Bojišta u Hrvatskoj
Istočnoslavonsko bojište
To je bojište obuhvaćalo područje tadašnjih općina Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar. Strateško značenje toga područja bilo je određeno njegovim položajem uzduž granice sa Srbijom, kojoj je osvajanje najistočnijega dijela Hrvatske bilo nužno za uspostavu mostobrana na desnoj obali Dunava i napredovanje prema zapadu. Tu je Hrvatska bila izložena izravnoj agresiji iz Srbije, uz masovno sudjelovanje JNA te korištenje srbijanskog teritorija za napade. Prvi oružani sukob dogodio se 2. svibnja 1991. u Borovu Selu kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca. U svibnju i lipnju 1991. postale su sve učestalije provokacije u istočnoslavonskim selima, a Tenja kraj Osijeka i Mirkovci kraj Vinkovaca postali su glavna pobunjenička uporišta.
Preko mosta kod Batine u Baranju su iz Vojvodine 3. srpnja ušli tenkovi JNA i postupno zauzeli ključne točke u tom dijelu zemlje. Početkom srpnja (7. - 9.) postrojbe lokalnih Srba spalile su uz pomoć JNA selo Ćelije, a potkraj mjeseca prognana je većina Hrvata iz Aljmaša, Erduta i Dalja. Glavni smjer napada na istočnoslavenskom bojištu išao je srijemskom ravnicom. Naselja s većinskim srpskim stanovništvom poslužila su kao uporišta iz kojih su napadana susjedna sela s većinskim hrvatskim pučanstvom. Srijemska naselja zauzeta su tijekom listopada, uključujući i grad Ilok, odakle je većina Hrvata bila prisiljena iseliti se unatoč nazočnosti promatrača EZ-a. Već od kraja kolovoza 1991. počeli su napadaji na grad Vukovar, najveće urbano središte na području, čime je došlo do bitke za Vukovar. Vukovar je branilo 700 do 800 pripadnika ZNG-a i oko 1000 dragovoljaca. Branitelji su bili skromno naoružani, s ograničenim brojem protuoklopnih i protuzrakoplovnih sredstava. Dostava oružja i opreme bila je otežana zbog obruča koji se postupno stezao oko grada pa se nakon pada Marinaca i Bogdanovaca potpuno zatvorio. Unatoč neravnopravnu odnosu snaga, branitelji su uništili golem broj neprijateljskih tenkova, izbacili iz stroja tisuće vojnika, vezali na se velike neprijateljske snage te na taj način zaustavili napredovanje. Nakon gotovo puna 3 mjeseca opsade srpske su snage naposljetku zauzele Vukovar 18. studenog 1991. Nakon ulaska u grad srp. su snage počinile teške zločine. Zbog ubojstva ranjenika i osoblja iz vukovarske bolnice optužnice protiv odgovornih oficira JNA podigao je i Međunarodni sud za ratne zločine.
Nakon pada Vukovara agresorsko topništvo i zrakoplovstvo nastavilo je s napadima na Osijek i Vinkovce, ali poučen vukovarskim iskustvom agresor je odustao od pokušaja da pješaštvom zauzme te gradove. Potkraj studenoga HV uspješno je obranila Nuštar, a sredinom prosinca oslobođen je dio teritorija između Osijeka i Kopačeva. U idućih pet mjeseci, do razmještaja UNPROFOR-a, Srbi su utvrđivali dosegnute crte, nastavili progon nesrpskoga pučanstva te dalekometnim topništvom i dalje ugrožavali Osijek i Vinkovce.
Istovremeno, u nekim gradovima pod hrvatskom kontrolom, posebice u Osijeku, 1991. i 1992. nestali su ili su ubijeni brojni srpski civili (osobito u prosincu 1991.).
Zapadnoslavonsko i podravsko bojište
Obuhvaćalo je područje općina Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar te djelomice i općina Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega. Prvi oružani sukob bio je napad na policijsku postaju u Pakracu u ožujku 1991. U iduća četiri mjeseca sve su češća bila miniranja, pucnjave i nemiri, a JNA je sve aktivnije nastupala na srpskoj strani. U kolovozu 1991. otvorena je prava bojišnica, gdje se ZNG suprotstavljao Banjalučkomu korpusu JNA i mjesnim pobunjenicima. U početku rujna bili su okupirani Okučani pa je bio prekinut promet autocestom Zagreb-Lipovac. U Četekovcu, Balincima, Čojlugu i u Voćinu i Humu kod Slatine srpske su snage počinile ratne zločine nad civilnim stanovništvom. U Kusonjama su srpski odmetnici masakrirali zarobljene pripadnike hrv. vojske i policije. Srpske snage nadzirale su tada Psunj, Papuk i dio Bilogore pa je postojala opasnost presijecanja hrvatskih teritorija od Save do Drave, što bi vjerojatno dovelo do pada cijele Slavonije. U protuudaru HV-a do prve polovice studenoga oslobođena je grubišnopoljska općina, a u prosincu i Bilogora. Papuk i najveći dio Psunja. Oslobodilački nalet zaustavljen je potpisivanjem primirja 2. siječnja 1992.
Banovinsko bojište
Obuhvaćalo je općine Hrvatsku Kostajnicu, Sisak, Petrinju, Glinu i Dvor. Od travnja 1991. rasla je napetost, a hrvatska vlast pregovorima i osnivanjem policijskih postaja bezuspješno ie pokušavala ovladati stanjem. U lipnju i srpnju počeli su progoni hrvatskoga pučanstva. Potkraj srpnja bili su počinjeni ratni zločini nad civilima u naseljima s hrvatskim stanovništvom uz Unu u općini Dvor (pokolji u Kuljanima, Strugi, Bjelovcu, Pecki, Čuntiću, Dragotincu, Skeli kod Gline, Graboštanima, Stublju i Majuru, Gornjem Viduševcu, Baćinu, Kozibrodu), a potom i u Kraljevčanima i Hrastovici kraj Petrinje i Joševici kod Gline, a srpski odmetnici su masakrirali i zarobljene pripadnike hrv. vojske i policije u Petrinji kod nove bolnice i Zamočama. S druge strane, u Sisku je 1991. i 1992. nestao ili ubijen veći broj srpskih civila (posebice u jesen 1991.). Postoji popis od stotinjak imena, a procjene se kreću od nekoliko desetaka do čak pet stotina.[8] U kolovozu je ZNG evakuirao Hrvatsku Kostajnicu i branio prazan grad do sredine rujna, kada su ga zauzele srpske snage. Nešto ranije pala je i Petrinja. Potkraj rujna hrvatska obrana stabilizirala se duž bojišnice na rijeci Kupi i više nije bilo većih pomaka. Dalekometnim napadima najviše su bili izloženi Sisak, Sunja i Komarevo, te pokupska naselja na lijevoj obali Kupe.
Kordunsko bojište
Obuhvaćalo je općine Vrginmost, Vojnić, Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj. Geostrateški je to područje bilo osobito važno zbog prometnoga položaja Karlovca, gdje su napadi izravno prijetili presijecanjem hrvatskoga teritorija. U srpnju 1991. u Krnjaku i u kolovozu u Budačkoj Rijeci (kod Plitvica) bili su napadnuti policajci, a oko Topuskoga i okolnih sela postupno se stezao obruč. Tijekom rujna bio je opkoljen Slunj, no obrana se održala do studenoga. Padom Slunja u četničke ruke, otvorio se prostor za djelovanje ratnim zločincima. Srpski odmetnici su počinili masovne pokolje u Lipovači, Klancu, Skakavcu i Brešanima.
U teškom je položaju bio i sam grad Karlovac, zbog prijetnji iz brojnih vojarni u gradu i oko njega te neprestanoga granatiranja. Uspješno je obranjen, iako je bojišnica sve do 1995. ostala u predgrađu.
Ličko bojište
Ličko je bojište obuhvaćalo općine Gračac, Korenica i Donji Lapac, zahvaćene pobunom već u jesen 1990., te Gospić i Otočac. U početku travnja 1991. došlo je do oružanog sukoba na Plitvicama, koji je odnio prve žrtve u Hrvatskoj. U svibnju i lipnju 1991. zaredali su nemiri na području između Gospića i Gračaca. Oko Gospića, Otočca i Ličkog Osika bili su razmješteni srpski tenkovi i topništvo i uskoro su počeli napadi. Dio srpskih civila odlazio je na obuku u vojarnu JNA, a dio njih je i izostajao s posla zbog toga. JNA se u početku "postavljala" između zaraćenih strana, iako je to bio posao policije, a ne vojske, kojoj je bila zadaća obrana od vanjskog neprijatelja. Postavljanjem između je JNA zapravo davala predah i mogućnost uzmaka srpskim odmetnicima, odnosno, omela je u radu hrvatsku policiju u protuterorističkim aktivnostima. Vremenom su ta ometanja bila sve veća, da bi se na koncu JNA otvoreno stavila na stranu srpskih odmetnika i srpskih paravojnih postrojbi unovačenih u Srbiji, BiH i Crnoj Gori.
Bitka za Gospić bila je vrlo upitnog ishoda, i malo je nedostajalo da je grad pao u ruke srpskih odmetnika i JNA.[9] Velikosrpski napadačima na Gospić su u pomoć došli i ozloglašeni srbijanski kriminalci [10].
Polovicom rujna predale su se hrvatskim snagama vojarne u Perušiću i Gospiću, no druga gospićka vojarna osvojena je istom nakon višednevnih borbi.
Vremenom su okolo Gospića i u Gospiću djelovale paravojne postrojbe pobunjenih Srba i dragovoljaca iz Srbije ("beli orlovi"), kao i specijalnih postrojba JNA iz Niša, koje su u svojim upadnim i izviđačkim akcijama ubijali hrvatsko stanovništvo, svjesno pokušavajući izazvati strah i demoraliziranje mještana odanih Hrvatskoj. [11], [12]
U listopadu su srpske snage spalile hrvatska sela i počinile masovne ratne zločine u selima Lovincu, Svetom Roku, Širokoj Kuli, Vagancu, a u studenome u Poljanku, Saborskom, Vrhovinama i Dabru .
Sjevernodalmatinsko bojište
Obuhvaćalo je zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem. Jedan od strateških agresorskih ciljeva bio je izlazak na Jadransko more pa su sve ratne akcije u dalmatinskom zaleđu svoju konačnicu trebale imati na obali. Pritisci na Hrvate i njihov progon iz Knina počeli su već u proljeće 1991. Tijekom ljeta i jeseni 1991. teror i opća nesigurnost proširili su se cijelim područjem. Stvarni simboli otpora i stradanja bila su sela Kijevo kraj Knina i Kruševo kraj Obrovca. Oružane provokacije postupno su prerasle u topničke udare po dalmatinskim gradovima. Na zadarskom području stanje je postalo kritično polovicom rujna pošto je bila razbijena obrana Pridrage i Novigrada, a jugoslavenska mornarica potpuno je blokirala morski prostor. Nakon povlačenja s Masleničkog mosta i njegova rušenja, jedina veza Dalmacije s ostatkom Hrvatske održavala se preko otoka Paga. Održanje i osiguranje te prometnice bilo je ključno za obranu cijele Dalmacije. Obrana Šibenika bila je uspješnija zbog osvajanja topničkih položaja na Žirju i na Zečevu.
Ratni zločini pri etničkom čišćenju nije zaobišlo ni ove krajeve: srpski odmetnici uz pomoć JNA su počinili masovne ratne zločine u Škabrnju, Nadinu i Bruškoj.
Južnodalmatinsko bojište
To je bojište obuhvaćalo područje općina Ploče, Metković i Dubrovnik. Trajna geostrateška nepogodnost toga dijela Hrvatske mala je dubina teritorija. Agresija se ondje nije odvijala po uobičajenome modelu koordiniranog djelovanja mjesnih Srba i JNA. To je područje bilo izloženo napadima iz istočne Hercegovine, a potom i iz Crne Gore. Područje Konavala i dubrovačkog primorja zauzele su snage JNA u listopadu, a sam Dubrovnik našao se u potpunom obruču (Opsada Dubrovnika). Bio je gađan s mora, iz zraka te s položaja na brdima iznad grada. Razorni napadi na Dubrovnik nastavili su se u studenom i prosincu. Važnu pobjedu HV ostvarila je zaustavivši agresorsko napredovanje kod Stona. Nakon potpisivanja primirja u siječnju 1992., rat je na dubrovačkom području bio slabijeg intenziteta, no novu opasnost, osobito po dolinu Neretve, donio je početak rata u BiH.
Obrana Jadrana
Usporedno s ratom na bojištima duž Hrvatske te ratom za vojarne u pozadini bojišta, odvijale su se i akcije obrane Jadrana. Prvo je, u rujnu, osvojena baza JNA u Pločama Ubrzo su pale i bitnice obalnoga topništva (Žirje, Zečevo) i drugi objekti na obali i otocima Od rujna do studenoga 1991. JNA je provela tri blokade hrv. luka uz pokušaj invazije na Šoltu te bombardiranje Splita, Šibenika, Zadra, Dubrovnika i drugih obalnih mjesta, no do kraja 1991. ipak je doživjela neuspjeh i bila prisiljena na djelomično povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom, a u svibnju 1992. povukla se i s otoka Visa, Lastova i Mljeta.
Obrana zračnog prostora
U najtežem položaju je bila obrana zračnoga prostora zbog potpune prevlasti JNA u zraku. Zračnim napadima bili su izloženi svi dijelovi zemlje, uključujući i glavni grad Zagreb, gdje je jugoslavensko zrakoplovstvo 7. listopada 1991. napalo i sjedište Predsjednika Republike Franje Tuđmana. Tijekom 1991. protuzračna obrana uspjela je srušiti i onesposobiti velik broj zrakoplova JNA, a ostale odvratiti od letova na malim i srednjim visinama odakle je njihovo djelovanje bilo ubojitije. Nakon 1991. postupno se stvaralo i hrvatsko zrakoplovstvo, koje je u završnim operacijama 1995. imalo važnu ulogu.
Izvor: hr.wikipedia
| < « | » > |
|---|