Mirotvorstvo  bje' u potpunu krahu;

ljudi posvema zdvojni i očajni…

I baš u svakomu njihovu dahu –

strahovi mahnito struje beskrajni…

Tek rođena djeca nevina ginu.

Bez  svojih najdražih mnogi ostaju…

Roditelji svom poginulu sinu –

zgromljeni – posljednju počast odaju…

 

Tko sina izgubi, oca il' brata

u ružnu piru što tolike guta,

taj Boga moli da ne bude rata

i smrt da umre i nesreća ljuta...

Tko muža izgubi il' majku svoju,

unuče, sestru, prijatelja, kuma –

u paničnu zbjegu il' ljutu boju –

taj Boga moli da ne siđe s uma...

Ranim jutrom, o podnevu il' noću

i s plavetnom rosnom sanjivom zorom,

taj grozni rat zaboravit ja hoću –

za vijeke raskrstit' s tom noćnom morom…

Al' još uvijek od mene je jače

zlo sviju zala što s nama se zbilo…

I prazna duša počesto mi plače

kad sjetim se svega što tad' je bilo…

Domovi posvud k'o u paklu gore;

u srcima stradalnika najviše…

Da može, plamtjelo bi sinje more –

toliko ga ognjem zla ožegoše…

Zašto i dokle – ti, pakosti ljudska!

Ima li kraja svoj toj bešćutnosti?

Rat je bolna, nepopravljiva, pljuska

svakoj ljudskoj dobroti, humanosti…

Zašto nevini najčešće stradaju –

pate, muče se, ni krivi ni dužni?

Zla gdje caruju – tu maske padaju;

za krvnikom tragovi ostaju ružni...

Daj da ne budu uzaludne žrtve,

o, jedini nam Bože svemogući!

Pomogni da prežive svoje mrtve

svi ozlojeđeni i tugujući…

Hrvatin Bunjevčev Slatinjanin