Ako ste ikad u zadnih par godina promislili da ne može gore nego što je, prevarili ste se. I ovo što je sada, vjerojatno je samo malo gore od onoga što je bilo, ali ništa u usporedbi s onim što tek dolazi. Sustavno su nas iz dana u dan gazili i ponižavali dok nismo postali imuni ili barem dovoljno imuni da već sutra zaboravimo sve one gadosti koje nam serviraju svaki dan. Jer ne stignemo se niti osvrnuti na ono danas, kad nas već sutra čeka nešto novo u istoj režiji.
Evo dolazi Božić... Tko još pamti Božiće 91., 92., 93., 94. i 95. godine ? Bili su ratni, teški, krvavi. Te Božiće je jako puno hrvatskih obitelji dočekalo u crnini, oplakujući NAŠE svoje poginule sinove, očeve, majke, djecu... istjerani iz svojih domova, u nekim drugim „tuđim“ gradovima, dočekivali smo Božić u sjećanju na naše crkve koje je nečija mržnja pretvorila u skupinu kamenja. A Bog, on je uvijek bio s nama , u skrovištima naših srca, ondje gdje je uz strah i tugu još prebivao samo On.
Danas, 15-20 godina poslije, u hrvatskom Vukovaru neki novi klinci pucaju petarde u znak radosti što već sredinom 2011. godine na slobodu izlazi spodoba, jer ne može se to nazvati čovjekom, koji je taj HRVATSKI Vukovar i Hrvate u njemu osakatio svojom mržnjom. Ta ista spodoba se i danas istom onom bahatom pojavom i ciničnim smijehom preko televizijskih ekrana zavlači u naše misli. Riječ neke druge spodobe zločinačke vojske znači više nego 264 života s Ovčare?
Tko se u ovoj priči igra Boga i procjenjuje koliko vrijedi život... koliko vrijedi mrtav čovjek, a koliko živi mrtvac nakon svih proživljenih tortura? Jer nisu nas sve pobili, ali su nas trajno osakatili tjelesno ili psihički, i tjelesno i psihički. Jesmo li mi postali toliko imuni da nas više niti ne „zaboli“ pročitati strahote koje su naši branitelji proživjeli po logorima diljem srbije ? Jesu li se oni koji se igraju Boga na zemlji stavili u situaciju čovjeka u noći, na stratištu na Ovčari koji čeka svoj red , svoj metak ? Jesu li se stavili u tijelo čovjeka kojeg nemilosrdno udaraju, nogama, palicama, šipkama, kojem čupaju nokte, izbijaju zube, ubijaju, a ne umire? Koji proživljava sve to svaku noć kad sklopi oči, koji se budi u znoju, uz krikove, kojeg prate lica onih koji su ga ubijali? Jesu li se stavili u srce djevojčica i žena sustavno silovanih i zlostavljanih , onih koje danas negdje daleko od razbacivanja tolerantne javnosti odgajaju plodove tog silovanja i žive s tim svaki dan, plodovima mržnje koje su 9 mjeseci nosile ispod svog srca?
Pravda o kojoj toliko slušam i razmišljam postaje nešto imaginarno, nedodirljivo ili u krajnem slučaju očito , po mom poimanju, sasvim pogrešno definirano jer NEMA JE ! Ja je ne vidim i ne prepoznajem, prestajem je poznavati! Može li nam svima skupa utjeha biti da je ona kod Boga jer nas njeno ovoliko odsutstvo na zemlji udaljava čak i od tih misli? Do čega smo došli? Da nam tko god stigne pljuje u lice, veže ruke totalnom nemoći i da pod teretom razočaranja, boli, beskrajne tuge i poniženja poginjemo glave i nastavljamo živjeti u mraku!
I što više čekamo i čemu se nadamo? Tko se još nada i vjeruje da će naši generali i mi skupa s njima dočekati tu neku PRAVDU u Haagu... ako je ovo bila PRAVDA, onda se bojim što se nama sprema. Hrvatska moja ranjena...
Što znače izjave razočaranja naših političara sudom u kojeg su oni vjerovali i kojem su oni na prosudbu dali naše svetinje? Što njima znači jedan dan tobože razočaranja kad nas to razočaranje doslovno razdire i kida svaki dan!? I kako da zarastaju rane, kako da život ide dalje, kako da se gleda u budućnost, kako da se oprašta i radi na suživotu, kako da se smije kad se u srca i na lica opet vraća ona crnina, ona tuga i one suze ! Vidi li to itko i znači li to više ikome u ovoj zemlji?
Ali da, ovo je epizoda koju smo jučer gledali, danas već ide nova... nešto kao igra skrivača onih koji su nas doveli do toga da ovaj Božić dočekujemo na rubu siromaštva koje ni stara godina sigurno neće odnijeti sa sobom... ali... to je i epizoda i priča za sebe....
Domovina