Kad god domu roditeljskom krenem,

srce grmi, samo što ne pukne...

Pa se onda, k'o izasna, prenem –

k'o da vrelo uspomena bukne...

Trošni dom i njiva zapuštena,

štala pusta i kućica pseća...

Baš k'o duša moja razrušena;

muk tu vlada – a bila je sreća...

 

Tu dom topli ćaća bio svio;

mater nas u mukama rodila...

Svak' je od nas tu na svome bio;

sretna mladost tu se provodila...

Roditelji tu nas podizali,

koru kruha u ruke nam dali...

I unuke tu su dočekali.

Ostarjeli tu su; i ostali...

A sad pusto drago je dvorište.

Snuje sreću – još tu da stoluje...

Zgaslo, hladno i mrko ognjište

prošlost duši čuva dok boluje...

Braća svijetom posvud se rasula.

Roditelji na nebo uzašli...

Uspomenom sjeta se prosula;

osjećaji spokoj tu su našli...

 

Hrvatin Bunjevčev Slatinjanin