Gusti snijeg već danomice pada

tom pitomom slavonskom ravnicom…

Sklad naravni posvuda sad vlada –

poljem, lugom, brijegom, livadicom…

Pahuljice obijesno se roje;

gizdaju se dok na vjetru jezde.

No, zbune se pa ponekad dvoje,

u nakani na tlu da se gnijezde…

 

S neba siva čarobne kristale

obilato sipi Božja ruka;

sićušni su, usput još se kale –

da ne pukne tamo neka bruka…

 

A bruka bi nečuvena bila

da – umjesto k' snenoj Slavoniji -

neka mračna i nečista sila

otpuše ih k' snježnoj Laponiji…

 

Jer, i tamo studena je zima;

na sjeveru Djed Božićnjak živi...

Snijega puno i kod njih sad ima.

Al' bjelji je – na slavonskoj njivi…

 

Nema zime slavonske na svijetu:

snježne, hladne, počesto i duge…

Zimsko ruho Zemljinu planetu –

Slavonija; nema meni druge…

 

 

Hrvatin Bunjevčev Slatinjanin