Oružana agresija
Nakon razoružanja TO glavni cilj Hrvatske bio je pregovorima dobiti na vremenu kako bi se unovačile i naoružale barem policijske snage, jedine na koje je, po još uvijek vrijedećem zakonodavstvu, imala pravo. Nabavivši oružje tajnim kanalima iz inozemstva (među glavnim dobavljačima bila je Madžarska), Hrvatska je potkraj siječnja 1991. raspolagala s približno 30.000 komada uglavnom strjeljačkog i ponešto protuzračnog i protuoklopnog oružja. Hrvatske snage bile su ustrojene u Zbor narodne garde (ZNG). Prva brigada ZNG-a osnovana je u Zagrebu ("Tigrovi"), gdje je 28. svibnja 1991. održana i prva smotra (stadion Kranjčevićeva).
Dana 26. lipnja 1991. Sabor je donio Zakon o obrani kojim je predviđeno da se hrvatske oružane snage sastoje od ZNG-a i Hrvatske vojske (HV). Naoružavanje je nastavljeno i tijekom 1991., no istodobno su rasle napetosti, a u proljeće su počeli izbijati i prvi oružani sukobi i pale su prve ljudske žrtve.
JNA je ispočetka zauzela prividno neutralno stajalište nemiješanja u sukobe, ali i zauzimanjem položaja između pobunjenih Srba i hrvatskih snaga. No tako uspostavljene »tampon zone« zapravo su sprječavale hrvatske snage da interveniraju, a pobunjenim Srbima omogućavale su da na zaposjednutom području učvrste svoju vlasti i odatle protjeruju većinu hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva. Potkraj ljeta 1991. JNA se uključila u izravne napadaje na hrvatske položaje, a u agresiji su sudjelovale i dragovoljačke postrojbe ubačene iz Srbije. Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor tijekom jeseni 1991. nedvojbeno upućuju na nakanu da se ovlada svim dijelovima Hrvatske istočno od crte Virovitica - Karlovac - Karlobag, odnosno barem većim dijelom toga prostora pokaže li se maksimalistički cilj nestvarnim.
U obrani Hrvatske sudjelovali su ljudi iz cijele zemlje kao i mnogobrojni Hrvati iz BiH i iseljeništva. Iako je ljudski i materijalni teret obrane podnijela cijela zemlja, oružana obrana bila je organizirana po bojištima, tj. nastanak bojišta i značajke oružane borbe bili su uvjetovani smjerom i snagom srpskog napada, kao i zemljopisnim i drugim obilježjima napadnutih dijelova zemlje.
U zaleđu oružanih sukoba na bojištima vodila se »bitka za vojarne«. U rujnu 1991. hrvatske su snage, često uz pomoć civilnoga stanovništva, blokirale objekte JNA u cijeloj zemlji. Pojedine su vojarne bile zauzete uz mnogo zarobljenog oružja, a iz preostalih se JNA povukla nakon sporazuma postignutog 22. listopada 1991.
Izvor : hr.wikipedia
| < « | » > |
|---|