Duša je postajala pretijesna , preuska, preskučena za Hrvatsku koja se ondje budila... svakim udahom pluća bivala je sve slobodnija. Tražila je svjetla za svoje još snene oči... tražila je sunca nakon tame. Onako ranjena i slaba, crpila je snagu za uzdići se. Srce je kucalo... kao da je i ono samo htjelo iskočiti iz grudi... svakim otkucajem pucali su okovi, podrhtavale su rešetke zatvora duše Hrvatske...
Oko Njene postelje ista lica... djeca Ratnici, nove bore, stare rane... ubijeni, osakaćeni, ranjeni, svi su tu... krunice, ruševine, zastave... jedno bilo, isti otkucaji... suze, krv i znoj... drhtaji...
... jedna Nada, jedan San...
Zazivala je njihova imena u polusnu... do jednoga...ta čuvala ih je pod svojim srcem, davala sigurnost njihovim koracima, mirnoću njihovim rukama, otklanjala je njihove strahove i cjeljivala njihove mrtve usne...
...pozna Ona njih, a oni... oni nikad nisu izgubili vjeru da će se probuditi, znali su da će ih opet trebati...
Umorile su ih godine čekanja.. umorila ih je samoća, laži da se neće probuditi...
Hranila ju Je njihova ljubav... sad oni vraćaju boju Njenom licu, osmjeh na Njenim usnama , sigurnost i snagu Njezinom ustajanju...
Želi im reći da je svo ovo vrijeme kucala njihovim srcima, disala njihovim plućima, plakala njihovim suzama, smijala se njihovim osmjesima i koračala njihovim koracima, sanjala je njihove snove, budila se u njihovom znoju, smirivala se u njima i živjela njihove stvarnosti... gledala je njihovim očima i slušala njihovim ušima...
... želi im reći da ih nikada, ali baš NIKADA nije napustila... jer Oni... Oni su Ona... HRVATSKA...
Domovina