423 zarobljenika, od čega u Bileći 131, a u Morinju 292 osobe. U cilju potpune istine, a da se ne bi zaboravilo stradanje i patnje, krvi suze branitelja i civila, zatočenih žena i djece dubrovačkog kraja izdajemo ovu knjigu. Naša stradanja neka budu opomena i sjećanja na žrtvu kroz Domovinski rat, žrtvu Hrvata koja je plaćena za Domovinu i slobodu.
| < « | » > |
|---|