Do potpune realizacije toga cilja došlo je tek 15. siječnja 1998. godine u Borovu, svečanim činom predaje uprave hrvatskog Podunavlja iz nadležnosti UN-a (UNTAES - United Nations Transitional Administration to Eastern Slavonia) pod ingerenciju hrvatskih vlasti. Ipak, ključni događaj kojim je iniciran politički okvir mirne reintegracije preostalog dijela Hrvatske (hrvatsko Podunavlje) nakon oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija „Oluja“ i „Bljesak“ 1995. godine, bio je tzv. Erdutski sporazum od 12. studenog 1995. godine. Iako je riječ o jednom od najjednostavnijih i najbrže postignutih političkih dogovora, put do Erduta i otvaranja perspektive mirne reintegracije nije bio niti brz niti jednostavan. Iz relativno bliske historiografske perspektive promatranja događaja i društvenih procesa koji su obilježili Domovinski rat i stvaranje hrvatske države tijekom devedesetih godina 20. stoljeća mogu se općenito izdvojiti tri najvažnija činitelja. Kao prvi i najvažniji valja istaknuti odlučnost građana Hrvatske da (i oružjem) očuvaju svoju samobitnost i samostalnost u turbulentnim okolnostima raspada Jugoslavije. Ratna razaranja i stradanje značajnog dijela hrvatske populacije (višegodišnje progonstvo i izbjeglištvo) nisu niti u jednom trenutku doveli u pitanje cilj reintegracije okupiranih područja Hrvatske; štoviše, povremene spekulacije o mogućim teritorijalnim ustupcima i kompenzacijama hrvatskih pregovarača izazivali su konsternaciju cjelokupne hrvatske javnosti. Drugi činitelj odnosi se na uspostavu novih geopolitičkih realiteta u regiji slijedom nacionalnih homogenizacija i stvaranja nacionalnih država. Te promjene implicirale su novu dimenziju političkih odnosa među narodima bivše Jugoslavije pri čemu su za Hrvatsku najvažniji bili odnosi novih političkih elita Hrvata, Srba i Muslimana-Bošnjaka. Kao treći činitelj, kojime se primarno bavi ovaj rad, može se istaknuti uloga međunarodne zajednice s obzirom da je njezino držanje u bitnom odredilo izbijanje, tijek i rasplet (post)jugoslavenske krize.
Odnos i utjecaj tih triju činitelja na razvoj i ishod događaja u Hrvatskoj u razdoblju od 1991.-1995. godine mora se sagledavati kroz njihovu interakciju; pri tom se, dakako, mora voditi računa da se utjecaj svakog činitelja ponaosob mijenjao u pojedinim fazama raspletanja balkanskog gordijskog čvora. U razdoblju od kraja 1994. do konca 1995. godine u Hrvatskoj i BiH dolazi do dramatičnih promjena koje su odredile daljnji tijek događaja, uključujući i postizanje sporazuma o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Najvažniji činitelj bio je angažman hrvatske vojne i policijske sile u Hrvatskoj i BiH 1995. godine čime je riješeno goruće pitanje neposrednog vojnog suprotstavljanja Srbima (na terenu). Taj činitelj bio je odlučujući s obzirom na sustavnu opstrukciju mirovnih pregovora od strane bosansko-hercegovačkih Srba te odsustvo konsenzusa unutar međunarodne zajednice o uključivanju kopnene vojske koja bi silom nametnula mir. Političku, logističku te ograničenu vojnu pomoć Hrvatskoj je pružio SAD, koji je od 1994. godine najvažniji činitelj međunarodne politike u bivšoj Jugoslaviji. Uz ostvarivanje vojnih sporazuma Hrvatske i SAD-a, bitna pretpostavka za novu vojnu uloge Hrvatske u regiji bila je redefinicija regionalnih odnosa. Početkom 1994. godine pod američkim je okriljem stvoren hrvatsko-bošnjački savez. Istodobno, hrvatski državni vrh intenzivirao je bilateralne pregovore sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem. Na ova dva regionalna činitelja nadovezala se relativno brza reakcija međunarodne zajednice predvođene SAD-om, koji je iskoristio novu konstelaciju odnosa u regiji i krajem 1995. godine nametnuo političke pregovore unutar kojih je riješeno i pitanje reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Ipak, takav - za Hrvatsku povoljan razvoj događaja - nije bio jednostavan te je uključivao velike rizike. Kao što je naznačeno, spremnost za oslobađanjem okupiranih područja u Hrvatskoj bila je neupitna. Međutim, ostali činitelji (regionalni odnosi i držanje međunarodne zajednice) predstavljali su veliku nepoznanicu. Hrvatsko-bošnjački savez koji se ostvario zahvaljujući američkim diplomatskim naporima kao i paralelni pregovori Zagreba i Beograda imali su za Zagreb (kao i ostale regionalne sudionike - Srbe i Muslimane-Bošnjake), prije svega, taktičko značenje. Kao što se pokazalo i ranije, držanje međunarodne zajednice nije moglo predstavljati pouzdano i konzistentno uporište određene političke opcije. Najutjecajniji eksponenti angažirani na prostoru bivše Jugoslavije – Ujedinjeni narodi, Europska zajednica (posebice Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Italija), SAD, Ruska federacija i drugi – bili su, manje ili više, nesložni oko većine pitanja koja su se ticala pristupa jugoslavenskoj krizi.
Od samih početaka izbijanja jugoslavenske krize međunarodna zajednica i njezine najznačajnije institucije vodile su nedosljednu i kontroverznu politiku. U pristupu (bivšoj) Jugoslaviji stalno je bila izražena kolizija između zastupanja načela na kojima je počivao međunarodni poredak i sustav međunarodne sigurnosti (načela UN-a i Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji) i, s druge strane, realpolitičkih tendencija koje su se iskazivale u sklonosti nametanju nekonzistentnih političkih kompromisa (prihvaćanje rezultata etničkog čišćenja kao osnove teritorijalnih razgraničenja, toleriranje političkih pregovora s političkim vođama osumnjičenih za ratne zločine i sl.). Odnos „principa“ i „realpolitike“ u držanju međunarodne zajednice posebno je došao do izražaja u razdoblju od tzv. prve bihačke krize krajem 1994. godine do odlučujućih vojnih uspjeha HV-a, HVO-a i Armije BiH u ljeto 1995. godine, nakon kojih dolazi do posve nove konstelacije odnosa u regiji (vojna ravnoteža, efektivna kontrola teritorija o kojima se pregovara od strane Hrvata i Muslimana-Bošnjaka itd.). Taj činitelj bio je najvažnija pretpostavka koja je dovela do mirovnih sporazuma i političkih rješenja teritorijalnih odnosa kojima su okončani ratovi u BiH i Hrvatskoj. Za Hrvatsku, koja se pokazala najkooperativnijom državom u (post)jugoslavenskim sukobima 1991.-1995. godine, pitanje odnosa s međunarodnom zajednicom 1994.-1995. bilo je od posebnog značenja s obzirom na cilj ostvarivanja teritorijalnog integriteta vlastitog državnog teritorija.
Do konkretnije ponude Zagrebu od strane SAD-a došlo je nakon dolaska posebnog izaslanika predsjednika Clintona, Charlesa Redmana, 17. veljače 1994. Redman je predsjedniku Tuđmanu prenio ponudu predsjednika Clintona u kojoj se uz američku podršku mirnoj reintegraciji okupiranih područja nude jamstva ravnopravnog položaja Hrvata u BiH, uz uvjet okončanja sukoba s Muslimanima-Bošnjacima.1 Nakon „kraćeg oklijevanja“ predsjednik Tuđman je prihvatio američku inicijativu; „gotovo trenutačno okončan je muslimansko-hrvatski rat i zamijenjen savezništvom Hrvatske, bosanskih Hrvata i bosansko-muslimanske vlade.“2 Početkom ožujka 1994. godine u nazočnosti američkoga predsjednika Billa Clintona potpisan je Washingtonski sporazum (potpisnici su bili predsjednici Tuđman i Izetbegović te u ime bosanskohercegovačkih Hrvata Krešimir Zubak). Tuđman je iskoristio prigodu i izravno zatražio potporu mirnoj reintegraciji okupiranih područja od američkog predsjednika.1 Predsjednik Clinton je obećao pomoć.
Putujući u Washington na potpisivanje sporazuma s Bošnjacima istim zrakoplovom kojim je putovao i američki veleposlanik Galbraith, predsjednik Tuđman potaknuo je pitanje američkog sudjelovanja u pregovorima hrvatskih vlasti sa Srbima u Kninu.1 Američki veleposlanik objeručke je prihvatio inicijativu hrvatskoga predsjednika. Tuđmanov prijedlog uklapao se u američke planove ograničenoga preuzimanja rukovođenja krizom od mirovnih posrednika Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga. Već dan nakon povratka s potpisivanja sporazuma u Washingtonu Galbraith je, prema vlastitim riječima, otpočeo s radom na „traženju političkog rješenja u Hrvatskoj“.2 Dakako, Galbraithov angažman nije provođen kao unilateralna akcija SAD-a, ali je svakako upućivao na nove okolnosti u pristupu međunarodne zajednice. U travnju 1994. godine formirana je tzv. Kontaktna skupina kao multilateralan diplomatski okvir unutar koga se nastavlja mirovno posredništvo Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. U radu Kontaktne skupine sudjelovali su diplomati SAD-a, Rusije, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, a operativno vodstvo preuzima američki tim na čelu s Richardom Holbrookeom (rujan 1994. godine).
I prije službenog formiranja Kontaktne skupine Galbraith je 22. ožujka 1994. godine pod okriljem Međunarodne konferencije - te u suradnji s nekolicinom diplomata, u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu organizirao pregovore hrvatskih vlasti s predstavnicima pobunjenih Srba iz Knina.1 S obzirom da su u pregovorima započetim u Zagrebu službeno sudjelovali diplomatski predstavnici SAD-a, Ruske federacije, EZ-a i UN-a, skupina je dobila naziv Z-4 (Zagreb Four talks); službeno se pak apostrofirana kao Mini kontakt skupina, čime se naglašavala koordinacija medijatora.1 Rezultat njihova nastojanja bio je tzv. Plan Z-4, koji će u cijelosti biti dovršen koncem 1994. godine te predstavljen hrvatskom predsjedniku krajem siječnja 1995. godine.2 Prema inicijalnoj zamisli plan je imao tri stupnja (razine) realizacije.
U prvom koraku trebao se postići prekid neprijateljstava nakon čega bi kao druga faza uslijedilo razdoblje „uspostave povjerenja“ i ekonomske suradnje. Treća razina odnosila se na postupak političke reintegracije. Već nakon prvog kruga razgovora održanih u ruskom veleposlanstvu 22. ožujka 1994. godine, iniciran je sporazum o prekidu vatre koji je stupio na snagu 29. ožujka. U narednih šest mjeseci, počevši s 12. travnja, vođeni su pregovori o „ekonomskoj suradnji i mjerama izgradnje povjerenja“ (confidence-building measures). Za razliku od Zagreba koji se trudio popraviti image Hrvatske nakon prijetnji sankcijama i izolacijom, kninske vlasti opstruirale su pregovore što je - kako je istaknuo američki veleposlanik – „ukazivalo na političku nezrelost kninskih vođa i dovodilo u pitanje strpljivost hrvatskih vlasti...“
Početkom listopada 1995. godine hrvatska i srpska strana usuglasila su se - „prvom izravnom sučeljavanju“ u Erdutu - oko prihvaćanja jedanaest članaka sporazuma u kojima su „određena regulativna načela koja su trebala poslužiti kao okosnica rješenja za istočnu Slavoniju“.1 Usprkos približavanja hrvatskih i srpskih pozicija (američki veleposlanik navodi kako je sastanak 3. rujna bio „prvi i jedini produktivan izravni kontakt između hrvatske i srpske strane“) bilo je očito kako postoje i mnoge druge nepoznanice koje su, kao i u mnogim situacijama do tada, mogle rezultirati brzim urušavanjem postignutog napretka u pregovorima. Namjera posrednika Galbraitha i Stoltenberga bila je postići sporazum o mirnoj reintegraciji prije Daytonske konferencije, ali je, prema Galbraithu, Milošević „iz taktičkih razloga to pitanje želio držati otvorenim“.2 Usprkos primljenih garancija i vidljivog napretka u pregovorima hrvatska vlast se iz razumljivih razloga (iskustva s neprovođenjem Vanceovog plana) pribojavala nepredvidljivih diplomatskih obrata.
1. studenog 1995. godine - kada su u američkoj zrakoplovnoj bazi Dayton u Ohiu otpočeli pregovori o BiH predsjednici Tuđman i Milošević otvorili su i temu hrvatskog Podunavlja. Prvi razgovori urodili su samo načelnim pristajanjem na priklanjanje mirnom razrješenju. Već drugoga dana Tuđman je otputovao u Zagreb zajedno s Galbraithom i Stoltenbergom. Tijekom leta američki veleposlanik je uobličio treću verziju mirovnog sporazuma za Podunavlje. Kako se pokazalo, predloženi koncept bio je prihvatljiv za hrvatsku stranu dok su Srbi „imali problema s eksplicitnim spominjanjem integracije u Hrvatsku.“1 Međutim, tijek događaja potvrdio je odlučujući utjecaj Miloševića u danim okolnostima; kako primjećuje Granić: „potvrdilo se ono što smo i prije znali, da Beograd potpuno kontrolira Srbe na okupiranim područjima. Naposljetku su Srbi popustili i Šarinić se mogao vratiti u Hrvatsku te potpisati Erdutski sporazum.“
Odmah nakon postizanja dogovora u Daytonu Galbraith i Stoltenberg su otputovali u Baranju. U Žutoj kući u Erdutu 12. studenog 1995. godine pored mirovnih posrednika svoj potpis na sporazum o mirnoj reintegraciji stavili su Hrvoje Šarinić u ime hrvatske vlade te Milan Milanović u ime srpske strane. Struktura dogovora koji je potpisan bila je relativno jednostavna. Sporazumom je predviđen prijelazno razdoblje u trajanju od jedne do dvije godine u okviru koga bi područje hrvatskog Podunavlja bilo pod administrativnim nadzorom UN-a. Tijekom toga perioda UN je trebao ustrojiti višenacionalnu policiju, provesti demilitarizaciju i organizirati lokalne izbore. Čak sedam (od četrnaest) odredbi Erdutskoga sporazuma odnosilo se na različite aspekte zaštite ljudskih prava.
TEKST TEMELJNOG SPORAZUMA O ISTOCNOJ SLAVONIJI, BARANJI I ZAPADNOM SRIJEMU
(Erdutski sporazum, 12. studenoga 1995.)
Strane su se složile kako slijedi:
* 1. Postojat će prijelazno razdoblje od 12 mjeseci koje može biti produženo najduže za još jedno razdoblje istog trajanja, ako to zatraži jedna od strana.
* 2. Od Vijeća sigurnosti UN-a traži se uspostava prijelazne uprave koja će upravljati tim područjem (regijom) u prijelaznom razdoblju, u interesu svih osoba koje žive ili se vraćaju u područje.
* 3. Od Vijeća sigurnosti UN-a traži se da kroz prijelazno razdoblje odobri razmještanje međunarodnih snaga koje bi održavale mir i sigurnost u području i pomagale u provedbi ovog sporazuma. Područje će biti demilitarizirano u skladu s planom i procedurama međunarodnih snaga. Demilitarizacija će biti završena u roku od 30 dana nakon razmještanja međunarodnih snaga, a njome će biti obuhvaćene sve vojne snage, oružje i policija, osim medunarodnih snaga i policije koja će djelovati pod nadzorom, ili u suglasnosti s Prijelaznom upravom.
* 4. Prijelazna uprava osigurat će mogućnost povratka izbjeglica i prognanika u njihov dom. Sve osobe koje su napustile područje ili su došle u područje, a ranije su imale stalno prebivalište u Hrvatskoj, imat će ista prava kao i drugi stanovnici područja. Prijelazna uprava također će poduzeti potrebne korake za ponovnu uspostavu normalnog funkcioniranja svih javnih službi u području bez odgode.
* 5. Prijelazna uprava pomoći će u uspostavi i obuci privremenih policijskih snaga, izgradnji profesionalizma u policiji i uspostavi povjerenja medu etničkim zajednicama.
* 6. U području će na najvišim razinama biti poštovana međunarodno priznata ljudska prava i temeljne slobode.
* 7. Sve osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoja mjesta prebivališta u području i u njima živjeti u uvjetima sigurnosti. Sve osobe koje su napustile područje ili došle u njega, a ranije su imale stalno prebivalište u Hrvatskoj, imaju pravo živjeti u području.
* 8. Sve osobe imat će pravo na povrat imovine koja im je oduzeta nezakonitim postupcima ili koju su morali napustiti silom, te na pravednu naknadu za vlasništvo koje im ne može biti vraćeno.
* 9. Pravo na povrat imovine, dobivanje naknade za imovinu koja ne može biti vraćena, te za dobivanje pomoci u obnovi uništene imovine bit će jednako dostupno svim osobama bez obzira na etničku pripadnost.
* 10. Od zainteresiranih zemalja i organizacija traži se da poduzmu odgovarajuće korake kako bi unaprijedili ispunjavanje odredbi ovog sporazuma. Nakon isteka prijelaznog razdoblja i sukladno uspostavljenoj praksi, međunarodna zajednica obavljat će nadzor i izvještavati o poštivanju ljudskih prava u području na duži rok.
* 11. Osim toga, od zainteresiranih zemalja i organizacija traži se da osnuju povjerenstvo koje će biti ovlašteno za nadzor nad provedbom sporazuma, posebice njegovih odredbi o ljudskim i građanskim pravima, te ovlašteno da provodi istrage o svim navodima o kršenju ovoga sporazuma, i da daje prikladne preporuke.
* 12. Ne kasnije od 30 dana prije isteka prijelaznog razdoblja Prijelazna uprava organizirat će izbore za tijela lokalne vlasti, uključujući za opcine (municipalities), distrikte (districts) i županije (counties), te pomoći da srpska zajednica imenuje Zajedničko vijece općina. Od međunarodnih organizacija i institucija (npr. OESS i UN) te od zainteresiranih država traži se nadzor izbora.
* 13. Vlada Republike Hrvatske surađivat će u potpunosti s Prijelaznom upravom i međunarodnim snagama. Tijekom prijelaznog razdoblja hrvatska Vlada odobrit će nazočnost međunarodnih promatrača na međunarodnim granicama područja, kako bi se olakšala sloboda kretanja osobama preko postojećih graničnih prijelaza.
* 14. Ovaj sporazum stupa na snagu nakon što Vijeće sigurnosti usvoji rezoluciju koja će pozitivno odgovoriti na zahtjeve iz ovog sporazuma. Sporazum je sa srpske strane potpisao vođa srpskog pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović, a s hrvatske predstojnik Ureda predsjednika Hrvoje Šarinić, te veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Peter Gallbraith i mirovni posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg
UNTAES (od eng. UN Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium) kratica je za Prijelaznu upravu UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, osnovanu Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1037 od 15. siječnja 1996.
UNTAES je stvorena na osnovi Erdutskog sporazuma potpisanim 12. studenog 1995. godine. Mandat UNTAES završio je 15. siječnja 1998., čimje je okončan proces mirne integracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
Prijelazi upravitelji su bili Jacques Paul Klein te William Walker.
Vijeće sigurnosti Podsjećajući na svoje ranije relevantne rezolucije, a posebice 1023 od 22. studenoga i 1025 od 30. studenoga 1995. godine; Ponovno potvrđujući svoju opredijeljenost za nezavisnost, suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske i naglašavajući s tim u vezi da su područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema sastavni dijelovi Republike Hrvatske;
Naglašavajući važnost koju pridaje punom poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda na svim tim područjima; Izražavajući svoju potporu Temeljnom sporazumu o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema potpisanom 12. studenoga 1995. između Vlade Republike Hrvatske i lokalne srpske zajednice (u daljnjem tekstu: Temeljni sporazum);
Nakon što je raspravilo o izvješću glavnog tajnika od 13. prosinca 1995.; Naglašavajući važnost koju pridaje međusobnom priznanju država sljednica bivše SFRJ unutar njihovih međunarodno priznatih granica;
Sa željom da podrži strane u njihovim naporima za postizanje mirog rješenja njihovih sporova te time pridonese postizanju mira u cijeloj regiji; Naglašavajući obvezu država članica da ispune sve svoje obveze prema UN-u, a u vezi s mirovnim operacijama UN-a u bivšoj Jugoslaviji, ocjenjujući da prilike u Hrvatskoj i nadalje predstavljaju prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti; Odlučno da osigura slobodu kretanja i sigurnost osoblja mirovnih operacija UN-a u Republici Hrvatskoj, pa s tim u vezi djelujući u skladu s Poglavljem VII. Povelje UN-a:
1. Odlučuje uspostaviti za početno razdoblje od 12 mjeseci operaciju očuvanja mira (peace keeping) UN za područje na koje se odnosi Temeljni sporazum, s vojnim i civilnim komponentama, a pod nazivom Privremena uprava UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES).
2. Traži od glavnog tajnika da nakon dogovora sa stranama i Vijećem sigurnosti imenuje Prijelaznog upravitelja sa svim ovlastima zapovijedanja civilnim i vojnim komponentama UNTAES-a i koji će obnašati dužnosti povjerene Prijelaznoj upravi iz Temeljnog sporazuma.
3. Odlučuje da se demilitarizacija područja, kako je predviđeno Temeljnim sporazumom, treba obaviti u roku od 30 dana od dana kad glavni tajnik izvijesti Vijeće, temeljem procjene Prijelaznog upravitelja da su vojne komponente UNTAES-a raspoređene i spremne ostvariti svoju misiju.
4. Traži od glavnog tajnika da svakog mjeseca izvješćuje Vijeće o aktivnostima UNTAES-a o tome kako strane provode Temeljni sporazum, a prvo takvo izvješće treba podnijeti najkasnije tjedan dana nakon datuma do kojeg je predviđena demilitarizacija slijedom članka 3.
5. Odlučno upozorava strane da se suzdrže od bilo kakvih jednostranih akcija koje bi mogle ugroziti provedbu Temeljnog sporazuma i potiče ih da nastave prihvaćati mjere izgradnje međusobnog povjerenja .
6. Odlučuje da će ocijeniti jesu li strane pokazale volju za primjenu Temeljnog sporazuma ne kasnije od 14 dana nakon datuma do kojeg je predviđena demilitarizacija slijedom članka 3, uzimajući pritom u obzir djelovanje strana i informacije koje će Vijeću dostaviti glavni tajnik.
7. Poziva strane na potpuno pridržavanje obveza preuzetih Temeljnim sporazumom i u potpunosti, suradnje s UNTAES-om.
8. Odlučuje razmotriti mandat UNTAES-a ako u bilo kojem trenutku primi izvješće glavnog tajnika o tome da su strane u znatnoj mjeri odstupile od obveza preuzetih Temeljnim sporazumom.
9. Traži od glavnog tajnika da najkasnije do 15. prosinca 1996. izvijesti Vijeće UNTAES-a o provedbi Temeljnog sporazuma, te s tim u vezi izražava spremnost razmotriti situaciju i poduzeti odgovarajuću akciju.
10. Odlučuje da će vojnom komponentom UNTAES-a početno biti raspoređeno do 5.000 vojnika sa slijedećim mandatom:
o a) Nadzirati i omogućiti demilitarizaciju koju budu provodile strane slijedom Temeljnog sporazuma, a u skladu s rokovima i postupcima koje odredi UNTAES.
o b) Nadzirati dragovoljan i siguran povratak izbjeglica i raseljenih osoba svojim domovima u suradnji s UNHCR-om, kako je predviđeno Temeljnim sporazumom.
o c) Svojom nazočnošću pridonijeti očuvanju mira i sigurnosti u regiji, i
o d) Na drugi način pomoći primjenu temeljnog sporazuma.
11. Odlučuje da će u skladu s ciljevima i zadaćama navedenima u člancima 12. do 17. izvješća glavnog tajnika od 13. prosinca 1995. civilna komponenta UNTAES-a imati sljedeći mandat:
o a) Uspostaviti privremene policijske snage, odrediti njihov sastav i veličinu, razviti program osposobljavanja i nadzirati njegovu primjenu, te nadgledati postupak prema počiniteljima kaznenih djela kao i zatvorski sustav što je prije moguće, a kako je predviđeno člankom 16 (a), izvješća glavnog tajnika.
o b) Obavljati zadaće u vezi s civilnom upravom kako su navedene u članku 16. (b) izvješća glavnog tajnika.
o c) Obavljati zadaće u vezi s funkcioniranjem javnih službi kako su navedene u članku 16 (c) izvješća glavnog tajnika.
o d) Omogućiti povratak izbjeglica kako je navedeno u članku 16. (e) izvješća glavnog tajnika.
o e) Organizirati izbore, pomoći u njihovu provođenju i potvrditi rezultate kako je navedeno u članku 16 (g) izvješća glavnog tajnika i u članku 12. Temeljnog sporazuma.
o f) Obavljati druge zadaće opisane u izvješću glavnog tajnika, uključujući pomoć u koordinaciji planova razvoja i gospodarske obnove regije i onih koji su opisani u članku 12. ove Rezolucije.
12. Odlučuje da će UNTAES također nadzirati kako se strane pridržavaju svojih obveza navedenih u Temeljnom sporazumu glede poštivanja najviših standarda ljudskih prava i temeljnih sloboda, unapređivati ozračje povjerenja među svim lokalnim stanovnicima neovisno o njihovom etničkom podrijetlu, te nadzirati i omogućavati uklanjanje mina na teritoriju regije i održavati aktivnima javne službe.
13. Poziva Vladu RH da UNTAES i Ured za vezu UN-a u Zagrebu uključi u pojam "mirovne snage i operacije UN-a u Hrvatskoj" po sadašnjem Sporazumu o statusu snaga, zaključenom sa UN-om, i zatraži od glavnog tajnika da žurno, a ne kasnije od datuma određenog u članku 3., potvrdi da li je to učinjeno.
14. Odlučuje da države članice, djelujući pojedinačno ili kroz regionalne organizacije ili sporazume, mogu na traženje UNTAES-a i na temelju postupaka propisanih od UN-a poduzimati sve potrebne mjere, uključujući i blisku zračnu potporu u obrani UNTAES-a ili, ako je potrebno, pomoći povlačenje UNTAES-a.
15. Traži da UNTAES i međunarodne provedbene snage (IFOR) uspostavljene Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1031. od 15. prosinca 1995. na odgovarajući način surađuju međusobno, kao i s Visokim predstavnikom.
16. Poziva strane potpisnice Temeljnog sporazuma da surađuju sa svim agencijama i organizacijama koje pomažu u aktivnostima u vezi s provedbom Temeljnog sporazuma, a u skladu s mandatom UNTAES-a.
17. Traži od svih međunarodnih organizacija i agencija koje djeluju u regiji da blisko surađuju s UNTAES-om.
18. Poziva države i međunarodne financijske institucije da pomognu i surađuju u nastojanjima poticanja razvoja i gospodarske obnove regije.
19. Naglašava međusobnu povezanost između toga kako će strane ispunjavati svoje obveze iz Temeljnog sporazuma i spremnosti Međunarodne zajednice da stavi na raspolaganje financijska sredstva za obnovu i razvoj.
20. Potvrđuje da sve države trebaju u cijelosti surađivati s Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslavlju i njegovim tijelima, a u skladu s odredbama Rezolucije 827. od 25. svibnja 1993. godine i Statutom Međunarodnog suda, te poštivati zahtjeve za pružanje pomoći ili naloge od strane Sudbenog vijeća prema članku 29. Statuta.
21. Naglašava da će UNTAES u obavljanju svoga mandata surađivati s Međunarodnim sudom, uključujući i zaštitu mjesta koje odredi tužitelj i osoba što obavljaju istražne radnje za Međunarodni sud.
22. Traži od glavnog tajnika da što je prije moguće podnese Vijeću na razmatranje izvješće o mogućnostima zemlje domaćina u smanjivanju troškova operacije.
23. Odlučuje i dalje aktivno pratiti situaciju.
Od 16. siječnja 1998. hrvatsko Podunavlje vraćeno je u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske. Nakon provođenja mirne reintegracije i završetka mandata UNTAS-a, međunarodnu misiju pripomoći obnovi tog kraja nastavit će 180 civilnih policijskih promatra~a UN-a i misija OESS-a.
Lokalni izbori za 25 općina i tri grada u hrvatskom Podunavlju te za skupštine Osiječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije održani su 13. travnja 1997. Do izbora izdano je 130 000 domovnica, a poslije dodatnih 25 000.
Na mjesnim izborima glasovalo je više od 75 000 birača i još 56 000 prognanika. HDZ je pobijedio u 15 općina i gradu Iloku, SDSS u 10 općina i gradu Belom Manastiru. U Vukovaru su HDZ i SDSS imaju podjednaki broj vijećnika, dok su dva nezavisna vijećnika Hrvati. SDSS ima vijećnike i u objema županijskim skupštinama , te u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabora.
| < « |
|---|