Ovih smo se dana sjetili Vukovara... ruševina, ožiljaka na građevinama, mrtvih, osakaćenih, križeva... vratili smo se u prošlost da bi makar djelomično opet oživili sjećanja. Kažu da vrijeme liječi sve rane... iz ruševina su se izdigle nove zgrade, kuće, novi parkovi i igrališta... ožiljke su pokrile fasade, a praznine za koje stoje svi oni križevi, nikad se neće popraviti ni zamijeniti nekim novim... one se nose dok On želi da smo tu... i nakon toga...
I da... i ovo je priča o Gradu... o Gradu i Hrvatskoj koje su one večeras donijele u moje misli i srce. One koje nisu ostale u prošlosti, One koje nisu samo dan u godini , nego ONE koje svaki dan koračaju sa svojim ožiljcima, neusporedivo većim nego što ga oružje može načiniti... i baš ONE koje su smogle nadljudsku hrabrost stati pred nas sićušne, po ničem posebne ljude i pokazati te iste svoje ožiljke koje nikakvo vrijeme ne može zacijeliti, ni ublažiti, ni udaljiti, ni ostaviti prošlosti...
One su heroine puta do hrvatske samostalnosti i slobode.Bog je dao, pa su neke od njih prestale puštati suze u tišini i prigušivati krik u duši i podijelile i suze i krik s nekima koji su osjetili potrebu, makar svojom prisutnošću odati priznanje predstavljanju knjige „ Sunčica „... 14 života, 14 ožiljaka, 14 simbola jednog puno većeg broja žena čije su sudbine utopljene u ovim koricama... i miljun i jedan način za preživjeti svaki novi dan.
Te suze i ti krikovi, ta bol i svi ti načini... pripadaju svima nama jer nisu dio prošlosti, one su naša sadašnjost i naša budućnost. Njihove suze, poniženje, sram, bol, strah, utkani su u svaki hrvatski dan, u svaku stopu ovog svetog tla, u slobodu koju dišemo, u hrvatsko danas i sutra. Njihovi životi su živi spomenici žrtvi i vječni podsjetnik na mržnju prema svemu hrvatskom koja nikada nije prestala tinjati, unatoč svim krnkama i preobrazbama koje su godine donijele. Te hrvatske heroine u svom ovom mraku i dalje svijetle jer unatoč svemu što su propatile, u njihovim srcima nema ni traga mržnji... samo vapaji za malo mira, malo razumijevanja, malo pažnje...podsjetnik da su tu...
I prestanimo očekivati da se uklope u „svakodnevicu“ , da skrivaju svoje ožiljke i suze, da šute, da ne primjećuju kuda neki drugi ljudi vode Hrvatsku podignutu na njihovoj žrtvi. Prestanimo ih utapati u masi i dopuštati da neka buka nadglasa iti jednu riječ koja se probila kroz zakrčene puteve iz srca prema usnama, možda nedovoljno glasna, plačljiva, drhtava... ali riječ čija se vrijednost ne može procjeniti nikakvim dobrima ovoga svijeta i vremena.
Za sve one koji zbunjeno čitaju ovaj tekst, potrudite se potražiti knjigu „ Sunčica“ , svjedočanstva žena silovanih u Domovinskom ratu i čuvajte je, jer unutar tih korica su životi... svi oni tužni, ponekad izgubljeni pogledi, oni teški, ali topi osmjesi.. i ne dajte vremenu da ih nagrize...
... nadam se da je makar malo značio onaj zagrljaj u masi ljudi, u suzama ugušeno „hvala“...jer emocije su daleko od ovog zbrčkanog teksta...
ali ovo je za vas, hrvatske heroine... svjetionici u ovom sumraku sadašnjosti...
Domovina