Zašto uvijek plakati kada netko ispriča svoje doživljaje iz Domovinskog rata? Zar niste doživjeli i lijepe trenutke? Jeste! Sjetite ih se! Pričajte mi o njima! Jer bili smo samo ljudi. Veselili se zajedno svakom trenutku druženja, svakoj pobjedi, svakoj rodoljubnoj pjesmi, svakoj riječi ohrabrenja!

Znam reći ćete: Lako vama ženama Hrvatske Pozadinske fronte! Došle ste, obišle ste nas, podijelile darove i otišle natrag svojim kućama. Malo ste se i pravile važne u svojim maskirnim uniformama, koje bi dobro došle pravim borcima. Vratile ste se u sigurnost i mir svog doma, u obitelj koja vas je nestrpljivo čekala. Ali danas ne želim pisati o tuzi koju smo skrivale iza osmijeha. Želim  vas podsjetiti na dane ushićenja kada se činilo da nam se otvaraju nebeska vrata željene slobode, pravde, blagostanja. Osjećaj  nadolazeće pobjede osjećao  se u zraku, a fijuci metaka i granata bili su samo kulisa i intermezzo budućeg slavlja.

Sav onaj strah, sva hladnoća i mraz, svo ono teško blato ( neznam zašto moja sjećanja na Domovinski rat prati zima, šuma, blato)  bili su dio dekora svakodnevnice  koje vas nije moglo uništiti.
Sjećam vas se veselih, razdraganih, ponosnih dječaka. Često ste govorili: "Hvala vam što ste došli – ali drugi puta povedite sobom malo mlađe!"

U znak zahvale zapjevali bi nam pjesmu:  „ Istrčale zagrebačke frajle…“. A koliko je muke i posla trebalo za sve pripremiti, prikupiti, organizirati prijevoz.
Osim što smo pisali faxove, telefonirale i „prosjačile“ od direktora jačih firmi, često smo i osobno obilazile poslovne ljude kako bi ih -  „gutili“ . Tako smo naime u svom žargonu zvale dio svog posla. Znale smo se dotjerati, pa skrušeno pred ozbiljne direktore sa riječima: "Znadete, mi smo prosjaci i prosimo za Hrvatsku vojsku"! Često su nas u čudu gledali, ali kada bi pokazale Zahvalnice i  potpise sa prve linije – tada je nepovjerenje nestalo. Jer često je osim gaća i čarapa  trebalo maskirnih uniformi, prsluka... Sve je to bilo jako skupo.

Ali ljudi su pomagali. Bila su takova vremena. Svi smo bili dobri, puni nade i ponosa, puni solidarnosti. Ništa nas nije smetalo što smo imali izbjeglice u kući, što smo razmišljali sto na sat kako najbolje iskoristiti svaki predmet. Sjetim  se diretora Narodne banke- uspijem ga nagovoriti da kupi maskirne majice, ili Predsjednika Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti – dr. Supeka – da kupi  maskirne vreće za spavanje... a da ne govorim moje zagrebačke obrtnike koji su dali keševinu pa smo Jelica i ja išle u Nunberg kupiti kod nekog Grka maskirne uniforme. Tigrovi će se sjetiti Jelice, ona je bila njihov dobar anđeo. Stajala je svaki dan na Jelačić placu pod repom i skupljala novac. Kada je padala kiša sklonila bi se u Prolaz prema Dolcu. Da, i ona je humanitarka pod imenom „ Mi za našu gardu“.
Spavale smo tu noć kod Hrvata u Nunbergu, a ona je cijelu noć držala u stisnutim šakama skupljeni novac, da ne ostane bez njega i mučila sebe pitanjem: „ Zašto stalno dajem Tigrovima, pa ima i drugih dečki koji ratuju.“

Ja sam već preboljela tu dilemu i krenula pomagati baš one najsiromašnije. To je bio jedan od razloga zašto smo krenule obilaziti prve linije. Ja sam skupljeni novac dala na čuvanje Žanku – logističaru Tigrova – koji nas je vozio i bio u pratnji.
On i vozač otišli su tu noć u  obilazak noćnih barova. Ujutro dolazi Žanko i kaže mi:   „Prokockao sam sav  novac!“ Mislila sam da ću ga ubiti ( on visok kao planina , a ja metar i Zvancig).  Naravno da se šalio, ali eto pamtim do danas taj detalj, er nije mogao znati  što sam sve prošla da sakupim nekoliko tisuća DEM.

I sada možete zamisliti veselja nas koji smo donosili darove i onih koji su primali. Nitko ne može vratiti taj osjećaj zajedništva i solidarnosti. U jutro rano – čeka se vozilo. Uglavnom kombi Ministarstva obrane, ponekad i kamion – ako smo skupili više.
Sjećam se novog velikog crvenog kombija Master čini mi se,  od I. brigade. Krećemo za Osijek. Putevi  vode preko polja i razrovanih livada – opet blato. I naravno, kombi zapadne u blato, želi potegnuti i prevrne se!  U Zagreb je stigao  sav slupan, a zapovjednik Tigrova tada Josip Lucić, dao nam ga je za posjet njegovim borcima – teška srca.

Ipak za Staru godinu, nakon tone kolača  i stotine toplih gaća dobivam na poklon  knjigu o banu Josipu Jelačiću sa posvetom: “Svojom ste ljubavlju oplemenili našu borbu za slobodu. Gardisti I. brigade“.  Potpis: Josip Lucić.

Moja prijateljica iz djetinjstva Bisera – muslimanskih korijena – nakon što je prebrodila prve strahove,  krene u „prosjačenje“ i odlazak na Frontu. Koga će ona obraditi ako ne svoga. Uspjela je od pokojnog Ibrahima Dedića – direktora Promdei banke izvući novce za  stotinu maskirnih odijela. Bila je veoma zgodna i atraktivna žena, pa se ne čudim  što je u tome uspjela.
Eto, nismo samo plakale. Nosilo nas je nešto... Poznata kiparica Marija Ujević nam se pridružila, iako je već u svom ateljeu imala tečajeve štrikanja i skupljanja vune.
"Koja izložba slika!?" – dreknula je na mene kada sam htjela skupiti novac putem izložbe  slika.

"Nauči štrikati, znaš li uopće kako  se pletu rukavice?“
Neznam, ali sam bolja u organizaciji posla, i -  „prosjačenju“...

I stoga nakon svih teških trenutaka i svjedočanstva želim da se zajedno sjećamo samo lijepih trenutaka. Imate tisuću razloga biti ponosni i zadovoljni – nije lako stvarati Domovinu!
Ne dozvolite da vas prevlada ogorčenje !

P.S. Iz arhive Hrvatske pozadinske fronte nekoliko slika. Veoma bi me veselilo kada bi se netko javio - ako se prepozna.

Dunja Vatovac

Portal UHD91

< «

Domovinski rat - Žene u Domovinskom ratu