San ili java?!
Imala sam samo 17 godina kada je mojoj domovini opet bila potrebna pomoć. Bez razmišljanja digla sam se iz kreveta i stala na prvu crtu ratišta, željela sam je braniti, baš kao i moj otac, baš kao i mnogi drugi ratnici, baš kao i svi Hrvati koji su 90-tih to činili, željela sam biti poput njih, da se jednoga dana i samnom ponose ljudi koji me poznaju, ili...koji su me poznavali. Navukla sam na sebe vojno odijelo, koje sam, ni sama neznam kojim slučajem zatekla u ormaru, nije ga tamo nikada bilo, ali toga jutra, stvorilo se.. Nedaleko od kuće bila je vojarna.. odmarširala sam do nje, bila sam ponosna na sebe..
Bez riječi su mi dali pištolj, pušku..i rekli mi da stanem u vrstu..počela sam se tresti od uzbuđenja..stajala sam u redu sva ushićena i sretna, dok.... nije pala prva granata.. Nakon nje zapovjednici su povikali "Trči" i ja sam bez riječi počela trčati.. kraj nas su padale granate..ali nitko se nije obazirao..samo smo trčali, trčali, trčali.. bez riječi..sve brže, i brže.. a sve više granata je padalo.. a onda, avion nad nama.. puno ih je tada palo.. živi se neobaziru..trče.. izašli smo iz okružja vojarne, prestalo je pucati, ali i dalje smo trčali..nismo stajali, nismo se obazirali..
Stigli smo do neke trošne kolibice, ja i moj prijatelj,, i još netko.. ne sjećam se ni imena, ni izgleda.. a, ni nije puno pričao..skoro pa ništa, samo je rekao da nije ozljeđen..Počela sam plakati, prije nisam bila svjesna da ga nema kraj mene, ali sada, na sigurnome, kada sam se sabrala, vidjela sam da nema moga brata..mog jedinog brata.. ostao je negdje, neznam gdje..samo se nadam, ne u njihovim rukama..
Čekala sam ga..nije ga bilo.. Danijel i ja otišli smo ga potražiti, ali nismo ga našli.. vratio me je kući.. Tamo me je dočekala Marina, pokazivala mi je svoju neku novu haljinu..sa kockicama.. nije mi bilo jasno, nisam znala da oni neznaju za ništa od toga..ispričala sam joj, napola..a onda se pred kućom zaustavio vojni kamion iz kojeg su počeli izlaziti vojnici..srpski vojnici.. rekla mi je da bježim van.. van.. samo je vikala da idem van.. izašla sam na balkon.. nisam imala gdje dalje, već su bili u kući.. čula sam ju kako im viče da nema nikoga, osim male sestre koja spava.. bacila sam sa sebe odoru, i ušla u sobu..nisam stigla u krevet, vidjeli su me..i presudili mi..
Čahura je pala na pod, a ja sam se probudila..
Jezivi san još jezivijeg doba.. San koji mi već 2 tjedna neda mira.. koji me budi nočima, u znoju, suzama.. koji me proganja.. Bojim se zaspati kad znam što ću sanjati.. Bojim se izaći iz kuće, pogledati kroz prozor, mislim da me čekaju, da me žele ubiti..
Uvijek sam vjerovala u snove, uvijek su se ostvarivali.. Bojim se da se i ovaj san ne ostvari.. Ali kako je počelo, bojim se da će se uskoro opet, i on ostvariti..
Bambi