Petrinja

Prve barikade počele su se postavljati na cesti Petrinja-Jabukovac u predjelu zvanom Tješnjak 24. 8. 1990.godine. Prvi nemiri u Petrinji počeli su 28. 9.1990. godine kada je grupa naoružanih Srba pozivala na oružani ustanak, upali su u Općinski centar za zaštitu od požara i aktivirali sirene. Tada je bilo oduzeto vatrogasno vozilo iz spremišta. Kasnije slijede različiti proglasi koji su pozivali na mirni suživot kao što su činile 8 petrinjskih stranaka, a odgovor Borislava Mikelića bio je protestni miting protiv hrvatske vlasti. 4.10.1990. održana je izvanredna sjednica Skupštine općine Petrinja na kojoj je izviždan Borislav Mikelić, a predsjednik Kluba demokratskih odbornika dr. Miroslav Gregurinčić rekao mu je: "..ti više nisi tata Petrinje".

redsjedništvo Općinskog odbora HDZ-a u listopadu 1990.godine tražilo je smjenjivanje cijelog Izvršnog vijeća Skupštine općine Petrinja, što je poduprlo i reformsko krilo SKH-SDP predvođeno Krešom Kovačićekom.
U omiljenom petrinjskom okupljalištu "Štuki" 29.4.1991. održan je osnivački skup međustranačkog odbora Narodne zaštite općine Petrinja. Sastanku su prisustvovali članovi SDP-a, HDZ-a, HSS-a, HNS-a, HSLS-a s kojeg je upućeno otvoreno pismo Saboru.

Počinju se organizirati seoske i kvartovske straže (6 gradskih zona).
Potpisuje se peticija (skupljeno više od 600 potpisa) za vraćanje spomenika Stjepanu Radiću na Radićev trg.
U isto vrijeme u kasarni "Vasilj Gaćeša" militatni Srbi u organizaciji SDS-a i JNA organiziraju "susret građana srpske nacionalnosti općine Petrinja i vojnika i njihovih starješina" dogovarajući se za nove političke i terorističke poduhvate.
Agresija na Banovinu počela je u ljeto 1991.godine. Međustranački odbor Narodne zaštite dao se na raspolaganje zapovjedniku Policijske postaje Martinu Staščiku. Prva žrtva četnickog bezumlja bila je Josipa Kožić (16) iz Gornje Budičine koja je na kućnom pragu ubijena 5.7.1991.g.

13.7. 1991. bio je napad na Kraljevčane. Stanovništvo bježi, a oni koji ostaju kao nesretna obitelj Šustić, nakon nekoliko dana bivaju izmasakrirani. Na tom području, kao i u Dragotincima vode se žestoke borbe.
Dana 18. srpnja 1991.g. raspuštena je Skupština općine Petrinja i imenovan je povjerenik Vlade RH za grad Petrinju Josip Vuić. Cjelokupnu situaciju za žurno rješavanje novonastale situacije pokrenula je predsjednica Skupštine općine dr. Stanka Gregurinčić- Žilić.

Odmah je imenovan Krizni stožer, tijela za organizaciju i koordinaciju odreda Narodne zaštite u sklopu općinskih štabova Civilne zaštite. Za koordinatora je imenovan Vladimir Demetrović.
5.8.1991.g. osnovana je prva postrojba ZNG-a Petrinja čiji je zapovjednik bio Željko Adžaga. U isto vrijeme vođene su borbe za odstupnicu na Peckom.

Petrinjci te godine po posljednji put u svojoj crkvi proslavljaju svoj blagdan sv. Lovre. Istovremeno u kasarni "Vasilj Gaćeša" dolazi do smjene zapovjednika. Ovu ozloglašenu kasarnu u kojoj se već nalazi 800 vojnika a pristiže još 700 rezervista preuzima Slobodan Tarbuk.

25.kolovoza 1991.g. predsjednik RH dr. Franjo Tuđman obišao je bojište u Peckom.
Od 2. do 21. rujna 1991. godine vodile su se borbe za Petrinju.
Uslijedio je izlazak tenkova i oklopnih vozila u samo središte Petrinje. Pucalo i rušilo bjesomučno na sve na što su tenkovi nailazili. Pričuvni sastav ZNG-a Petrinje pozvao je sve muškarce u dobi od 18 do 50 godina da se jave na raspolaganje jedinicama za obranu Petrinje. Branitelji Petrinje pružali su žestok otpor na prilazima gradu: Taborište, Budičina, Hrastovica i Pecki.

Uslijedili su i brojni drugi napadi, a ističe se onaj 16. rujna 1991. kada je ratoborni zapovjednik Slobodan Tarbuk naredio novi napad na Petrinju.
Tada se događa i ekološka katastrofa koja je spasila zatočene djelatnike Gavrilovića koje je tadašnji direktor Tomislav Đordević zvao da dođu u tvornicu po plaću.
Tog 16. rujna 1991. strijeljano je 17 hrvatskih branitelja kod Vile Gavrilović.
U to vrijeme vec je sve ukazivalo na mogući pad grada Petrinje u ruke srpskih agresora.
Najžešći napad na Petrinju bio je 21. rujna koji je izvela JNA i ostale paravojne formacije. Pod jakom pješačkom vatrom u 18.30 pala je Petrinja.

Mobilizacijsko mjesto preselilo se u Dužicu. Privremenim zapovjednikom tj. koordinatorom svih vojnih snaga na području Petrinje imenovan je Željko Hosi.
Nakon mnogobrojnih priprema svih ovlaštenih zapovjednika u Petrovcu 27. rujna 1991. godine od pripadnika ZNG-a formirana je 1. satnija budućeg 74. samostalnog bataljuna koja odmah preuzima položaje na Župic brdu.
Od 18. do 20. listopada razbijena je JNA kod Farkašića.
26. listopada osnovan je 74. samostalni bataljun. Zapovjedni sastav preuzeo je Zlatko Iskrić. Uz 74. osnovan je i 80. samostalni bataljun. Oni se početkom 1992.godine ujedinjuju u 162. brigadu HV-a koja postoji do 1.11. 1992.godine kada je oformljena 12. domobranska pukovnija.

Tijekom Domovinskog rata i brojnih vojnih akcija, za Petrinju je najznacajnija i dugo očekivana bila vojno-redarstvena akcija Oluja kojom je, između ostalih, oslobođen teritorij grada.

Domovinski rat - Hrvatski gradovi u DR